Povjesničar objavio popis 7500 članova OZNA-e i UDBA-e u Hrvatskoj: ‘Tito je neprijeporno znao za egzekucije’

Foto: snimka zaslona

Što je Udba, tko su bili ljudi koji su je sačinjavali, zašto i tko ju je utemeljio, odgovori su koju nudi ugledni naš povjesničar dr. sc. Zdenko Radelić s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu u svojem dvotomnom izdanju Obavještajni centri, OZNA i UDBA u Hrvatskoj (1942. – 1954.), piše Večernji list.

Radelić je, kaže, na ovom istraživanju radio deset godina, prošavši uz pomoć kolega praktično sve hrvatske arhive da bi rekonstruirao povijest jugoslavenskih obavještajnih službi u Hrvatskoj onoliko koliko je to bilo moguće. Jer, kako bi se već i dalo pretpostaviti, dokumentacija nije najbogatija, ponegdje je i neočekivano štura, no iz svega se može jasno iščitati metamorfoza strukture koja je zamišljena kao potpora općem antifašističkom oslobodilačkom pokretu, a pretvorena u osnovni alat represivnog aparata koji je do kraja učvrstio vlast komunista u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Kruna je cijelog ovog istraživanja popis od nekih 7500 članova Ozne i Udbe u Hrvatskoj u obrađivanom razdoblju. Nije to tek jednostavan popis imena, nego i pridruženi životopisi od desetak redaka. Popis je sastavljen od više relevantnih, ali i provjerenih izvora.

Služba, kako je neki često nazivaju, bila je i alat konačne demontaže demokracije na ovim prostorima te je i stoga jednostavno bila nadnacionalnom.

Kako je nastala UDBA

“Dakako, glavna inicijativa išla je od vodstva KPJ koji je i organizirao partizanski pokret i sve što je vezano uz njega. Može se govoriti o postupnom stvaranju obavještajnih centara. Od prvih dana nastanka partizanskog pokreta bila je prisutna ideja o važnosti obavještajnog i protuobavještajnog, tj. sigurnosnog rada. Trebalo je otkriti namjere i snagu neprijatelja i zaštititi svoje redove, a to znači članove KPJ i partizanske jedinice. U počecima to je bila zadaća svih komunista, dok su postupno za te zadaće bili zaduženi samo određeni partijci. Bitno je naglasiti da je u početku glavni cilj obavještajnog rada bio prikupiti podatke vojne prirode, da bi postupno sve veću važnost imali i podaci političke prirode. Drugim riječima, u samim počecima 1941. godine obavještajno-kontraobavještajna djelatnost bila je uglavnom vojnog karaktera, da bi s vremenom ta djelatnost poprimala sve više političku, tj. revolucionarnu notu kontrole i obračuna sa svim političkim protivnicima i suparnicima koji su bili ili su mogli biti smetnja revoluciji. Već tijekom 1942. godine nastaje široka lepeza obavještajno-sigurnosne djelatnosti, od uvođenja obavještajnih i informativnih oficira u partizanskim jedinicama do stvaranja obavještajnih centara (OC) koji su u Hrvatskoj bili uvedeni krajem te godine. Svaku je buduću federalnu jedinicu karakterizirala određena specifičnost obavještajno-sigurnosne djelatnosti, napose u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Sloveniji gdje je partizanski pokret bio najrazvijeniji”, kaže naš povjesničar. Iz objavljenog popisa može se izvesti i statistika prema kojoj se gotovo pa može oblikovati lik pripadnika službe u njezinim počecima.

Osnovni uvjet bilo je članstvo u KPJ ili SKOJ-u. Rijetke iznimke bile su dopuštene samo u počecima stvaranja OC-eva ili, pak, u zaduženjima na marginalnijim i stručnim položajima poput šifranata, vozača ili kuharica. Međutim, postupno je i za takva mjesta preduvjet bilo članstvo u KPJ. Po mojoj procjeni, kadrovi Ozne bili su najsposobniji ljudi kojima su KPJ i partizani raspolagali. Također je bitno istaknuti mladost tih ljudi. Prosječna dob članova Ozne i Udbe 1945. bila je 26 godine”, kaže i nastavlja s podrobnijim tumačenjem statistike nacionalnog sastava koji je posljedica nacionalnog sastava NOP-a, ali i, šire gledano, različitog odnosa Hrvata i Srba prema Jugoslaviji, od načina kako bi trebala biti uređena do njezine negacije.

Obračuni s neistomišljenicima

“To će se, osim tijekom 2. svjetskoga rata, potvrditi i poslije, napose 1970-ih i 1990-ih. Te podjele izražavaju se i u „sklonosti“ ustašama, četnicima ili partizanima, često ne zbog nekakve „ljubavi“ prema fašizmu ili komunizmu, nego, ponavljam, velikim dijelom zbog odnosa prema Jugoslaviji, velikoj Srbiji ili, pak, samostalnoj Hrvatskoj. Dakle, razlog veće naklonjenosti Hrvata i Srba prema određenim autoritarnim i totalitarnim sustavima, koji su nudili radikalna i brza rješenja, krio se u neriješenim nacionalnim odnosima i svim sukobima i nepravdama koje su iz toga proizlazile. No, to ne znači da treba zanemariti i socijalne prilike i neravnopravnosti. Uz nesumnjivo važnih širih međunarodnih okolnosti, navedeno je bio razlog kratkog trajanja NDH, i nešto duljeg, ali u konačnici također neuspjelog SFRJ.

Podaci govore da je 1941. godine udjel Hrvata u NOP-u bio 12,5 posto, a Srba 85 posto, dok je 1945. udjel Hrvata bio 61 posto, a Srba 28 posto. U sigurnosno-obavještajnim službama, tj. u OC-evima, Ozni i u Udbi, nacionalna struktura bila je još manje razmjerna udjelu Hrvata i Srba u ukupnom stanovništvu Hrvatske. Tako je, prema mojim nepotpunim ali, uvjeren sam, reprezentativnim podacima, u razdoblju od 1942. do 1954. u partizanskoj obavještajnoj službi, odnosno Ozni/Udbi na području Hrvatske, udjel Hrvata bio je 53,28 posto, a Srba 42,59 posto. Da podsjetim, Srbi su 1948. činili 14,5 posto stanovništva Hrvatske” objašnjava povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest koji je navedene podatke izračunao na temelju dostupnih podataka o nacionalnoj pripadnosti 16,46 posto od 7504 pripadnika sigurnosno-obavještajnih djelatnosti i službi, koliko ih je ukupno popisao u svojoj knjizi na temelju izvora i literature.

“Uloga Tita u osnivanju obavještajne službe nije do kraja jasna, no on sasvim sigurno nije kontrolu nad njom prepuštao nikome drugome. – Nema podataka da se Josip Broz Tito posebno posvetio toj specifičnoj djelatnosti, ali je sigurno bio među inicijatorima ideje da treba izgraditi obavještajno-sigurnosnu službu. Vjerujem da je imao presudnu ulogu u izboru najviših, rukovodećih kadrova OC-eva i Ozne, a od ožujka 1946. godine Udbe. U osnivanju Ozne važnu ulogu imali su i sovjetski instruktori koji su stigli u Narodnooslobodilačku vojsku, a na temelju iskustava iz Sovjetskog Saveza. O tome nema sačuvanih dokumenata, ali ima posrednih pokazatelja. Pri svemu ovome moram naglasiti da za brojna važna pitanja, kada je riječ o Ozni, nisu sačuvani dokumenti ili, barem, nisu dostupni javnosti. Moguće je da, osim dokumenata koji su dostupni u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu i drugim arhivima u Hrvatskoj, postoje još neki dokumenti u nekim ustanovama u Beogradu”, kaže za Večernji list autor povijesti geneze Udbe.

Milovan Đilas, dugogodišnji član Politbiroa CK KPJ, ustvrdio je da su i prije „ulaska u Beograd”, dakle u listopadu 1944., određeni kriteriji po kojima je trebalo „odmah”, tj. „na licu mjesta” poubijati pripadnike neprijateljskih snaga, a spomenuo je „pripadnike nedićevskih i ljotićevskih formacija”. Zapisao je da je odmazda bila nemilosrdna, a da su obuhvaćeni i oni koji su bili krivi isključivo prema revolucionarnim kriterijima, dakle prema kriterijima KPJ: “Dakako, bilo je među streljanima i onih koje bi takve sudbine poštedeo i najgori, najnepravedniji sud. Ali ratovi, pogotovo revolucionarni i kontrarevolucionarni, vrše se po šematskim, ideološkim kriterijumima koji tokom istrebljenja postanu strast i praksa, navika i vrlina: neko je kriv ne samo što je nešto učinio nego i što je nečem pripadao”, navodi se u knjizi Đilasov citat. Neprijeporno je kako je Tito znao za egzekucije, no također prema Đilasu, uskoro je uvidio kako egzekucije ne daju željeni učinak te je krajem 1945. zaustavio daljnja smaknuća bez suđenja. No, ta se odluka mogla odnositi samo na masovna smaknuća zarobljenika, a ne na sva smaknuća. Naime, nastavljala su se strijeljanja bez suda, napose pobunjenika i njihovih pomagača.

Tako se u knjizi navodi kako je osim neprijatelja Ozna u Slavoniji strijeljala i neke domobrane koji su se pridružili partizanima.

Pogotovo ovdje treba istaknuti oficire koji su bili smatrani kao najveća prijetnja realizaciji revolucije.

“U NDH bilo zadnje vrijeme 5-6 hiljada aktivnih i oko 8000 rezervnih domobranskih te oko 2500 do 3000 ustaških oficira. Svi su većinom zarobljeni u Sloveniji i ukoliko nisu odmah riješeni, transportirani su u Srijem.”

Očito je kako je riječ “riješeni” čest sinonim za smaknuće. Jedna je od karakteristika ponašanja Ozne zapravo potpuna anarhija, odnosno djelovanje mimo regularne zapovjedne strukture Narodnooslobodilačke vojske. Nezadovoljstvo stanovništva bilo je toliko da su sredinom srpnja 1945. na savjetovanju Ozne za Hrvatsku Ivan Krajačić Stevo, načelnik Ozne za Hrvatsku, i Dušan Brkić, član Politbiroa CK KPH i ministar pravosuđa hrvatske vlade, zahtijevali od svojih podređenih da prestanu sa smaknućima i da se „neprijatelj odstrani” na legalan način, odlukama vojnih sudova i sudova nacionalne časti. Međutim, nekontrolirano nasilje i ubojstva nastavljali su se i idućih mjeseci.

Ivan Krajačić Stevo dugogodišnji je vodećih hrvatski obavještajac također je osoba o kojoj se često raspravlja, no o njemu i njegovom djelovanju ima zapravo relativno malo dokumenata. No, to je uobičajena situacija za pripadnike zloglasne obavještajne službe.

Slučaj Ivana Šubašića

Na kraju, ondašnja Ozna, a buduća Udba i KOS, pretvorena je u efikasan i zastrašujući alat za učvršćivanje Komunističke partije Jugoslavije na vlasti. Na koji se način konačno slomila građanska opcija i demokracija u Hrvatskoj vidi se u postupanju prema Ivanu Šubašiću koje je u knjizi opisano u jednom od najvećih poglavlja.

Članak u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/vecernji.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.