U Hrvatskom saboru u dvorani Ivana Mažuranića održan je okrugli stol »Kvaliteta hrane u Republici Hrvatskoj« s radnim naslovom, odnosno pitanjem – »Što mi jedemo?«. Voditelj izlaganja i rasprava prisutnih stručnjaka, političara i poljoprivrednika bio je Marin Miletić, saborski zastupnik. U rasporedu pripremljenih tema (kvaliteta smrznutoga mesa, ekološki i biodinamički uzgoj, kukci kao hrana, zaštita hrvatskoga meda) posebno se ističu izlaganja ljudi s terena: Hrvoja Hercega, proizvođača sira i uzgajivača koza, Ante Franića, uzgajivača buše te Karla Kovačića, uzgajivača boškarina i industrijske konoplje, piše prof. dr. sc. Valerije Vrček u kolumni za Glas Koncila koju u cijelosti prenosimo.
Zagrebačka obitelj Herceg već petnaest godina živi u zaselku Kolićima blizu Josipdola, gdje se bave kozarstvom, peradarstvom i proizvodnjom sira. Proizvodi njihova obiteljskoga poljoprivrednoga gospodarstva su ekskluzivni, prestižni i nagrađivani. Stoga ne čudi izjava Hrvoja Hercega: »Bogu hvala, svi naši proizvodi pronalaze kupca i nemamo problema s plasmanom na tržište.« Mliječnim proizvodima hrane ljude u Rijeci i Zagrebu, dostupni su preko interneta i društvenih mreža te uživo na farmi u Modruškoj Munjavi.
>Broj mljekara pao sa 60 tisuća na ispod tri tisuće; Ružica Vukovac za Narod.hr: Hrvatska je odustala od proizvodnje mlijeka
Seljak i/ili menadžer
Herceg tvrdi da se takav način proizvodnje i prodaje isplati, a nudi i posebna zadovoljstva jer »neposredan kontakt s kupcima prerasta u prijateljstvo i povjerenje«. Kupci mu često postavljaju pitanje: »Što još proizvodite i znate li nekoga tko ima krumpir, kupus ili teletinu za prodaju?« Herceg je uvjeren da hrvatsko selo može proizvesti svu potrebnu hranu za domaće stanovništvo. Važan problem koji uočava nespremnost je malobrojnih proizvođača hrane da postanu veći i ozbiljniji igrači na tržištu.
Mali proizvođači nisu u sustavu poreza na dodanu vrijednosti, rade paušalno pa ne planiraju širenje proizvodnje. Herceg to uvjerljivo obrazlaže: »To je okvir u kojem nepoduzetnički duh maloga proizvođača hrane može solidno funkcionirati, fiskalna papirologija nije zahtjevna, a okvir od 300 tisuća kuna dovoljan je da u njemu ugodan život pronađe dvoje ljudi. No takav okvir nije razvojan!« Stoga se Herceg bavi pitanjem želimo li biti seljaci ili menadžeri.
Gdje živi buša?
Ante Franić iz Mušaluka pokraj Gospića tajnik je Udruge uzgajivača buše, čiji se članovi bave uzgojem te autohtone pasmine ličkih krava. To je govedo stoljećima obitavalo na području od alpskih planina do grčkih otoka. S komercijalizacijom poljoprivredne proizvodnje izvorne su pasmine krava izumrle jer su proglašene ekonomski neisplativima. Stoga Franić govori: »Radimo na programu uzgoja buše, imamo oko pet tisuća, a cilj nam je dosegnuti desetak tisuća grla. Za bušu je optimalno baš gorsko-planinsko područje, baš krško područje koje nije prikladno za konvencionalnu poljoprivredu.« Franić želi dokazati da se od vlastitoga rada može pristojno živjeti i u tome uspijeva već godinama.
Programirane krave
Iznio je zanimljiv podatak o prehrani krava, odnosno zašto meso od komercijalnih pasmina krava ne može biti kvalitetnije od mesa buše: »Naše buše na našem kršu hrane se sa 120 vrsta biljaka. Hrane se same, u prirodi. S druge strane imate smrznuto meso koje potječe s velikih farma na kojima žive krave koje su programirane. Programirane su nutricionistički, određen im je dnevni unos proteina, dodataka hrani i lijekova. Na kraju priče, ljudi to jedu.«
Govedina s konopljom
Posljednji govornik na okruglom stolu o hrani u Hrvatskoj bio je Karlo Kovačić, koji je zajedno s Agencijom za regionalni razvoj pokrenuo uzgoj istarskoga goveda, proizvodnju suhomesnatih proizvoda i mesa istarskoga boškarina, a bavi se i uzgojem industrijske konoplje, kojom obogaćuje svoje prehrambene proizvode. Zbog blizine i interakcije s turističkim središtima delicije od boškarina postale su izazov za goste. »Naša su grla postala vrlo poznata u gastronomiji ne samo u Istri, nego i u Italiji, Sloveniji, Austriji… Gosti koji dolaze u Istru vole u lokalnim konobama naručivati šugo od boškarina i druge specijalitete, poput mesa boškarina pomiješanoga s konopljom uzgojenom u dolini Mirne.« S takvim inovativnim kombinacijama Kovačić ima garanciju za poslovni uspjeh.
Tri uspješne priče s terena dokaz su da uvijek postoji prostor koji se može osvojiti radom, ali i postavljaju pitanje zbog čega glavnostrujaški mediji ignoriraju takve primjere. Sve dok su novine u sprezi sa saborskom rezignacijom, prehrambenu će politiku Hrvatske voditi trgovački lanci, piše Vrček za Glas Koncila.
O autoru
* Prof. dr sc. Valerije Vrček je član Hrvatskog kemijskog društva i Humboldtov stipendist. Dobitnik je brojnih priznanja, a među njima i Hrvatske akademije znanosti i kulture te Ministarstva znanosti RH za izvrsnost u objavljivanju znanstvenih radova. Prof. dr. sc. Valerije Vrček je predstojnik Zavoda za organsku kemiju, a bogatu znanstvenu karijeru izgradio je na američkom Sveučilištu Yale i Florida State University, njemačkom Sveučilištu u Ulmu i Ludwig – Maximilians Universitateu u Münchenu te Tehničkom sveučilištu u Chemnitzu, kao i Sveučilištu A Coruna, u španjolskoj Galiciji.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
