Prof. Miliša: Pojava Covida-19 nije nas opametila da posložimo životne prioritete

Zlatko Miliša
Foto: Prof. dr. sc. Zlatko Miliša

Činjenica je da usprkos pandemiji i inim životnim traumama i dalje veličamo trivijalne probleme. No, ako nam je stalo rehabilitirali ideju dobra, trebali bismo se rukovoditi apelom: “Posljednja prilika ovoga svijeta je empatija”! (Beiliz)

U najvećim katastrofama, nebrojena djela suosjećanja, altruizma, solidarnosti i humanosti ne pitaju za naciju ili vjeru. Tada poteku bujice solidarnosti prema ljudima u nevolji. Na žalost one brzo nestanu pa se brzo opet okrećemo udovoljavanju sebi i razarajućim rutinama svakodnevnice.

U vremenima prijetećih opasnosti je prirodno da se povežemo jedni s drugima. Od pojave koronavirusa čovječanstvo je upalo u višestruke krize u opasnoj simbiozi s financijskom, duhovnom, psihičkom, moralnom dimenzijom… Izazovi krize bi trebali otvarati nove perspektive. Virus nam je trebao biti upozorenje koliko smo prolazni. Trebao, a nije. Evo i zašto…

Jesu li samo vlasnici kafića i apartmana ugroženi?!

Razumijem građane koji su se poželjeli druženja in vivo, a između ostaloga i u kafićima. S druge strane, ne mogu se solidarizirati s vlasnicima kafića koji su, prije koronavirusa godinama zarađivali dobre novce. U vrijeme pandemije su se (višekratno) bunili kako su pred bankrotom te da im iz Vlade neredovito šalju po djelatniku mjesečno “sramotnih” četiri tisuće kuna. Napominjem da u nekim dijelovima Hrvatske isti nisu svojim djelatnicima davali toliku mjesečnu plaću, a neki su čak tražili da im predaju bakšiš od gostiju.

Od jednog kilograma kave koji kupuju za cca 300 kn mogu napraviti minimum 120 kavica, a kada se zna kojoj po cijeni je prodaju onda vidimo kolika im je zarada. Vlasnik jednog kafića u Rijeci je bio toliko revoltiran da izjavio kako ne želi u svom objektu “članove, glasače i simpatizere HDZ-a”. Naravno da je ta diskriminirajuća poruka prošla nekažnjeno, a on je dobio dodatne “bodove” simpatizera ljevice. Nije bilo novine ili portala koji nije objavio tu “udarnu vijest”, a bio je i pozvan kao gost u vijestima jedne komercijalne televizije. Tipični primjer kako se postaje vidljiv i popularan uvredama, diskvalifikacijama, dok nebrojeni samozatajni poduzetnici ostaju u sjeni ovakvih tipova.

Čak mu je i premijer Plenković napravio reklamu svojom nervoznom izjavom da širi “granični fašizam”. Nakon tog slučaja nije trebalo dugo čekati da drugi vlasnik u Imotskom odgovori istom mjerom – “zabranjen ulaz SDP-ovcima Arsenu Bauku i Nenadu Staziću”. Ovakvih primjera će biti na žalost sve više, a oni nas odvraćaju od brojnih problema koji bi Vladi RH i svima nama trebali biti životno prioritetni.

U kriznim vremenima trebali bismo uvidjeti pogubnost statusnih simbola (velike kuće, automobila, brodova, nekretnina…). Slobodna Dalmacija u jednom danu, 22. veljače 2021. iznosi nova dva “problema”. U jednom se navodi podatak da građani u Splitu i njegovoj okolici prodaju zadnje komade obiteljskog nakita da bi preživjeli pandemijsku krizu, a u dugom tekstu novinar se raspisao o vlasnici jedne vile u Rogoznici (kod Primoštena) kojoj se susjed sa svojom kućom približio toliko da će njoj (jadnoj) ljeti ometati goste, rušiti cijenu njenih dvora, a(li) i narušavati njenu privatnost.

Vlasniku vile smeta i susjedov komin, koji je kako kaže, izgrađen “na metar i deset centimetara od njezine kuće s bazenom koju iznajmljuje turistima.” Kakve li “važne” vijesti nekada iznimno čitane novine u Hrvatskoj! U priobalju se ljudi i danas, poslije svih upozorenja (prirodnih katastrofa, rata, virusa….) natječu čija će kuća biti što prije izgrađena kao zgrada (za turiste) sa što većim brojem apartmana i što većom mogućnosti zarade. Što će nam nekretnine koje upravljaju nama?

Utopija je vjerovati da je ovo kraj ere hiperindividualizma

Fra Mario Knezović je u ožujku 2020. dao upozorenje: “Virus, ta nevidljiva čestica zaustavila vidljivi i materijalno moćni svijet.” Pored toga koronavirus je pokazao kako je svijet globalno selo te da problem drugih nužno dotiče sve nas. Virus je pokazao i krhkost suvremene medicine te pokazao koliko smo nemoćni i „maleni“ u pandemiji, a to nam je svima trebala dobra poruka!

Trebala, ali nije. Koronavirus nas je trebao naučiti da se oslobodimo nepotrebnih stvari, koje upravljaju našim životima. Eric Klinenberg, sociolog iz New Yorka vjeruje da pandemija koronavirusa označava “kraj naše ere hiperindividualizma.” Mislim da je to samo puka želja i/ili utopističko vjerovanje. Klinenbergova teza ima neku osnovu kada se zna da je jedan od pozitivnih efekata svih katastrofa povratak vrijednostima suosjećanja, altruizma i solidarnosti. Na žalost oni se pojavljuju kao bljesak i brzo izgubili svoj sjaj.

Sve ovisi o tome kako gledamo na problem. Na pasivan način: Ja sam žrtva i ne mogu se pomaknuti ili suočen s problemom iz aktivne pozicije: Ja mogu riješiti problem; mogu tražiti pomoć od drugih ali i pomoći drugima! To razjašnjava i zašto psihoterapeuti ne koriste termin problem nego zapreke ili izazovi.
U vremenima prijetećih opasnosti je prirodno da se povežemo jedni s drugima, te da sve drugo postane sporedno. Zato je važno kod svake veće krize pa i koronavirusa (kao globalnog problema), uočiti važnost argumenata psihoterapeuta Irvina Yaloma: “Egzistencijalni konflikt je tenzija između naše svjesnosti o krajnjoj izolaciji i želje za komunikacijom, kontaktom i žudnjom da budemo dio veće cjeline…” Na žalost mnoge (i) takve riječi su “otišle u vjetar”. Zajedništvo se pokazalo samo kao bljesak nade!

Ljudi žive u zabludi da nemaju poticaja za nove početke. Izgubljene su samo one bitke koje nisu započete. Vrtimo se u krugu od bespomoćnosti do pobune, od anemičnosti do očaja, kao da ništa ne naučismo iz vlastitih i tuđih padova. Upravo nas traumatska iskustva mogu odvesti do posttraumatskog rasta. Shakespeare upozorava: “Kad imaš sve, ne vidiš ništa. Progledat ćeš tek kad nemaš ništa”, a Sofolko poentira tvrdnjom: “Tko nije ništa pretrpio, ne smije me savjetovati!”
Koronakriza i životni prioriteti

Stručnjaci mentalnog zdravlja u zadnje vrijeme često koriste termin posttraumatski rast objašnjavajući promjene u percepciji sebe, drugih, svijeta i interpretaciji smisla do kojih je došlo kod ljudi nakon proživljenih trauma. Osobe koje su doživjele posttraumatski rast više cijene vlastiti život, imaju izraženiji osjećaj osobne snage, usmjerenije su na bliskije odnose s bližnjima, sagledavaju nove mogućnosti, uočavaju promjene u osobnom i duhovnom razvoju. Rast nije izravna posljedica traume, već rezultat unutarnjih borbi i nastojanja osobe da uspješno prevlada traumatska iskustva. Slijedom ovoga, psihijatar Ivan Urlić konstatira da je koronakriza zadnja prilika da se okrenemo životnim prioritetima: “Udar virusa zahtijeva da se okrenemo načinu života koji smo dosad zanemarili. Kuće i stanovi postali su spavaonice, nisu više topla ognjišta jer vatra i toplina sada isijava iz TV-a, a ljudi žive zajedno, ali otuđeni jedni od drugih.”

Evo kako je stanje s virusom i potresom prokomentirala članica kriznog stožera Hrvatske Alemka Markotić: “U situacijama kao što je ova svi bismo trebali razmisliti o prioritetima u životu. O tome da budemo bolji jedni prema drugima i da nam materijalne stvari ne budu najveći prioritet na svijetu.” Na žalost virus nije ništa raščistio, a najmanje utjecao da odbacimo trivijalne stvari. Ovdje se dobro prisjetiti Georgea Carlina, koji je svojevremeno zapisao: “Trošimo više, a imamo manje. Imamo velike kuće, a sve manje obitelji: više komfora, a manje vremena; više obrazovanja, a manje razumijevanja; više znanja iz medicine i manje zdravlja… Razbili smo atom, ali ne i naše predrasude. Naučili smo kako preživljavati, ali ne i kako živjeti…”

Što kada volja za novcem, nekretninama i kupovanje potiskuje volju za smislom?

Pod diktatom konzumerizma, novac je u središtu svega iako se zna da volja za novcem potiskuje volju za smislom. “Što je čovjeku životni cilj manje poznat, to se ubrzanije vrti na svojoj životnoj pustinji” (Viktor Frankl u knjizi Patnja zbog besmislena života).. .Frankl, taj svjetski priznat psihijatar u svojoj drugoj svjetskoj uspješnici Čovjekovo traganje za smislom opisuje osobno iskustvo iz vremena Hitlerova konclogora, kada je, unatoč stalnim patnjama i poniženjima, pronašao smisao života. To je knjiga koju trebaju pročitati svi, osobito mladi s navodnim problemima. “Iz ruševina se najbolje vide zvijezde” (Frankl).

Knjiga koju sam upravo završio čitati, Tihi izgon, autora Joa Talacha, je potresno svjedočanstvo jednog dječaka koja svima treba biti primjer da se nikada ne smije odustati. Joe Talaich je od djetinjstva odvojen od roditelja, a bio je potom sedam godina u izbjegličkim logorima, od čega pet na području pustinje i logora El Shatta. Život u neljudskim uvjetima Joe opisuje ovako: “Bio je to neprijateljski okoliš prepun ljudske bijede; besplodan, beživotan, bez drveća, bez trave, bez ptica, obavijen potpunom tišinom, pod užarenim sinajskim suncem… Naši životi su pripadali drugima. Ali ne i naša nada.”

Junaka iz ove istinite priče je vodila njegova vjera u Boga i nada u bolje sutra. Nije izgubio vjeru ni kada njegovi roditelji nisu pokazali želju da se vrati k njima u Hrvatsku nakon što je prošao sve drame u izbjegličkim logorima. Meni najintrigantniji dio knjige je onaj u kojem opisuje da mu dolazak u SAD nije donio nikakve pozitivne pomake. Osjećao se izgubljeno, izolirano, usamljeno i depresivno. Nije imao prijatelje. Gotovo svakog dana je razmišljao o izbjegličkim logorima gdje je imao mnoštvo prijatelja i gdje je, usprkos svoj bijedi bio sretan!

I drugi primjeri ljudi koji su prošli pakao života su ostali ustrajni i “uspravni”, živeći “muci u inat” (Meša Selimović).

Zaključno

Godinu dana je prošlo od pojave koronavirusa i smatram da nismo naučili najvažnije životne lekcije od svih iskustava koje smo prošli i kroz koje prolazimo s tim opakim virusom.

U svom životu sam puno toga naučio od najranjivijih skupina, prezrenih u svijetu i ljudi koji su doživjeli posttraumatski rast. Oni su svjetionik života i trebaju postati naše lučonoše. Nikada se ne trebamo predati niti odustati od onoga u što vjerujemo. Sve su nesreće upozorenja. U nesrećama se lakše odvaja važno od nevažnoga. Nevolje bi nas trebala zbližavati. Moja iskustva u nevoljama pomogla su mi da spoznam i razlikujem one koji su bili ili nisu bili uz mene kao i one koji su me vodili do nevolje.

Poznata je indijanska priča o suodnosu dobra i zla… “U meni se odvija bitka između dva vuka. Jedan vuk je pokvaren, pohlepan, bahat… Drugi je dobar, skroman, darežljiv, iskren…Koji vuk će pobijediti? … Onaj kojeg hraniš”. Neovisno o svim prirodnim katastrofama, ratovima, koronakrizi… današnji svijet i dalje “njeguje” kult sebeljublja.

Međutim, kako bismo rehabilitirali ideju dobra, sjetimo se apela: “Posljednja prilika ovoga svijeta je empatija”! (Beiliz) Završavam citatom Oscara Wildea: “Ne voliš nekoga zbog izgleda, odjeće ili skupog automobila. Voliš ga jer njegova duša pjeva pjesmu koju samo ti možeš razumjeti”.

* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar

Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV-emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr