Foto: Fah

U posljednje se vrijeme u javnom prostoru vodi intenzivna rasprava o pitanju je li Republika Hrvatska sekularna država. Odgovor na to pitanje u velikoj mjeri ovisi o ideološkoj pripadnosti davatelja odgovora, a razne “analize” daju se a da se prethodno ne definira predmet analize, piše prof. dr. sc. Frane Staničić u Večernjem listu.

> (FOTO) Prosvjedovali protiv ‘Vatikanskih ugovora’ – i opet širili dezinformacije

Naime, gotovo svi sudionici rasprave o tome je li RH sekularna država pristupaju temi isključivo iz svog kuta gledišta, ne želeći sagledati širu sliku. Zbog toga sam mišljenja kako je potrebno čvrsto definirati predmet rasprave zbog činjenice da se u našem javnom prostoru pojmovima sekularizma/sekularnosti najčešće pristupa ideološki, politizirajuće i isključivo.

Najstroža definicija

Što je, dakle, sekularizam? Njegovo značenje varira u odnosu na kulturni krug i kontekst u kojemu ga se spominje, negdje znači isključivo toleranciju, negdje znači potpunu isključenost religije iz javne sfere, a negdje označava samo odvojenost Crkve i države.

Prema tome, prva teza koju postavljam je da sekularizam nema jedinstveno značenje u svim državama, odnosno pravnim krugovima. Međutim, kod nas se sekularizam, odnosno značenje čl. 41. Ustava, često definira u njegovu najstrožem značenju, onome koje potječe iz Francuske, odnosno ustavnog određenja Francuske Republike kao laičke, odnosno sekularne.

Takvo određenje sekularizma znači, ali u kontekstu Francuske, potpunu isključenost religije iz javne sfere. Ono je posljedica tradicije, povijesnih kretanja uoči i nakon Francuske revolucije, ali i ono sadrži iznimke koje su također posljedica tradicije (primjer departmana Alsace-Moselle u kojem država financira vjersku poduku za tri priznate religije).

Jedina država u Europi koja se svojim ustavnim uređenjem približila Francuskoj (i koja je uz Francusku jedina država koja nema nikakav oblik vjeronauka/religijske poduke u javnim školama) jest Slovenija.

S druge strane, u našem su se javnom prostoru pojavile i takve interpretacije čl. 41. Ustava na način da se naglašava samo njegov drugi stavak koji propisuje obvezu države da pomaže i surađuje s vjerskim zajednicama te se iz toga izvlači zaključak da RH nije sekularna država. Međutim, odgovor, bez obzira na smjer interpretacije, nije jednostavan ni jednoznačan. U našem društvu sekularizam je postao ideologija, politički projekt unutar kojega nema tolerancije. Zauzima se isključiv stav borbenog sekularizma prema kojemu za religiju unutar našeg ustavnog uređenja nema mjesta u javnoj sferi.

Iz takvog tumačenja čl. 41. Ustava izvode se, zatim, stavovi (slabo ili nikako potkrijepljeni znanstveno-stručnim argumentima) o nesukladnosti tzv. Vatikanskih ugovora s Ustavom, nedopuštenosti konfesionalnog vjeronauka u javnim školama itd.

Dosljedno prihvaćanje takvog tumačenja značilo bi i zabranu vjerskih sadržaja u javnim prostorima, zabranu dušobrižništva u zatvorima itd. Općenito govoreći, prihvaćanje takvog tumačenja čl. 41. Ustava i takvog definiranja „sekularne države“, značilo bi potpuno redefiniranje odnosa Crkve i države u RH, ali, mišljenja sam, na neustavan način.

Odnos Crkve i države

Naime, ako analiziramo čl. 41. Ustava, vidjet ćemo, dakako, da Ustav propisuje odvojenost Crkve i države (čl. 41. st. 1.). Prema tome, nedvojbeno je da je RH sekularna država. Međutim, što znači to da je RH sekularna država?

U svakoj državi pitanje odnosa Crkve i države predstavlja važno pitanje. Odgovor na pitanje kakav je odnos Crkve i države ujedno i predstavlja utvrđivanje statusa vjerskih zajednica na području države, kao i uspostavljanje slobode vjeroispovijesti kao jednog od temeljnih ljudskih prava.

Općenito govoreći, može se reći da su se u teoriji (a i u praksi) iskristalizirala tri opća modela odnosa Crkve i države: 1) model državnih ili nacionalnih crkava, 2) kooperacijski ili konkordatski model i 3) model striktne odvojenosti Crkve i države.

Jasno je da RH ne spada u model državnih ili nacionalnih crkava poput Danske ili Velike Britanije. Međutim, u koji od preostala dva modela spada?

U Europskoj uniji zaista postoje uočljive razlike u shvaćanju i prakticiranju laičnosti/svjetovnosti pojedinih država. Te su razlike plod različitih nacionalnih povijesti i političkih kultura. Tako npr. francuski model shvaćanja i prakticiranja odvojenosti Crkve i države teži laicističkoj interpretaciji odnosa države i religija, odnosno praksi naglašene privatizacije religijskih uvjerenja i religijskih institucija. Taj pak model u pojedinim situacijama graniči s diskriminacijom.

No postoje i drugi modeli odnosa sekularne države i vjerskih zajednica, u kojima laičnost političkih institucija ne sprečava, nego promiče uvažavanje i suradnju sa svim vjerskim zajednicama na dobrobit cijele društvene zajednice. Tu možemo spomenuti Njemačku i Austriju gdje su crkve i religije općenito percipirane kao važan sugovornik i suradnik države u izgradnji boljega društva.

Ustav propisuje odvojenost

Ako pažljivo promotrimo čl. 41. st. 2. Ustava, vidjet ćemo da Ustav propisuje obvezu državi da pomaže i štiti vjerske zajednice u njihovoj djelatnosti. Iz te činjenice jasno proizlazi da RH ne može spadati u model striktne odvojenosti, odnosno separacijski model kakav je razvijen u Francuskoj i koji pobornici teze o sekularnom ustroju RH koriste kao jedini validni model sekularnosti.

Dakako, ovo istovremeno ne znači da Crkva i država nisu i ne bi trebale biti odvojene budući da Ustav propisuje odvojenost vjerskih zajednica i države. Međutim, radi se o odvojenosti u smislu nemogućnosti utjecaja vjerskih zajednica na ustroj i funkcioniranje države, kao i u smislu nemogućnosti utjecaja države na ustroj i funkcioniranje vjerskih zajednica.

Prema tome, nije moguće, prema ustavnopravnom uređenju Republike Hrvatske, miješanje Crkve u unutarnje stvari države, kao što nije moguće ni miješanje države u unutarnje stvari Crkve. U svemu ostalome moguća je i potrebna, a sa strane države i obavezna suradnja.

Isključivo u tom smislu, RH je sekularna država, ali spada u kooperacijski model odnosa Crkve i države. Dodao bih i sljedeće: uloga organizirane religije svakako jest odgovorno komentiranje društvenih zbivanja, njena prisutnost u javnom prostoru je ne samo njeno pravo nego i obveza.

* Izv. prof. dr. sc. Frane Staničić, izvanredni je profesor na Katedri za upravno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta koji predaje i kolegij “Religija, pravo i društvo”

Izvor: narod.hr/Večernji list