Prof. Miliša: Zeleni anarhisti žele rušenje svih autoriteta od obitelji, škole, Crkve…

Zeleni anarhizam se širi diljem svijeta matematičkom progresijom s ekstremno lijevom ideologijom. Anarhistički pokret s tzv. novim “zelenim plaštom” ima za cilj rušenje svih autoriteta od obitelji, škole, Crkve, znanosti, jer se tada u ime (neposredne) demokracije svi oslobađaju odgovornosti.

Opasnosti proizlaze iz danas rehabilitirajućih promišljanja poznatih anarhista: “Ondje gdje umire autoritet, rađa se sloboda” (sljedbenici Kropotkina u transparentu kod njegova pogreba), Bakunjina i njegovih načela: “Strast za razaranjem kreativna je strast”, i Proudhona: “Naše načelo jest: ateizam u religiji. Anarhija u politici. Bez vlasništva u ekonomskoj sferi.” Dostojevski upozorava: “Ako Boga nema, sve je dopušteno”. Želimo li živjeti u svijetu bez autoriteta i vjerovati da takav sustav doista može opstati? Dokidanje svih autoriteta vodi u kaos na svim razinama. Ondje gdje umire autoritet, nema slobode. Moja satisfakcija je da sam ovu tezu argumentirao još 2011. godine u knjizi Anarhizam- prosvjedi- odgoj, čije je drugo proširenje izdanje izašlo na engleskom jeziku u Velikoj Britaniji.

Jedan od glavnih problema današnjice je gubljenje autoriteta na svim razinama. Nekad se podrazumijevao autoritet sijedih glava ili stručnjaka iz različitih područja. Sjetio se nekadašnjih neupitnih autoriteta učitelja, svećenika ili liječnika. Bez istinskih autoriteta nema dijaloga, demokracije, odgoja…

Ugrozu autoriteta promatram (i) u činjenici da su kod nas svi stručnjaci za sve. To su “sveznadari” i kritičari svega postojećega. Ponašaju kao da su psiholozi, pravnici, pedagozi, ekonomisti, socijalni radnici, selektor(i) reprezentacije, epidemiolozi… Na primjer kod nas gosp. Capak kod nas mora imati policijsku zaštitu, dok u Švedskoj njihov glavni epidemiolog je osoba čije odluke svi poštuju, jer je on u tom području autoritet i podrazumijeva se da se ta činjenica ne osporava.

S druge strane, osobito je opasno kada političari kritiziraju ili marginaliziraju stručnjake, na koje bismo trebali biti ponosni. Kao primjer navedenome podsjećam da u slučajevima (teškog) kršenja dječjih prava iz resora socijalne skrbi nisu pozvani eksperti i socijalni radnici nego su resorni ministar i premijer RH primili Jelenu Veljaču iz građanske inicijative “Spasi me”, a koja je pozivala na linč socijalne radnike!

Anarhizam i/ili zeleni aktivizam

Anarhisti su prepoznatljivi po kritici svega postojećega. Oni su protiv države, rada, braka, škole, sveučilišta, političara (na vlasti), Boga… Tako agresivni ateist Richard Dawkins, u svojoj knjizi Zabluda o Bogu, tvrdi da je vjerovanje u nadnaravnog stvoritelja iracionalno i “opasno za društvo”.

Od “samoupravljanja” ili neposredne demokracije do anarhije malen je korak. Fraze poput “neposredna demokracija”, “jednakost za sve” su rehabilitacija socrealističkog egalitarizma, a koji završava s pogubnim posljedicama boljševičkih revolucija. “Pokreti izravne demokracije nisu ništa manje od poziva na zakon rulje.” (Caroline B. Glick.)

Politički aktivizam političke platforme Možemo! nije naš “proizvod”, on je “uvezen” s lijevo – zelenom platformom. Nemaju formalnog vođu i po uzoru na anarhiste preferiraju tzv. neposrednu demokraciju. U gerilskoj akciji, prije posljednjih lokalnih izbora prometnuli su se u buntovnike, a (i) od G. Sorosa (podupiratelja izravne demokracije) su dobivali golem novac. Premijer Mađarske, Viktor Orban je prije nekoliko godina razotkrio namjere takvih i sličnih aktivista (za ljudska prava) koji “podupiru sve što slabi državu” te prozvao Sorosa koji financira i podupire sve one koji obezvrjeđuju nacionalnu suverenost i državotvorne simbola. Takvi aktivisti prihvaćaju ili se zalažu za legalizaciju istospolnih zajednica, obezvređuju dokazane autoritete (iz struke) ukoliko se ne uklapaju u njihov svjetonazor, antipoduzetnički su orijentirani, podržavaju ili su dio LGTB pokreta i rodne ideologije, odbijaju argumente onih koji ih prozivaju da su ekstremni ljevičari, koji se ne odriču boljševičkih simbola, ali istovremeno mrze sve one koji se ne uklapaju u njihovu viziju (neposredne) demokracije!

Anarhistički pokret s tzv. novim “zelenim plaštom” ima za cilj rušenje svih autoriteta od obitelji, škole, Crkve, znanosti, jer se tada u ime (neposredne) demokracije svi oslobađaju odgovornosti. Zeleni anarhizam je pokret koji se širi diljem svijeta matematičkom progresijom s ekstremno lijevom ideologijom koja stavlja naglasak na zaštitu okoline, a sa skrivenim ciljem ukidanja svih institucija, nacionalne suverenosti te ukidanja same države. U temelju zelenog anarhizma je radikalni biološki egalitarizam.

Kriza autoriteta u školi, odgoju i Crkvi

Rezultati istraživanja Vladimira Strugara (u knjizi Učitelj između stvarnosti i nade) pokazuju da 31,8% učitelja “ne želi drugima preporučiti školovanje za svoj poziv”. To je još jedan zabrinjavajući indikator krize autoriteta u školstvu.

Talijanski psiholog Vittorino Andreolli u knjizi Pismo učitelju konstatira da uspješan učiteljev/nastavnikov rad ovisi i o tome kako doživljava školu: kao muku – nametnutu obvezu ili ugodno ozračje. Potonji imaju kontinuitet “užitka poučavanja” kao “dirigenti orkestra.” Andreolli ih naziva učitelji legende (većini se sviđaju kao otvorene, poštene, cijenjene, vrijedne osobe, koje uživaju u svom pozivu). Oni su entuzijasti i ogledni primjer autoriteta, kojih na žalost ima sve manje i u našim školama.

Ako nema autoriteta u obitelji, nema ga ni u društvu. Očevi kao autoriteti postaju suvišni o obiteljskom odgoju. Taj trend je prije više od pedeset godina najavio psihoanalitičar Alexander Mitzscherlich u knjizi Društvo bez očeva. Polazeći od feminističkih teza da su za nasilje u obitelji po sebi krivi očevi, trebalo se okomiti na taj autoritarni simbol. Tako se razvijao model odgoja u kojemu je “zabranjeno zabranjivati”, a svaki autoritet proglašavan je natražnjačkim, autoritarnim i represivnim.

Mladi sve manje vjeruju autoritetima, misle da država, škola, Crkva, roditelji itd. ne ispunjavaju svoju funkciju i kreću u njihovo osporavanje.

Nedavno je jedan stariji svećenik trebao sudjelovati na jednoj pastoralnoj raspravi, koju je mladi kapelan pretvorio u monolog, a drugi su šutjeli. Evo kako je to komentirao stariji i mudar svećenik: “Nije problem u njemu, nego u nama koji šutimo jer smo uvidjeli da od takve rasprave nema nikakve koristi niti smisla… U svemu je najgore to što smo se mi s tim pomirili kao i naši učitelji. Tako ti je to kada pilići pričaju, a kvočke i stari pijetlovi šute. Tako nam i treba. Nas starije se tretira kao da ništa ne znamo i da do sada nismo ništa napravili…” Ovome bi dodao da zakonom spojenih posuda je svugdje isto ili slično: pilići kukuriču i kolo vode, a pijetlovi zašutješe ili odoše u ilegalu!
Ovi novi pilići kradu zrna mudrosti od starijih i nemaju zahvalnosti od onih od kojih su preuzeli, od starijih koji su živjeli za ideale, (jer takvi su budale)!

Iz drugog primjera koji slijedi prenosim dijelove koji ilustriraju krizu autoriteta jednog fratra suočenog s posljedicama podilaženja. “Ne znam više kako živjeti svoje svećeništvo… Stalo nam je samo do toga da naši poglavari i župljani o nama lijepo pričaju. A o nama se lijepo priča samo onda kad ništa ni od koga ne tražimo. Kad se mladenci dolaze prijaviti za vjenčanje, ne traže od mene ništa, osim što moram odgovoriti na pitanja: ‘Možemo li postaviti catering ispred crkve? Možemo li dovesti svoje svirače, svoju stilisticu…?’ Na susrete s roditeljima prvopričesnika odaziva se tek njih pola, dok se na susrete s roditeljima krizmanika ne odaziva ni jedna trećina. Nemaju vremena za ono što predlažem, tražim, na čemu inzistiram i do čega bi trebali držati i današnji vjernici… Znam da se moram svima dodvoravati, svima govoriti kako su divni i kad nisu, da su bili na župnoj katehezi i kad nisu, da je s njihovim papirima sve u redu i kad nije… Ja takav pastoralac ne želim i neću biti.” (fra Žarko Relota).

Zaključno:

Nedavno sam dobio preko WhatsAppa poruku: “Razlika između životinja i ljudi je ta što životinje ne bi nikada dozvolile da ih predvode najnesposobniji”. I kao završnu rečenicu navodim mudru izreku: “Kad presuši bunar, onda se vidi koliko je vrijedio.”

* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar

Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV-emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.