Povod za razmišljanje o pravima osoba s posebnim potrebama i statusu onih koji po zakonu o njima moraju skrbiti potaknut je tragičnim događajem koji se jučer dogodio u Đakovu – ubojstvo i teško ranjavanje u Centru za socijalnu skrb. Socijalnu radnicu na radnome mjestu u Đakovu ubio je korisnik.
Veliki talijanski pravnik Rodolfo Sacco napisao je da je priroda alfa, a razum omega pravnog poretka. Sasvim je neodrživa teza da su ljudska bića u prirodnim pretpostavkama baš potpuno jednaka za životnu avanturu uključivanja u sve društvene, a posljedično i pravne odnose. Pitanje je u kojoj je mjeri bilo razumno opteretiti one različite, primjerice duševne bolesnike, teretom jednakosti života u zajednici.
Pravo pokušava teško balansirajući zaštititi prava duševno bolesnih osoba, ali nužno vodeći računa i o isprepletenim kolektivističkim dužnostima. Međunarodni konvencijski sustav danas nameće niz obveza državama pristupnicama. Osobe s posebnim potrebama moraju doista imati sva prava kao i sva ostala ljudska bića, ali u okviru sustava koji je organiziran i učinkovit u praćenju njihova stvarnog psihičkog stanja, i to iz dana u dan. Vrlo je lako pristupiti nekoj međunarodnoj konvenciji i to trenutno iskoristiti u političkoj promociji podizanja letvice zaštite ljudskih prava. Upravo se to događa posljednje vrijeme u Hrvatskoj s pravima osoba s posebnim potrebama ili u svezi nasilja u obitelji. Problem je što nitko nije prethodno realno sagledao organizacijske, kadrovske, financijske elemente sustava koji će u konkretnoj državi poput Republike Hrvatske doista moći svakodnevno pratiti prilike, status i potrebe tih osoba.
Primjerice duševno bolesne osobe u RH imaju bez obzira na dijagnozu aktivno biračko pravo, čini se da neki prolaze na i izborima dokazujući da imaju i pasivno biračko pravo. Možda treba primijetiti da kad se provjeravaju potpisi prikupljeni za referendum onda se neki zbog „neuvjerljivosti“ potpisa brišu što je protivno međunarodnim konvencijskim standardima budući je malo vjerojatno da će se duševni bolesnik baš svaki put potpisati na isti način… Sasvim je izvjesno da takva osoba neće biti u stanju baš uvijek ispisati istovjetan, vjerodostojan potpis.
Visoki međunarodni konvencijski standardi zaštite prava osoba u duševnim bolestima moraju biti praćeni odgovarajućom infrastrukturom preko dobro organizirane, stručne, zdravstvene, psihijatrijske i socijalne skrbi koja se u pravilu može provesti samo životom u zajednici uz neprestano prisustvo educiranog supervizora koji dnevno prati promjene u ponašanju tih osoba uz nužnu i po potrebi kontroliranu uporabu sile.
Ono što gledamo, duge cijevi na ulici, uhićenje naoružanog štićenika prethodno lišenog poslovne sposobnosti u sudskom postupku, pa optužnica, kazneni sudski postupak, psihijatrijsko vještačenje, formalna procjena ubrojivosti za koju je evidentno da je u vrijeme počinjenja kaznenog djela ubojstva nije bilo, samo su predstava za javnost koja podsvjesno traži talion: oko za oko, zub za zub.
Ali kad se u pravnom poretku priroda odvoji od razuma tada racionalnih rješenja nema. Počinitelj N.N. nije u prirodnim pretpostavkama jednak ostalim ljudskim bićima kao pravnim subjektima i na njega se neće primijeniti „očekivana“ sankcija. Slijedi eventualno prisilna hospitalizacija, pa puštanje na slobodu, pa ponovno imenovanje skrbnika iz istog centra za socijalnu skrb. Taj štićenik i dalje će u ovakvom sustavu imati dozvolu za ubojstvo!
Dezorganizirani sustav u kojem djeluju i neki tzv. centri za socijalnu skrb nije i neće biti u stanju ispunjavati međunarodne konvencijske obveze koje je Hrvatska preuzela. Postojeći sustav nije moguće poboljšati. Potrebno ga je srušiti do temelja. Visoki standardi ljudskih prava imaju i visoku cijenu, oni nisu samo smiješak na licu ministrice koja nešto obećava. Trebat će početi konačno graditi novi sustav skrbi za zajednicu i to u zajednici gdje će oni naši različiti, s nekim drugim potrebama biti u svakodnevnoj paski psihijatara, socijalnih radnika, a po potrebi i zaštitara. Tek tada ćemo početi graditi neki bolji, suvremeni sustav zaštite osoba s duševnim bolestima, ali ujedno i onih koji se danas još nazivaju socijalni radnici.
Do tada neka ubijena socijalna radnica počiva u miru!
* Prof. dr. sc. Nenad Hlača rođen je u Rijeci 1958. Diplomirao na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci 1980. gdje je redoviti profesor, na Katedri za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta u Rijeci. Profesor honoris causa na Universidad Abierta Interamericana u Buenos Airesu. Stalni je znanstveni savjetnik Ustavnog suda Republike Hrvatske. U zvanje izvanrednog profesora za područje pravo, grana obiteljsko pravo, izabran je 1998. godine.
Oženjen, otac dvoje djece.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
