Tribina: Zašto umiru, a nisu ostarjeli – prešućena istina

Javna tribina pod nazivom “Zašto umiru, a nisu ostarjeli – prešućena istina“ održala se u četvrtak 25. veljače 2016. u Multimedijalnoj dvorani Znanstvene knjižnice u Zadru, javlja Braniteljski portal.

Gosti tribine bili su general HV u miru i saborski zastupnik Željko Glasnović, satnik HV u miru Roberto Lerga, dr. med. spec. psihijatar Denis Sabljar, sanacijska upraviteljica Opće i veteranske bolnice ‘Hrvatski ponos’ u Kninu dr. Antonela Karačić.

Tribinu su organizirali Zajednica udruga veterana vojne policije iz Domovinskog rata RH, Udruga UVVPSDR Zadarske županije, HVIDRA Črnomerec Zagreb, Udruga udovica hr. branitelja Grada Zagreba i Zagrebačke županije i Udruga žene u Domovinskom ratu – Zadar.

Od 1998. godine do listopada 2015. umrlo je 39.000 hrvatskih branitelja

Ima jedna generacija Hrvata, ima jedna generacija koja se neda ni pribrajati ni dijeliti kad se izgovori ime Hrvatsko, ima jedna generacija koja je vjerovala u čudesa iako je bila sama i razoružana.

Ta je generacija stvorila zabranjenu zemlju Hrvatsku državu, stvorena je nakon onih ZAVNOH-a i AVNOJ-a nakon zabluda i lutanja, nakon podjela i nesvijesti, nakon poraza, prijevara i izdaja, pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika koji je vjerovao da se može pomiriti nepomirljivo, crvene i crne, seljake i radnike, nas koji smo bili kod kuće i one koji su bili u svijetu.

Tih devedesetih došlo je do obnove hrvatstva nacionalne svijesti.

I kao što su u samo jednom djeliću dijamanta sadržane sve osobine njegove ljepote tako je i u toj vremenskoj ljepoti otpora hrvatskog branitelja, tako je u hrvatskom Domovinskom ratu sadržan osnovni smisao i bit Hrvatske Domovine.

Hrvatski obrambeni Domovinski rat bio je najveći izraz ljudskog davanja, žrtvovanja, čista ljudska hrvatska ljubav.

Mi svjedoci tog vremena bili smo budni kada se rađala naša domovina, predivno je bilo pripadati joj u tom čudesnom vremenu. Danas spoznajemo kako je to pomirenje vrijedilo samo za ono hitno stanje.

Danas Hrvatska postoji, ali potpuno je drugačija, slomljena, ponižena, pobijeđena, vapi za pravdom, vuče svoje okove mizerije i bijede iz onih strašnih olovnih vremena, to je Hrvatska u kojoj se branitelji ubijaju, to je hrvatska u kojoj branitelji umiru u prosječnoj životnoj dobi od 50,9 godina, u kojoj najteži invalidi žive pod šatorom na istom mjestu gdje su zlotvori spalili srce našeg hrvatskog sveca Alojza Stepinca.

To je Hrvatska koju svako malo psihotestiraju, analiziraju, vrijeđaju, kleveću, osuđuju, zavaravaju, Hrvatska koju ponovno žele gurati u tamnicu, Hrvatska koju poludjeli antifašisti nazivaju region, zapadni balkan ili ovi prostori.

Danas Hrvatska živi u slobodi 7510 dana u slobodi, koja je stvorena na krvi 8500 ubijenih branitelja, u Hrvatskoj slobodi u razdoblju od 1998. godine do listopada 2015. umrlo je 39.000 branitelja, to su samo oni za koje su obitelji zatražile tri počasna metka. U slobodnoj Hrvatskoj oduzelo si je život 3000 branitelja, kada se tom broju pridruži broj onih koji su umrli od 1995. do 1998. godine dođe se do brojke koja prelazi 50 000 branitelja, a to je red veličine broja stanovnika grada Slavonskog Broda (šesti grad po veličini u Hrvatskoj). Ili ako bi bilo lakše zamisliti ovu brojku, to je punih 1000 autobusa, a ta kolona autobusa bila bi dugačka od stoljetnog Zadra do kraljevskog Nina.

General Glasnović osvrnuo se na iznimno tešku činjenicu, a to je da kao general i ratni zapovjednik svakodnevno svoje vojnike ispraća mlade na onaj bolji i pravedniji svijet. Ukazao je na poraznu ulogu medija koji senzacionalistički serviraju hrvatskom narodu obmane, poluistine, laži i klevete u službi onih koji Hrvatsku nikada nisu voljeli, ni željeli. Oni kreiraju politiku koja se poigrava životima svih nas, a posebno one skupine koji su najranjivije i najosjetljivije, a to su hrvatski branitelji.

Žalosti ga što u Hrvatskoj ima toliko udruga i udrugica, jer je to slika podijeljenog društva, dok u Kanadi ima samo jedna koja skrbi za sve kategorije povezane s vojskom (vojnike, udovice, djecu, članove obitelji…). Brine ga što je Hrvatska osiromašena privatizacijom, što su još jake komunističke sile koje su postavile svoje ljude na ključne pozicije i što još nemamo Hrvatsku za koju su ginuli hrvatski branitelji i branitelji HVO-a. Hrvatsku je satirično nazvao Hrvatoslavija.

Iako je saborski zastupnik tek mjesec dana i za sebe kaže da je još amater, vjeruje da će moći zastupati interese obespravljenih branitelja koji su dali sve za Hrvatsku.

Robert Lerga, dragovoljac Domovinskog rata, ranjen 1991. ostao bez oka. Danas boluje od karcinoma pluća i bori se sa životom iz dana u dan. Teško mu pada čekanje na hitnom prijemu u bolnici u kojem se osjeća jadno, a još teže ako mu netko kaže da je privilegiran. Da bi netko bio privilegiran morao bi primiti puno nečega, a da nikada nije ništa dao. On osjeća da je za Hrvatsku dao sve što je imao i mogao, te da je sretan što ima potporu obitelji i pojedinih zdravstvenih radnika, jer da nije tako davno bi digao ruku na sebe.

Dr. Antonela Karačić, sanacijska upraviteljica Opće i Veteranske bolnice „Ponos Hrvatske“ u Kninu, spec.kardiolog, majka troje djece, supruga umrlog hr.branitelja (pokojni suprug bio je kirurg, pripadnik HV-a i HVO-a, umro u 48. godini života od karcinoma želudca, prije 8 godina). Svakodnevno se susreće sa oboljelim braniteljima koji dolaze na liječenje u kninsku bolnicu. Često s njima razgovara. Mnogi se osjećaju napušteno, čak i od obitelji ali i od svojih suboraca. Obzirom da se u bolnici provodi i palijativna skrb, a to znači da su mnogi došli tamo umrijeti, najteže je onim ljudima za koje su svi zaboravili, a lakše podnose oni koje posjećuju suborci i kojima lakše prođe dan. Šokirana je činjenicom da se na obrazac bolesničko statistički obrazac – ONKO- tip, točnije pod točku 10.b ne upisuje rubrika branitelj.

Dr. Sabljar ukazao je na činjenicu da PTSP može uzrokovati razvoj drugih bolesti, kao što su maligne i kardiovaskularne bolesti. Važno je pravovremeno reagirati ako se uoči „simptomatično ponašanje“ nekog branitelja s ciljem da se spriječi suicid. Međutim, Hrvatska nema SOS službu za branitelje.

Zaključak s tribine

Hrvatska ne želi uopće uvrstiti u službenu evidenciju hrvatske branitelje. Oduzima im minimum dostojanstva i kao bolesnicima, te je ovo direktno prešućivanje istine.

U svim javnim službama postoje AOP službe koje se bave statistikom i analizom podataka i generacije nakon nas nikada neće znati istinu.

Javno su dostupni podaci o ratovanju, a javno prikazani podaci o pobolu i smrtnosti, tko je za to odgovoran?