Tadašnja ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić izjavila je 2014. u Beogradu da vlasti koje danas vode Srbiju i Hrvatsku nisu odgovorne za ratne zločine, a da su za događaje iz rata (i uništenje Hrvatske, a ne Srbije) odgovorna TADAŠNJA vodstva Srbije i Hrvatske.
“Odgovorni su neki drugi ljudi koji su ih vodili u to vrijeme”, istaknula tada je Pusić u intervjuu za beogradski TV B92.
Ona je tada ocijenila da sadašnji srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić, tijekom rata član Šešeljeve Srpske radikalne stranke i srpski dobrovoljac u agresiji na Hrvatsku (što je bivša ministrica znala) – “nije bio na nekom odlučujem mjestu”.
Ovakvu sramotnu, opasnu, za Hrvatsku vrlo štetnu i Srbiju vrlo korisnu izjavu dala je ni manje, ni više – nego tadašnja šefica hrvatske diplomacije!
Da Hrvatska ima problema sa diplomacijom još od vremena svoje samostalnosti, stvar je koja je općenito poznata svima. Dok se za ratna vremena osamostaljenja popaljene i uništene države Hrvatske izrasle na razvalinama komunističke Jugoslavije još mogu naći opravdanja u nedostatku (pro)hrvatskih školovanih diplomata, za današnje vrijeme 20 godina nakon završetka rata ne postoji opravdanje.
Ne postoji opravdanje da ministar vanjskih poslova može biti osoba koja ovako nešto izjavi i to čak bez rukavica! Direktno u glavu, smijući se zajedno sa srpskim premijerom i predsjednikom hrvatskom narodu u lice!
Rugajući se!
Ne postoji ni opravdanje da premijer Hrvatske može odšutjeti ovakvu groznu izjavu koja pogoduje samo Srbiji, a Hrvatskoj baca omču oko vrata!
Zoran Milanović je odšutio i time se složio sa svojom ministricom.
Zato treba stvari pamtiti i podsjetiti se jer se danas zaboravlja što je bilo prije dvije, a kamoli prije dvadeset godina. Jer usprkos svemu čovjek suštinu nikada ne mijenja, a političar posebno jer je on samo – kameleon.
Danas, 2016. i u ovim okolnostima Vesna Pusić ne bi ovo nikada izjavila. Ne zato što tako ne misli, jer itekako misli, nego iz čistog pragmatizma jer su se okolnosti promijenile. Danas bi Vesna Pusić podržala Zorana Milanovića u optužbama protiv „četničkog srbijanskog vodstva“ i pridružila se urlikanju protiv „Tome grobara“ i „četnika Vučića“.
Milanović je mogao potezom pera smijeniti Vesnu Pusić, ili je barem javno opomenuti, ali nije. Zašto? Zato jer je smatrao da su Pusićkine riječi na mjestu. Tada je prosvjedovao HDZ i Gordan Jandroković koji je tražio saborsku raspravu o ovom neviđenom incidentu. Jer gaf to svakako nije bio, to je bio užas koji je nakon svega što se događalo izgovorio šef hrvatske diplomacije ni manje ni više nego tamo gdje je i agresija i uništenje Hrvatske i počelo – u Beogradu.
Ptice na grani su i tada i danas pjevale kako je današnji, ne tadašnji, predsjednik Srbije kalašnjikovom šetao, pucao i četnikovao po okupiranim teritorijima druge države (i to naše Hrvatske). Pri tome je gledao zadovoljno u prazna i spaljena hrvatska sela bez Hrvata i sa sigurnošću zadovoljno trljao ruke jer mu je njegov san, Velika Srbija, bila pred ostvarenjem. Ptice na grani pjevaju, a ima i video zapis, kako je premijer Srbije u blizini Zagreba, u mjestu gdje je prvi put izvedena „Lijepa naša“ – u hrvatskoj Glini – urlikao okupljenim Srbima da je Glina srpska, da je Banovina srpski teritorij i huškao domaće Srbe protiv Hrvata.
Sve to nije bilo dovoljno Vesni Pusić i Zoranu Milanoviću. A zašto i bi? Taj dvojac bili su perjanice detuđmanizacije u zajedništvu sa kandidatom Narodne Koalicije Stjepanom Mesićem. No, njih nije smetala nikada provedena demiloševićizacija u Srbiji (dapače sprema se spomenik Miloševiću u Beogradu), nego su SDP i HNS više od desetljećima upirali detuđmanizirati Hrvatsku.
U praksi to je značilo od-domoljubiti.
Danas dvije godine kasnije, 2016., propala političarka s najmanjom podrškom za glavnu tajnicu UN-a mudro šuti. Njen koalicijski partner Zoran Milanović glumi velikog domoljuba iz lagodne oporbene pozicije. Kada je mogao i trebao biti domoljub kao premijer složio se šutnjom sa svojom ministricom da su za rat u Hrvatskoj i agresiju, ubijanje, palež i genocid Srbije na njegovu domovinu i njegov narod „kriva tadašnja vodstva Hrvatske i Srbije“.
Trebaju li takvi ljudi voditi Hrvatsku i dalje?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
