Prof. Tuga Tarle: Žena ima pravo tražiti od društva da joj osigura pravo na majčinstvo i obitelj

Profesorica Tuga Tarle je profesionalni diplomat u mirovini, promotor hrvatske kulture na 3 kontinenta: Čile, Španjolska, Australija, Slovačka i društveno angažirana publicistkinja i književnica, ali iznad svega supruga, majka četvero djece i baka šestero unučadi koja svojim primjerom može potaknuti mnoge žene na veći doprinos društvu. Kratko vrijeme bila je iseljenica u Australiji.

Po povratku se zaposlila u Hrvatskoj matici iseljenika gdje je inicirala i vodila Zakladu za skrb o djeci žrtvama rata DORA (1991.-1996.) te je pokretač i prva predsjednica Hrvatske humanitarne mreže. Osnovala je Hrvatsko-španjolsko društvo prijateljstva u Madridu 2000. te Diplomatski klub zamjenika veleposlanika u Bratislavi, 2011. Osnovala Udrugu OS, društvo za promidžbu hrvatskog kulturnog identiteta, 2013. Do danas nikad nije bila članica nijedne stranke.

Surađivala u mnogobrojnim tiskanim i elektroničkim medijima s više od 500 objavljenih priloga (Prolog, Književna Republika, 3. Program Radija, Most, Marulić, Matica, Sušačka revija i dr.) te u zbornicima Matice hrvatske, Hrvatske matice iseljenika i Žrtvoslovnog društva. Autorica Reviste Croacia, objavljene u Santiagu de Chile, 2005. Objavila nekoliko knjiga iz područja književnosti, plesne umjetnosti, pitanja identiteta i iseljeničke problematike.

Sebe ostvarujem u međusobnom darivanju, jednom riječju – u ljubavi

Profesorica Tarle naglasila je kako ono što ju čini sretnom su ljudi, međusobni odnosi, susreti, razmjena iskustava, suradnja, potpora, hrabrenje i osjećaji.

“Zato vidim sebe jedino u odnosu s drugima, u njihovu ogledalu, u njihovoj duši. Na isti način oni ostavljaju svoj trag u mojoj nutrini. Sebe ostvarujem u našem međusobnom darivanju, jednom riječju – u ljubavi”, pojasnila je.

Što god sam u životu radila i što danas radim bilo je i jest posvećeno odnosu s drugima/bližnjima

“Ukratko, uvijek su mi trebali ljudi. Oni me nadahnjuju, daju mi poleta, pobuđuju mi ideje, oni me pokreću i usrećuju. Nije uopće važan medij kroz koji se ta komunikacija odvija (pismo, slika, ples, pjesma, diplomacija, pregovaranje, humanitarna akcija). Svaka stvar koju sam radila pokrenuta je samo s jednim ciljem da ono što mi je Bog dao kao darove duha, inteligencije, kreativnosti, mudrosti srca podijelim s drugim ljudima”, rekla je prof. Tarle dodavši: “Da tu milost koja mi je dana bez da sam je ja zaslužila prenesem kao dobru vijest, utjehu ili poticaj mojoj braći. To me usrećuje i mislim da sam upravo to čitav život i radila i još uvijek na tome radim. Zahvalna sam Bogu što mi je dao tako dug život da stignem podignuti djecu i dočekati unučad te da sam i na svome profesionalnom putu mogla dijeliti s ljudima različitih rasa, vjeroispovijedi i svjetonazora radost življenja, divljenje ljepoti svijeta i plemenitosti koja se skriva u srcu svakoga čovjeka jer je Božja milost takla svakoga od nas”.

Danas mnoštvo ljudi nema mjesta za sabranost, nema vremena za preispitivanje smisla svojih postupaka i odluka, nema uporišta u zajedničkim idealima društva

Pojasnila je kako žena u hrvatskome društvu niti je dovoljno poštovana niti ima mogućnosti da izrazi svoju osobnost, znanje, talent i vrijednosti kao žena, majka, odgojiteljca ili kao stručna i kompetentna djelatnica na svome poslu.

“Žene radnice i zaposlenice, ali i žene u javnim i državnim službama često su izložene podcjenjivanju i brojnim drugim pritiscima na osobito kad je u pitanju trudnoća, a rad žena koje rade kod kuće još manje je na cijeni. Mlade žene često su žrtvama industrije mode, zabave i ljepote koja ih zloupotrebljava prikazujući ih kao potrošnu robu na tržištu provoda. Većina običnih žena pak, živi teško boreći se za golo preživljavanje obitelji i najčešće sama snosi teret izazova materinstva i odgajanja djece”, naglasila je rekavši kako se malo govori o činjenici da je muškarac u hrvatskome i ne samo u hrvatskome društvu današnjice, nego u suvremenom globaliziranome svijetu, izgubio svoju poziciju u obitelji: “Pretjerana seksualizacija odnosa među spolovima, manipuliranje ulogom erosa u emotivnim odnosima među parovima, forsiranje potrošačkoga nagona, moralna lutanja i neodgovornost spram života djeluju pogubno na bračnu zajednicu. A nezaposlenost, osobito među muškarcima, mnoge je pogodila depresijom, osjećajem manje vrijednosti, pasivizacijom i povlačenjem iz društvenog života ili pak očajem i agresivnošću”.

“Materijalistički duh postkapitalističkog društva one koji su još potrebni suvremenoj tehnološkoj mašini (koje roboti neće moći tako skoro zamijeniti) nagoni na robovski rad, neprestanu jagmu za novcem i uplitanje u moralno dvojbene situacije i odnose u kojima se novac ili položaj u društvu plaća gaženjem vlasitih moralnih načela i ideala. Obje ove krajnosti djeluju na stabilnost obitelji te su podloga za brzoplete odluke o rastavama brakova, zapuštanje djece i za traženje izlaza protiv stresova i traumi popuštanjem štetnim iskušenjima – alkoholu, drogi, prostituciji, kocki, obijesnom i kompulzivnom trošenju”, rekla je prof. Tarle te dodala kako danas mnoštvo ljudi nema mjesta za sabranost, nema vremena za preispitivanje smisla svojih postupaka i odluka, nema uporišta u zajedničkim idealima društva.

Žena ima pravo tražiti od društva da joj osigura pravo na majčinstvo i obitelj, na rad koji je neće opteretiti golemim brigama i nepodnošljivim teretom

“Ljudi su raspršene i osamljene jedinke uhvaćene u mrežu lažnih potreba, novodobnih (New Age) fantazama, emotivne praznine i moralnoga relativizma. Žene tu često ponesu veći teret jer od njih društvo i ne očekuje drugo već da se ’emancipiraju’. A to drugim riječima znači, da preuzmu aktivnu i ravnopravnu ulogu u proizvodnji društvene vrijednosti dok se istovremeno zanemaruje prokreativna i odgojna uloga žene u društvu. Tu kontrolu nad njezinim potomstvom želi ugrabiti država. Problem emancipacije jest u činjenici da je žena emancipirana za ropstvo, a ne za slobodu i odgovornost nad vlastitim životom, a to se nažalost događa i muškarcu”, pojasnila je te dodala: “Oboje su na opasnome putu da se odreknu slobode Božjega stvorenja u sustvaranju svijeta. Zato umjesto rađanja imamo civilizaciju smrti, umjesto djece, sve češće tetošimo hibridne kućne ljubimce, umjesto drugoga, bližnjega, biramo biti stranci jedni drugima, osuđujemo se na samoću”.

Naglasila je kako žena ima pravo i dužnost svjedočiti svojim životom da vjeruje u smisao svoje uloge kao nositeljice i učiteljice života – ima pravo tražiti od društva da joj osigura pravo na majčinstvo i obitelj, na rad koji je neće opteretiti golemim brigama i nepodnošljivim teretom.

“Žena treba izboriti svoj prostor javnoga govora i djelovanja, ali ne pomoću odabranih partijskih/stranačkih figura koje su se odvojile od realnoga svijeta običnog čovjeka pa im ni probleme ni muku više ne prepoznaju, nego osvojiti forum, trg na kojem će odgovorno, javno, jasno i ustrajno štititi svoj integritet i dostojanstvo majke i radnice, umjetnice i upraviteljice. Društvo koje nije u stanju odgovoriti na taj izazov iste životnosti koju u svome biću nosi žena otelo se od vlastita smisla. Bez te svijesti o misiji žene u suvremenome svijetu – narod, svijet, čovječanstvo nema budućnosti”, poručila je prof. Tarle.

Ljubav i dobrota mogu cvasti jednako snažno u pustinjskom pijesku dašćara iz južnoameričkih slamova kao i u kućama milijardera

Na upit tko joj je najveći uzor u životu, istaknula je kako joj je to upravo Isus Krist, njegova žrtva na križu i njegove poruke iz Evanđenja.

“A njegova majka Marija uzor je svim ženama. U životu sam susretala tisuće žena različitih rasa i kultura i svaka od njih nosi u srcu Božju sliku i poruku za mene. Uopće, najviše me fasciniraju ljudi. Od svakoga – od najmlađega do najstarijega mogu nešto naučiti. Divim se činjenici da dijalog ima snagu izvući iz čovjeka i iz najuspavanijeg dijela njegova bića Božansku svijetlost i dati joj da proplamsa samo ako slušamo s poštovanjem i poniznošću drugog čovjeka; ženu ili muškarca, dijete ili starca svejedno. Posao me odveo u jedan od najstrašnijih zatvora svijeta u potrazi za prodavačima droge kojima je trebalo pomoći da im se dostojno sudi. Ondje sam vidjela najveću bijedu kojoj mogu biti izloženi ljudi. Obilazila sam i skloništa i bolnice nesretnika, ali sam bila i gošćom u vilama moćnika, bogatih i slavnih pojedinaca ovoga svijeta s obzirom na službu koju sam vršila. Nije mi trebalo mnogo da shvatim da duhovno siromaštvo i očaj mogu stolovati i u jednom i u drugom domu kao što ljubav i dobrota mogu cvasti jednako snažno u pustinjskom pijesku dašćara iz južnoameričkih slamova kao i u kućama milijardera”, ustvrdila je.

Svaka osoba ima autentičnu životnu avanturu i misiju

Profesorica Tarle je pojasnila kako ne postoje recepti po kojima bismo svi mogli živjeti. Svaka osoba ima autentičnu životnu avanturu i misiju i treba u razmatranju i molitvi u razgovoru s Bogom tražiti odgovor što joj je činiti na putu k savršenstvu.

“Osobno vjerujem da se odgovor krije u činjenici zatomljivanja vlastite volje i otvaranja u punom povjerenju spram Božje nakane iako sama nisam često uspijevala u tome. To za mene znači vjerovati, nadati se, voljeti, prihvaćati život u svoj njegovoj rakoši i punini, biti marljiv u vršenju i najmanje svoje dužnosti, biti strpljiv u iskušenjima i oplođivati darove koje smo primili, radovati se svakome danu i biti spreman na sebedarje, a patnju prihvaćati kao žrtvu vlastita pročišćenja. Tada ćemo, ako bude Božja volja, možda i dočekati neku zrelu žetvu i vidjeti da je sjetva života donijela plodova”, zaključila je prof. Tarle.