Ima mnogo knjiga koje svjedoče o zlu komunizma i tzv. antifašizma, ali tako otvoreno, tako iskreno i strastveno kao knjiga Tihomira Dujmovića, rijetko koja.
Pisana je istim adrenalinskim nabojem od prve do posljednje stranice, srčano, beskompromisno, s imenima i prezimenima Zlica Nikogovića što se doklatariše na političku scenu i zasjedoše na visoke položaje kad se prašina rata slegla. Skriveni u lišću kao Zmija u raju, izmigoljiše svoja tijela i svoj um na svjetlo dana nakon opasnosti; svoju nepromijenjenu dušu i duh, intelektualni habitus ogoliše i «ispodmuća» nastaviše djelovanje kao i dugih pola stoljeća prije. Ono je isto kao i nekada u ona vremena kad je cijela Hrvatska morala biti crvena, htjela ne htjela. Ali nikada nije bila! Ispod pokožice nasilno obojene u crveno, skrivala se modrina morske pučine, zeleno valovlje slavonskih polja, kameni masivi Velebita, mitske planine, pa zemlja, mirisna i masna u Srijemu, rumena u Zagori, plodna magna mater koju nam već stotinu godina otimaju. Ubijaju Hrvate, osobito djecu, mladiće, divojke, ne bi li izginuli, nestali s lica, otišli zauvijek. Navodi auktor i brojke i imena. Na stotine mrtve djece u Domovinskome ratu, ali nađe se neki frljotak, frljitak, od čovjeka koji će privatni obračun agresora i pripuza u kojem strada i nevino dijete, pretvoriti u kazališnu predstavu da obilježi ponovno i ponovno cijeli hrvatski narod kao genocidan. Ma kako se nije nitko našao da napravi roman ili predstavu o onom legendarnom Srbu koji je bio najstrašniji masakr hrvatskih hodočasnika, a slavni vrhunac mu je bio nabijanje na ražanj svećenika kojega se peklo kao životinju…
E, moj frljitak, gdje si? Ima li koje sjećanje na Krnjeušu, Boričevac, stotine sela i gradića što ih istrijebiše crvena zvijezda i četnička kokarda? O novijim zločinima iz Domovinskoga rata da ne govorimo. Jesi li, frljotak, čuo za SUNČICU?! Nisi? Pa osluhni njen šapat ispod srpskoga šinjela, krkljanje matere i djeteta! Ej, frljotak!! Još je Sunčica živa!
Ta crvena pokožica tankoga sloja umreženih i dobrostojećih vlastodržaca olinjala se i, kao što bi rekao duhoviti Andersen, svud pozlata otpade, svinjska koža ostade. E, o toj svinjskoj koži upravo piše Tihomir Dujmović, relativno mlad, a opet dovoljno star da se obrazovan i osvjedočen zlodjelima kreatura, što se u kracima hobotnice koja je mijenjala imena a uvijek sačuvala svoje zlo srce uronjeno u more krvi, bavi djelima raznih nakaznih bića i razgrće lišće koje im pokriva stidne dijelove. Ne čini to onako usput. Ne, njegova je rečenica i misao satkana vrlo logično, utemeljena na činjenicama, neporecivim istinama, ispunjena duhovitim, sarkastičnim i apsurdnim primjerima Njihove crvene laži.
U tih 350 stranica koje će ostati nezaboravne u našem medijskom, ali i povijesnom prostoru, sabrao je sve ključne dokaze za svoju tezu iz naslova – Hrvatska u raljama djece komunizma. Ta se teza može dokazati i na druge načine, a Dujmovićeva je nakana taksativno poredati činjenice, factum historicum, ostavljajući onu poznatu fama volant polupismenim kolegama što se naviruju ispod skuta živahne boginje Udbine (naglasak na bi!). Draga je to boginja, nalik na one mitske s mnogo sisa iz kojih se može napojiti prljavu djecu koja se pojavljuju redom u ovoj knjizi. Nisu to neka sićušna bića slučajno na visokim položajima, ne, sve su to sile od starijih sila rođene, manje ili više uhljebljene po ključu «zasluga» očeva i djedova, došlepane iz zakutaka golemih stančuga gdje su se uvijek odvijali tajni noćni dogovori. Oni i mi. Podjela odvajkadna.
O njoj govori Dujmović i traži uzroke, jer to je najvažnije. Ništa se ne događa slučajno. Slučaj ne postoji. Traži auktor namjerno zaboravljene dokumente s podlim i krvavim planovima koji se upravo ovih dana ponovno čuju iz onoga prokletoga grada. Zvone kroz eter i donose mržnju i strahove. Jer mi više nemamo obranu, nemamo vojsku, nas će braniti neka asocijacija kojoj plaćamo članarinu, a sami smo na pustopoljini, kao i onih dana kad je padao Vukovar. Sami samcati. Kažu, ne će se usuditi napasti! Pa ne mora se samo krvoločnim napadom osvajati neka zemlja!
Danas, dokazuje Dujmović, postoji niz načina da se uništi jedan narod: opaka vlast može rasprodati zemlju, njena blaga, njene vode, njeno more, njene šume, njene ceste, njenu djecu, vabeći ih da se isele u daleke i «sretne « predjele; može daviti seljaka koji je uvijek iznio identitet naroda na svojim jakim i otpornim leđima, daviti ga otkupnim cijenama, natjerati ga da pokolje stoku, (dok ostale zemlje EU dobro potpomažu poljoprivredu i stočarstvo); otimajući narodu povijesne baštine, jezik, djela ispisana na tom jeziku. Ta silna opančarska agresivnost sada je dobila «moćnu gomilicu» u vlasti, na samom vrhu.
I donosi mudri Dujmović imena i biografije raznih mandarina koji nam kroje sudbine. Nema tu znanja, nema dobrih školovanih ljudi, ili vrlo rijetko, neki nemaju ni dana rada u nekoj struci. Sve je bazirano na davnim zaslugama očeva i djedova kojima se sada sudi u dalekom Muenchenu. Ako ne prema tom ključu, onda prema «krvnim zrncima». Mi ih ne smijemo spominjati. I ne ćemo. Jer među onima koji su branili Domovinu ima dosta onih koje se danas ne spominje, a bili su čestiti i pošli u boj za dom. E, upravo te izbjegavaju Njihovi koji su se uhljebili i okupili opskurne tzv. nevladine organizacije i udruženja. Svi su oni na dobrim sisama države i stranih, planski osmišljenih što zapadnjačkih što «regionskih» silnica.
Duboka i istinska arheološka pretraga za uzrocima našega materijalnoga i duhovnoga propadanja sabrana je u ovoj izuzetno briljantno napisanoj knjizi novinarskoga žanra. Možda je trebalo staviti na kraj onu rečenicu sa str. 188. : «Ničija nije do zore gorjela, pa ne će ni vaša!» Činjenica je gotovo nema problema, pitanja ili događanja koja nisu obuhvaćena bar djelomično u nekoj asocijaciji, a mnogim je pojavama i ljudima ili neljudima posvećeno nekoliko stotina naslova.
Čitaš gotovo halapljivo i šaraš po knjizi, dopisuješ svoje doživljaje i spoznaje, patiš i nadaš se da će ovo pročitati mnogi. Da bar može i Zvonko Bušić kojem se Tihomir Dujmović duboko poklonio na koncu knjige i darovao mu mnoge stranice, moleći ga za oproštenje što ga uvrijedismo. Jesmo li krivi za njegovu smrt? Hoćemo li ustati i zbaciti sa sebe nečist koja nam prekriva vjeđe…»Ili prignimo glave od srama…».
Nije nikakvo čudo da su T. Dujmovića izbacili odavde ili odande, zabranili ovdje ili ondje njegove kolumne, da mogu ONI bi zatvarali ili potajno strijeljali. Nije zgodno ovo drugo. Ima neko europsko oko što nas ipak vidi. Ako ne spava.
A, onako usput: (o čemu i Dujmović piše): kako se može dogoditi da četnik s ovjerenim ratnim stažom zasjedne na vrat jednoj ustanovi koja se bavi povijesnom dokumentacijom i na čijem je čelu dr. znanosti Ante Nazor?
Sada se hajka složila i počinje vučja tulež na čelu s tim Čedomirom, ne bi li se otjerao rečeni dr. Nazor, a dokumentacija završila u šapama regionskih mahera. Isti je Čedomir «onomad» bio pomoćnik ministra i ministrice kulture, pa odonda ni jedna knjiga nema prolaz kroz mračni had između četnika i «dvije boce piva» kako duhovito ocrtava T.D. dragu nam Zlaticu.
Hvala Tihomiru Dujmoviću, lakše nam je kad znamo da ima mlađih i hrabrih i da imamo kome ostaviti ovu toliko žuđenu Hrvatsku. Neka se opet baškare i lažu, neka nam pretresaju stanove(hrvatskoj književnici Mariji Peakić Mikuljan), neka saslušavaju po stanovima (Nevenku Nekić), neka pokušavaju provaliti u stan akademika Slobodana Novaka; neka ne zaboravimo kako su napali i pretukli povjesničara Vladimira Mrkocija, suradnika Hrvatskoga slova, mrcvarili po sudu Milu Pešordu, hrvatskoga pjesnika, kako su pretukli gospodina Runju i pokušali njegovu Maju koja se bori protiv naziva Trga maršala Tita, što rade s Društvom hrvatskih književnika. Itd.
Ipak, ničija nije gorjela dokle je htio.
Čitajte ovu knjigu! Užitak je njen sadržaj poradi istine, užitak je njen stil poradi duhovitosti, slikovitosti i spoja drame koja objedinjava i razobličuje NJIHOVU laž i bijedu, ali i naše slabosti. Ona i poučava! Koliko dugo ćemo živjeti inter spem et metum? (Između nade i straha?) Tu bi rečenicu razumjeli neki davni zastupnici u Hrvatskom saboru jer smo znali latinski, ali nas nije spasio.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
