Pomicanje granica spoznaje ljudskih bića dovodi do znanosti. Koliko smo krhki i koliko malo znamo vidi se na primjeru potresa. Znamo li što se zbiva i kad će se dogoditi pomak na dubini od desetak kilometara ispod “naše” zemlje?
Ova civilizacija na kori zemaljskoj neobična je interakcija živog i neživog, kao i onog na granici živog i neživog koja traje milijunima godina. Doista pitanje je što u tome znači moja mala kap?
Virusi su prirodni genetički inženjeri, metabolički neaktivne čestice na granici neživog i živog. Najborniji su dio biosphere i bitno su utjecali na evoluciju svih živih bića. Bez virusa u našem okruženju život nestaje.
Virusi su otkriveni krajem devetnaestog stoljeća, 1892. godine, a postoje za naše pojmove oduvijek, preko sto milijuna godina. Poznato ih je oko 6000 od pretpostavlja se nekoliko milijuna. Kratko se razum ljudskih bića bavi virusima i doista učino je čuda. Pamtimo dane, zahvaljujući medijima, kad se razum ljudskih bića po prvi put susreo s korona virusom i krenuo upravljati pandemijom COVID 19. Od tada je taj virus osim živim bićima superiorno zavladao i javnim političkim prostorom. Dokazao je prednosti i mane ovisnosti izazvanih globalizacijom, zatvorio granice, mnogima dobro došao za pokriće pogrešnih politika. Javni su se interesi branili na štetu onih osobnih, a političari su jedva dočekali izvanredno stanje pogodno za diktaturu.
Čini se, prepoznati su mehanizmi širenja, znanstveno su hitro dokazani učinci cjepiva. Koristeći se razlikama u vemenskim zonama svako smo jutro bili upoznati s najnovijim znanstvenim dostignućima iz Japana, SAD, Kine ili Australije. U javni prostor uveden je pojam samoizolacije iako je jasno da ljudsko biće u apsolutnoj izolaciji umire, a ova nova proklamirana javno zdravstvena mjera teško je sprovediva u svakodnevnom životu napose kad se radi o djeci. Danonoćno nas uvjeravaju da ostanemo doma, da budemo odgovorni, da mislimo na druge, da prestanemo već jednom biti normalna ljudska bića…pa da smo onda u zelenom kako ne bi umrli od gladi i praznih plaža.
Različite su države uspjele postići različit stupanj povjerenja građana. Neke su nacije ubijene u pojam monotonim jednoličnim porukama i brojanjem mrtvih…neke su se već izvukle prema normali, a sve pod mudrim vodstvom iste, jedne jedine nam znanosti. Neki su izabrali odmjeren javnozdravstveni pristup, a neki su više povjerenja imali u javnopolicijski pristup pandemiji. I kad prođe pandemija i raspusti se stožer vijesti neće započinjati s “…danas je nažalost umrlo 450 osoba…” a zasigurno će ih umirati više nego danas s ili bez virusa.
Uspješnost komunikacije u ovim kriznim vremenima i stupanj uspostavljenog povjerenja statistički u Hrvatskoj dokazuje broj cijepljenih. Broj cijepljenih neka je vrsta referendumskog pitanja. Od uobičajenih za hrvatske pojmove cijepljenja preko veze, do gužvi i lutanja oko cijepljena nekako smo na dnu ljestvice europskih zemalja, u istom društvu s onim najsiromašnijima kojima još po mnogu čemu pripadamo.
Ipak, još Hrvatska ni propala, visko se bude stala kad ju zbudimo… to je jedino sigurno…
* Prof. dr. sc. Nenad Hlača rođen je u Rijeci 1958. Diplomirao na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci 1980. gdje je redoviti profesor, na Katedri za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta u Rijeci. Profesor honoris causa na Universidad Abierta Interamericana u Buenos Airesu. Stalni je znanstveni savjetnik Ustavnog suda Republike Hrvatske. U zvanje izvanrednog profesora za područje pravo, grana obiteljsko pravo, izabran je 1998. godine. Oženjen, otac dvoje djece.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
