Prof. dr. sc. Nenad Hlača: Odluka Ustavnog suda protivna je trodiobi vlasti i pravnoj sigurnosti, a dar gay aktivizmu

Nenad Hlača
Foto: Nenad Hlača

Digla se velika prašina, uzburkala se javnost, svi su konačno čuli za institut udomiteljstva, što bi u konačnici trebalo biti dobro budući je udomitelja u Hrvatskoj malo. Ova razmišljanja posvećujem voljenom i poštovanom profesoru Karelu Zupančiču koji je bio moj prvi profesor Obiteljskog prava i koji je doktorirao na temi udomiteljstva.

Neobično je da su medijskim prostorom zavladali oni koji su statistički beznačajna populacija koja bi s udomiteljstvom trebala imati veze.

Nevjerojatno da se na taj LGBT aktivizm nalijepio i Ustavni sud nemuštom odlukom, rješenjem na sedamdeset stranica kreativnog kvazi intelektualnog iživljavanja.

Činjenica je da se javnosti ne obraća nitko iz sustava socijalne skrbi. Čini se kao da su učestale smjene uzrokovane svakim novim izborima ogolile stručni i intelektualni potencijal nadležnog Ministarstva. U socijali se sustavno kadrovira drugaricama iz partijskih središnjica, po zadatku, koje materiju ne poznaju i koje s tim delikatnim sustavom nisu u stanju upravljati, od drugarice Milanke, pa do pučanke Nade.

Ne čudi stoga što javnost likuje s «pobjedom» nejakih bradatih gay aktivista nad Golijatom. Borba s obezglavljenim Golijatom nije pravedna. Mediji željni kruha i igara slavodobitno veličaju malog i slabašnog pobjednika Davida homoseksualne orijentacije.

Socijalna skrb kako joj i samo ime kazuje doista je i u državnom ustroju socijala. Nitko se javnosti ne obraća u ime zaštite digniteta te prevažne struke, u ime onih kojima je država povjerila primjenu zakona. Božica pravda je i davno prije GDPR-a i često bespredmetne hiper zaštite privatnosti nosila povez na očima. Sud ili uprava, ovisno o učinkovitosti i svrsishodnosti sustava, grade praksu temeljenu na autonomiji ovlaštenih tijela da, od slučaja do slučaja objektivno, daleko od reflektora javnosti, utvrde činjenice, te da baš na te, i samo te konkretne činjenice, primjene zakon.

Možda je za popularizaciju instituta udomiteljstva i koristan ovaj probuđeni interes javnosti koji se za sada temelji samo i isključivo na gay aktivizmu. Doista treba buditi svijest o važnosti i plemenitosti udomiteljstva budući se udomiteljstvo teško uklapa u nove stilove života, zaposlenost žena, oskudne stambene prostore, sve veći broj nepotpunih obitelji. Te objektivne okolnosti nisu poticajna podloga za širenje udomiteljstva u mjeri u kojoj je ono nužno neophodno. S druge strane u Hrvatskoj je mali broj registriranih partnerstva tako da je malo vjerojatno da će se osim aktivzma baš ta populacija zdušno prijavljivati za udomljavanje djece. Osim toga kod istospolnih parova nema rodne ravnopravnosti jer partnerice lakše ostvare želju za svojim potomkom dok siromašni partneri razmišljaju o socijali i Ustavnom sudu.

Osobno smatram da su ova dva aktivista s kojima se dnevno družimo «dobila» presudu, ali izgubila spor: s takvom medijskom promocijom ugrozili su privatnost djeteta i udomljavanje ni u kojem slučaju nebi bilo u najboljem interesu djeteta.

Ova država trebala je davno poduzimati mjere upoznavanja javnosti i promocije instituta udomiteljstva budući da je obveza države deinstitucinalizirati skrb o djeci koja su zbog disfunkcionalnih obitelji u socijanim ustanovama. Ovakav sustav socijalne skrbi, kao i puno toga drugog, treba resetirati i vratiti dignitet struci. Zakonske obveze trebaju odgovorno ispunjavati nadležna tijela daleko od očiju javnosti. Svrha udomljavanja djece je zaštita onih najslabijih. Kad bi građani znali što je udomiteljstvo vjerojatno bi se neki odlučili podnijeti zahtjev i ući u postupak prosudbe. Što bude više zainteresiranih lakše će se odabrati najpogodniji i tako učinkovito zaštititi najbolji interes djeteta odabirom najboljih udomitelja. U praksi se polazi od multidisciplinarnog pristupa koji nužno podrazumijeva psihološko vještačenje. Nitko unaprijed nema neko apstraktno vertikalno pravo na dijete.

Možda će stoga ova buka i galama probuditi svijest o postojanju udomiteljstva. U objektivnoj i stručnoj procjeni činjenica od slučaja do slučaja trebaju ustrajavati oni kojima je povjereno skrbiti o najboljem interesu djeteta. Tu nema mjesta za gay aktivizam. Ova mala država, kao i oni koji predano i odgovorno rade svoj posao imaju pravo na sustav moralnih vrijednosti koje im daju dignitet u životu kao i u struci kad se radi o postupcima primjene zakona.

Da su suci Ustavnog suda ikad u praksi primjenjivali Zakon o socijalnoj skrbi ili Zakon o udomiteljstvu tada bi suvislo, razumljivo i razborito otklonili svoju nadležnost glede prosudbe zakona, a ne na sedamdeset stranica samodovoljno pojašnjavali koncept apstraktne vertikalnosti primjene zakona odlukom koja je protivna trodiobi vlasti i pravnoj sigurnosti, a poklon gay aktivizmu.

* Prof. dr. sc. Nenad Hlača rođen je u Rijeci 1958. Diplomirao na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci 1980. gdje je redoviti profesor, na Katedri za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta u Rijeci. Profesor honoris causa na Universidad Abierta Interamericana u Buenos Airesu. Stalni je znanstveni savjetnik Ustavnog suda Republike Hrvatske. U zvanje izvanrednog profesora za područje pravo, grana obiteljsko pravo, izabran je 1998. godine.

Oženjen, otac dvoje djece.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr