U dokumentu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta (MZO) pod nazivom Eksperimentalni program „Škola za život” navedeno je sljedeće: „Cilj eksperimentalnog programa je provjera primjenjivosti novih kurikuluma i oblika metoda rada te novih nastavnih sredstava s obzirom na sljedeće ciljeve: a) povećanje kompetencija učenika u rješavanju problema, b) povećanje zadovoljstva učenika u školi te motivacija njihovih učitelja i nastavnika, piše za Teleskop Goran Bubaš, profesor na Fakultet organizacije i informatike u Varaždinu.
Kao što se može iščitati iz prethodno navedenog dokumenta, taj „eksperimentalni program“ NIJE SE ZASNIVAO na provjerenim teorijskim temeljima i primjerima uspješnih eksperimentalnih programa za unapređenje kurikula koje je moguće naći u literaturi. Točnije, taj dokument više sliči na pamflet s popisom želja, negoli na stručni dokument s objašnjenjem teorijskih pojmova, preciznom istraživačkom metodologijom i popisom znanstvenih i stručnih izvora iz pedagoške literature. Inače, taj „eksperiment“ nije predviđao korištenje eksperimentalne (koja bi bila uključena u „Školu za život“) i kontrolne skupine učenika (onih koje uče na uobičajeni „neeksperimentalni način“), kako bi se provjerila uspješnost poučavanja prema metodama „Škole za život“, što je znanstvena i stručna besmislica.
Stoga, stručnjacima nije bilo veliko iznenađenje kad je na tzv. „Brifingu za medije“ 17. srpnja 2019. u MZO potvrđeno da „eksperiment“ nije uspio, tj. da NEMA DOKAZA(!) da se „Školom za život“ povećava kompetencija učenika u rješavanju problema. O tome su izvijestili mediji poput Jutarnjeg lista i portala Srednja.hr. Ne samo da stručnjaci iz Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja (NCVVO) nisu predočili rezultate koji idu u prilog nastavku eksperimentalnog programa „Škola za život“, nego iz priopćenja sa tog brifinga NIJE VIDLJIVO ZNAJU LI U MZO I NCVVO NA KOJI NAČIN SE POUČAVANJEM U REDOVNOM OBRAZOVANJU MOGU POVEĆATI KOMPETENCIJE UČENIKA U RJEŠAVANJU PROBLEMA!
Nezavisni stručnjaci vjerojatno bi na takve rezultate reagirali preporukom da se u 2019./2020. školskoj godini, barem privremeno, zaustavi primjena metoda koje propagira „Škola za život“, tj. napravi „pauza“ od godinu dana, evaluira sve što se radilo, te predlože poboljšanja za primjenu i to najranije od 2020./2021. školske godine. To je, nešto prije objave rezultata na „brifingu“, učinio Boris Jokić u intervjuu za Novi list.
>Divjak smatra da je biskup Vlado Košić prekoračio svoju nadležnost komentirajući ‘Školu za život’
Međutim, ono što su u komentarima „Škole za život“ zanemarili mediji i većina stručnjaka jest da jedan od najvažnijih ciljeva kurikulne reforme TREBA BITI USPJEŠNIJE POUČAVANJE U ODNOSU NA RANIJI/TRADICIONALNI NAČIN! Dakle, nešto što „stručnjaci“ iz MZO skrivaju „kao zmija noge“ jeste odgovor na pitanje je li „Škola za život“ (a) uspješnija, (b) jednako uspješna ili (c) manje uspješna u poučavanju (stjecanju znanja i kompetencija iz nastavnih predmeta) u odnosu na poučavanje bez primjene metoda iz „Škole za život“.
Inače, poželjno je i da se eksperimentalnim programima, prije tzv. frontalne primjene, provjere novi kurikuli za pojedine nastavne predmete. Na primjer, o mogućim problemima s kurikulom za Hrvatski jezik izvijestio je Jutarnji list još u veljači 2019. godine.
Kao da živimo u nekoj civilizacijski, demokratski i znanstveno zaostaloj zemlji trećeg svijeta, iz MZO uglavnom ne reagiraju na kritike i komentare stručnjaka, sindikalista i novinara, ili ih pokušavaju nemušto opovrgnuti. Slušali smo to u emisiji Nedjeljom u 2, kao i u intervjuu za Dnevnik Nove TV.
U Eksperimentalnom programu „Škola za život” i dokumentu na stranicama tog projekta pod nazivom „Priprema, praćenje i evaluacija eksperimentalnog programa cjelovite kurikularne reforme Škola za život“ nije predviđeno da primjena eksperimentalnog projekta pokaže vidljive rezultate tek za 3-4 godine. A upravo to je u intervjuu za N1 izjavila čelnica MZO: „Trebat će jedno 3-4 godine da možemo očitati prve rezultate koji će biti baš rezultat same reforme, a prva prilika će biti 2022. na maturi po novom programu i za dvije godine PISA istraživanje.“ Ovdje je u pitanju najobičnija demagogija. Za neuspjeh eksperimentalnog programa „Škola za život“ krivi su njegovi voditelji, koji za to trebaju preuzeti odgovornost. Ako metode poučavanja i učenja koje oni propagiraju ne povećavaju kompetencije učenika u rješavanju problema, onda to trebaju priznati. A ako su pogriješili kod odluke o frontalnoj primjeni „Škole za život“, onda trebaju odstupiti sa svojih funkcija, jer radi se o ozbiljnoj stvari koja zahvaća desetke tisuća nastavnika i učenika te utječe na cijeli sustav obveznog obrazovanja.
Mediji i novinske kuće, odnosno novinari koji još revno služe PR-u i propagandi iz MZO, kao što je npr. HINA ili N1, trebali bi se više kritički odnositi prema potencijalno društveno štetnim improvizacijama i besmislicama iz područja javnog obrazovanja u RH. Na primjer, kod primjene virtualnih učionica za edukaciju nastavnika od broja sudionika važniji je broj nastavnika koji su, provjereno, stekli sve potrebne kompetencije za primjenu u realnoj situaciji poučavanja u učionici. Taj podatak nije prezentiran javnosti. Osobno smatram da bi odgovornost za provjeru kompetencija nastavnika trebalo preuzeti iz ruku MZO i predati ju na brigu učiteljskim fakultetima i stručnjacima sa sveučilišta za poučavanje iz odgovarajućih disciplina, koji su u „Školi za život“ uglavnom marginalizirani.
Na kraju, jedna dobronamjerna primjedba vezana uz medije cijenjenim kolegama iz N1. Kontradiktorno je kad se u medijskom izvještaju od 25.7.2019. prenese tvrdnja čelnice MZO „Učitelji su spremniji nego što se to percipira, čak i spremniji nego što oni to misle“, a onda, bez komentara, niti mjesec dana kasnije, 20.08.2019., sasvim drugačija tvrdnju „Velika većina ljudi nije se susrela s reformskim procesima pa tu stavljamo naglasak“.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
