Prof. dr. sc. Mirjana Kasapović, redovita profesorica pri zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti na kojemu je među ostalim nositeljica predmeta Izborni sustavi, svoje redovite kolumne u Večernjakovom Obzoru objedinila je u knjizi “Oni i mi”, a kojoj u predgovoru dr. sc. Ivo Žanić ističe kako “iza nje stoje znanje i pamet, građanska odgovornost i principijelnost, spremnost da se bez kalkulacija zahvati i emotivno najdelikatnija tema”, pa tako i pitanje općeg izbornog legitimiteta zastupnika nacionalnih manjina.
U tijeku je prikupljanje potpisa građanske inicijative “Narod odlučuje” za raspisivanje referenduma kojim bi se konstitucionalizirala temeljna načela izbornog sustava, što je praksa velike većine europskih zemalja s bogatom demokratskom poviješću.
Četiri stručnjaka za ustavno pravo – prof. dr. sc. Robert Podolnjak, doc. dr. sc. Mato Palić, prof. dr. sc. Zvonimir Lauc, prof. dr. sc. Branko Smerdel – potvrdila su da su oba referendumska pitanja GI Narod odlučuje u skladu s Ustavom.
Drugi dio donosimo u nastavku:
U kolumni iz 2012. naslova “Povijesni vođa Srba u Hrvatskoj? Izmišljena figura”, profesorica Kasapović pobliže objašnjava tzv. “institut rezerviranih mjesta” za predstavnike nacionalnih manjina koja u Europi osim u Hrvatskoj postoje samo u Sloveniji i na Kosovu, i to u specifičnoj formi.
Što su to rezervirana mjesta i gdje ih sve ima?
“Rezervirana mjesta su unaprijed zajamčeni mandati predstavnicima rasnih, etničkih, vjerskih ili nekih drugih manjinskih skupina u nacionalnim parlamentima koja se ne stječu prema općim pravilima izbornog nadmetanja što vrijede za druge aktere nego prema posebnim i povlaštenim uzusima. Koliko znam, rezervirana manjinska mjesta danas postoje u osam neeuropskih i tri europske zemlje. U Kolumbiji su namijenjena predstavnicima “crne zajednice” u toj zemlji, u Indiji predstavnicima nekih “plemena i kasta”, u Samoi “neurođeničkoj manjini”, na Novom Zelandu urođeničkoj maorskoj manjini, u Nigeru Tuarezima, saharskome berberskom narodu koji je raštrkan u više afričkih država, u Pakistanu nemuslimanskoj manjini, u Palestini kršćanima i Samarićanima, a u Jordanu kršćanima i Čerkezima. U većina tih zemalja postoje autokratski politički režimi ili defektne demokracije.
U slovenskome Državnom zboru dva su mjesta rezervirana za predstavnike Talijana i Mađara koje su Slovenci proglasili jedinim “autohtonim manjinama” i tako zatvorili vrata parlamenta višestruko brojnijoj bošnjačkoj, hrvatskoj i srpskoj manjini u svojoj zemlji. Kosovu su vanjski pokrovitelji nametnuli čudovišan model s dvadeset rezerviranih mjesta za manjine: deset za Srbe, a deset za Rome, Aškale, Egipćane, Bošnjake, Turke i Gorane. Hrvatska je rezervirala osam mjesta za predstavnike svojih manjina. “Pune” predstavnike imaju Srbi (3), Talijani (1) i Mađari (1), jednoga predstavnika dijele Slovaci i Česi, dok sve ostale manjine dijele dva predstavnika.” nabraja Kasapović. Podsjećamo da pritom Hrvatska ima jednako parlamentarnih predstavnika nacionalnih manjina koliko i sve druge države članice EU-a zajedno.
“Hrvatsko izborno zakonodavstvo pretvorilo se tijekom vremena u nakaradan pravno-politički aranžman koji se sastoji od četiri dijela: prema jednome skupu pravila biraju se opći politički predstavnici (140), prema drugom predstavnici “dijaspore” (3), prema trećem predstavnici srpske manjine (3), a prema četvrtom predstavnici ostalih manjina (5). Kako je sve nastajao taj nesretni puzzle, možda i nije najvažnije pitanje. Zacijelo je bio i izraz izvanjskih pritisaka koji nemaju veze s demokratskim izbornim zakonodavstvom i koncepcijom političkog predstavništva. Venecijanska komisija smatra da su rezervirana mjesta i posebno manjinsko predstavništvo privremena rješenja koja u postkonfliktnim društvima i novostvorenim državama trebaju olakšati političku integraciju manjina, a potom biti ukinuta. No u nas su se nekako prometnula u vrhunski dokaz demokracije. Štoviše, zahtjevi za eskalacijom raznih oblika pozitivne diskriminacije na tim područjima, poput dvostrukog prava glasa, nastoje se prikazati kao uvjet napretka demokracije, a pokušaji da se oni postupno prevladavaju prokazuju se kao izraz represivne asimilacijske politike.”, analizira kolumnistica.
Kasapović dalje navodi kako je Furio Radin, zastupnik talijanske nacionalne manjine koji je na parlamentarnim izborima 2011. u Hrvatski sabor na svoje rezervirano mjesto sjeo bez konkurencije te je mogao postati saborski zastupnik samo s jednim, dakle vlastitim glasom, što već samo po sebi dovoljno jasno govori o paradoksalnosti trenutnog izbornog sustava, nazvao Milorada Pupovca “povijesnim vođom” srpske manjine u Hrvatskoj.
“Izmišljanje figure “povijesnog vođe” srpske manjine nema samo zadaću da pseudolegitimira monopol jednog čovjeka u odlučivanju o “srpskim poslovima” u Hrvatskoj, nego i da konstruira politički lik s kojim legitimne hrvatske vlasti – od predsjednika države preko premijera i Vlade do parlamentarne većine – moraju pregovarati o – čemu? Hrvatsko-srpskim odnosima? Miru u državi? Uvjetima pod kojima će manjina prihvatiti državu u kojoj živi? Nije valjda da se lik “povijesnog vođe” izmišlja kako bi se pregovaralo o novcu”, britko dijagnosticira Kasapović.
Pročitajte više ovdje.
