Unatoč konfuziji koja je trajala dva dana, zabrani pa dozvoli za održavanje 5. sjednice HNES-a s temom “Osuda govora mržnje i lustracija”, mala dvorana Vatroslava Lisinskog bila je prepuna. Jedan od govornika bio je i Marito Mihovil Letica, navodi kamenjar.com. Njegov govor donosimo u cijelosti:
Poštovane dame i poštovana gospodo, časni hrvatski skupe,
Reći ću nešto o lustraciji, ponovit ću ono što nam je uglavnom jasno i u čemu se slažemo. Mogli smo se osvjedočiti da naši neistomišljenici kažu kako ne treba gledati u prošlost, nego da se tobože treba okrenuti našoj europskoj budućnosti – a ne žele vidjeti kako je prilikom ili, bolje rečeno, neprilikom uvođenja zakona poznatog kao ″Lex Perković″, kojim se nastojalo spriječiti izručenje Njemačkoj UDB-inih doušnika, koji su s ozbiljnim dokazima optuženi da naređivahu ubojstva hrvatskih političkih emigranata – Hrvatska osramoćena u Europi i svijetu te dovedena na sami prag međunarodnih sankcija. Zar je moguće da Republika Hrvatska i cijeli hrvatski puk budu taoci nekadašnjih doušnika jugoslavenskih tajnih službi te njihove ideološke djece, koja su njihovi današnji politički zaštitnici?
Zar je moguće da je UDBA i danas toliko moćna, da se osobnim interesima njezinih doušnika i čuvara totalitarnoga komunističkog režima podređuju interesi i međunarodni ugled jedne demokratske europske države?
Lustracija nam treba – ali ne zato da se nekomu osvetimo, nego zato da se rasterećeni posvetimo budućnosti europske, a ne tzv. regionske i jugofilske Hrvatske; mirni, čiste savjesti, rasterećeni od tereta totalitarne prošlosti. I ono što valja posebno istaknuti jest činjenica da lustracija ne bi bila nekakav hrvatski izgred, hir, nekakva hrvatska samovolja i posebnost – nego naša obveza, ono što nam nalaže Rezolucija Skupštine vijeća Europe (iz 2006.) o nužnosti međunarodne osude zločinâ totalitarnih komunističkih režima.
Među postkomunističkim članicama Europske unije još samo Hrvatska i Slovenija nisu provele neki od oblikâ lustracije. Možda je to zato što smo mi i naši susjedi Slovenci postkomunističke i ujedno post-titoističke zemlje. Taj tzv. ″komunizam odnosno socijalizam s ljudskim licem″ zapravo je najdvoličniji i najtvrdokorniji oblik komunizma. A ònī iza nekadašnje ″željezne zavjese″ – npr. Poljaci, Česi, Slovaci… – proveli su lustraciju i njihove su zemlje danas napredne i gospodarski jake. Što mi čekamo? Ili: Koga mi čekamo?
I još nešto, prigodno i aktualno: sutra, 28. veljače, navršava se 120. godišnjica smrti Oca Domovine dr. Ante Starčevića. Za njega je Antun Gustav Matoš, njegov poklonik i pravaški sljedbenik, između ostaloga rekao: ″Narod koji mogaše dati toga staroga Starčevića ne može i neće propasti″. K tome vrijedi spomenuti što je Starčević kazao povijesnim zakonitostima u životu stanovitoga naroda, o međusobnoj uvjetovanosti prošlosti i budućnosti: ″Narod koji zaboravlja svoju prošlost, slijep ide u budućnost″.
Ali nažalost, najveći dio današnjih Hrvata ostat će slijep ako naša državna televizija ne postane zaista dalekovidnica bistrih horizonata; na kojoj će se primjerice moći vidjeti i čuti da objektivni i mjerodavni svjetski povjesničari uvrštavaju Tita među najveće zločince i masovne ubojice u 20. stoljeću (uz Mao Ce-tunga, Staljina, Hitlera i druge).
Tako je britanski ″Daily Mail″ predočio podatak o Titovoj krivnji za smrt 570.000 ljudi, mahom političkih neistomišljenika, a neke prijašnje britanske procjene spominju i više od milijun ljudi koji idu Titu na dušu. Bilo kako bilo, Tito je jedan od najvećih svjetskih zločinaca u povijesti. A u Zagrebu se još uvijek po njemu zove najljepši trg. I u mnogim drugim hrvatskim gradovima i manjim naseljima još se uvijek trgovi, ulice i obale zovu Titovim nečasnim i zločinačkim imenom.
Da bi se istine o zločinima i državnome teroru jugoslavenskoga totalitarnog režima posredovale, proširile, treba nam lustracija u masovnim medijima: ponajprije na državnoj televiziji ali i u drugim državnim glasilima. Lustracija, od lat. ″lustratio″ u značenju ′rasvjetljivanje′ treba nam kao svjetlo istine, kao sunčeva svjetlost bez koje u živih organizama, a društvo u određenom smislu jest živi organizam – ne ima života, nema rasta i razvoja. Lustracija je osobita duhovna higijena društva – a našemu hrvatskom društvu, koje je izišlo iz komunizma u kojemu bijaše više od pola stoljeća, treba lustracija kao što kroničnomu grješniku treba temeljita ispovijed, da bi pročišćen i oslobođen mogao ići dalje, u budućnost.
Završit ću citatom za kojega držim da ga treba neumorno i vazda ponavljati, opetovati. Hannah Arendt – jedna od najznačajnijih politologinja i filozofkinja 20. stoljeća, koja je osobito razmatrala totalitarne režime prošloga stoljeća, inače Židovka odgojena u socijaldemokratskoj obitelji, umna i slobodoumna žena koju je progonio i zatvarao Gestapo – izrekla nakon Drugoga svjetskog rata sljedeću tvrdnju: “Nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom tko istodobno nije i antikomunist.” A moja malenkost dodaje: Toliko o tobožnoj vjerodostojnosti i dosljednosti samozvanih antifašista Hrvatske. Nema sumnje da hrvatsko društvo treba lustraciju!
Hvala vam, drage Hrvatice i dragi Hrvati, na pozornosti i strpljenju.
Marito Mihovil Letica
Član Hrvatskoga nacionalnog etičkog sudišta
Govor na Petoj javnoj sjednici HNES-a Zagreb, 27. veljače 2016. – Mala dvorana Vatroslava Lisinskoga
Izvor: narod.hr/kamenjar.com
Photo: Croq
