Prof. Zlatko Miliša: Odlazimo s ovoga svijeta u nepoznavanju sebe!

Zanimljivo je kako smo zaokupljeni s brojnim pitanjima politike, događanjima i tuđim životima, a najmanji interes pokazujemo da bolje upoznamo sebe! Čovjek je najveća nepoznanica sebi samome, a traži odgovore na sve i sva (izvan sebe). Onaj kome je stalo do formiranja vlastite osobnosti u stalnom je propitivanju vlastitog “ja”. “Spoznaja Boga bez spoznaje svoje bijede rađa oholost.” (B. Pascal u Mislima).

Veliki broj ljudi živi isprazne i/ili tuđe živote. Takvi nikada svoje postupke ne propituju. Za takve kao i indiferentne ili sebične propitivanje sebe je trivijalno pitanje, pa im sugeriram da prekinu čitanje ovog teksta. Takvi “vide samo ono što su spremni vidjeti”. (Ralph W. Emerson)

Ako ja nisam samo ono što mislim da jesam, onda nisam ni što mislim da drugi misle ja jesam. Zato se odmah na početku vrijedi podsjetiti Ciceronove mudrosti da je “svatko sebi najmanje poznat i najteže sudi o sebi”. Za Mešu Selimovića čovjek je “poprište borbe niskih instinkata i želje da ostane čovjek. On je tragično biće koje dolazi na svijet bez svoje volje i odlazi protiv svoje želje.”

Radije biram ljude koji su na rubu života nego one koji odabiru lažnu sigurnost i misle da sebe i druge poznaju. Onaj tko ne zna što želi i koji put odabrati postaje žrtva drugih i dolazi onamo kamo nije želio doći. On misli da je ionako sve određeno.

Većina zna odgovore na pitanje što ne želi, a malen dio zna što želi i koji put odabrati. Ovi drugi osmišljavaju izbor, put i cilj. Upitajmo se koliko smo puta od bliskih ljudi tražili potvrdu svojih zabluda, onoga u što želimo vjerovati, a u što ni sami nismo sigurni.

Vojislav Lubarda u romanu Gorko posrtanje opisuje kako je čovjek sebi (bio i ostao) najveća nepoznanica: “Kao da se u meni nalaze dva ili tri rogata jarca. Svaki tegli na svoju stranu, jedan protiv drugog, svi zajedno protiv mene.”
K. Kosik, u svojoj knjizi Dijalektika konkretnog, na drukčiji način opisuje vječitu zagonetku u otkrivanju sebe: “Čovjek živi u više svjetova, ali za svaki svijet potreban je drugi ključ. Ne može ići iz jednog svijeta u drugi bez odgovarajućeg ključa, tj. bez promjene usmjerenosti i odgovarajućeg načina osvajanja stvarnosti.”

Nema osobe koja za života nije bila bespomoćna. To je prilika za oslobođenje od osjećaja svemoći. Anselm Grün u knjižici Nisi napušten poručuje: „Iskoristi vrijeme koje ti bolest dariva. Možda je to vrijeme za sređivanje računa…“

U svjetlu toga ovdje je zgodno prisjetiti se misli komičara Charlie Chaplina koji je za svoj 70. rođendan rekao: “Kada sam shvatio da je nezadovoljstvo znak upozorenja da živim protiv vlastite istine, danas to zovem Biti svoj. Kada sam shvatio da možeš nekoga uvrijediti ako mu nametneš vlastite želje, to zovem Zrelost. Kada sam prestao uvijek biti u pravu, to zovem Skromnost. Kada shvatio sam da se sve događa s razlogom, to zovem Vjera. Kada sam prestao praviti grandiozne projekte, to zovem Jednostavnost.”

Društvenost ne može biti odrednica osobnosti

Ako je ljudska bit društvena, onda čovjek njezinu puno ostvarenje zahvaljuje zajednici u kojoj živi i izvan nje ne može ostvariti tu bit. Ako je tako, onda društvo, zajednica, skupina ima(ju) prednost nad svojim članovima budući da joj oni zahvaljuju na svome ljudskom biću. Tada prihvaćamo (pogubnu) društvenu predodređenost – da ja nemam istinu, nego istina ima mene, da je sve nametnuto, a Mi je ugušilo Ja. Ako je cilj pripadati bilo kome, cijena je da izgubimo sebe. Odricanje ima smisla samo ako nijedna strana ne žrtvuje dio svoje osobnosti, a to je prava rijetkost. U potrazi za sobom važni je shvatiti da sam samo Ja odgovoran za svoje izbore. “Pazite kakvi se pravite da jeste, jer postajete onakvi kakvima se pretvarate” (Kurt Vonnegut).

Onaj tko je sam sa sobom nema straha od odbacivanja. Nije toliko problem kada ljudi žive na pogrešan način, ali je problem kada “žive na isti način.” (Daniel Quinn u knjizi Izvan civilizacije)

Ovdje napominjem da su istraživanja pokazala podijeljenost (mladih) na privatni (individualni) i javni (konformistički) život. Istraživanja u bivšoj Jugoslaviji pokazivala su da mladi percipiraju vlastitu budućnost drukčije od budućnosti društva. Tako su, primjerice, rezultati istraživanja na populaciji zagrebačkih studenata 1987. su pokazali da njih 29,5% očekuje da će im budućnost biti gora od sadašnjosti, dok je goru budućnost društva predviđalo čak 76,7% ispitanika. Jedno drugo istraživanje, ovoga puta iz vremena postsocijalizma, koje sam provodio s Vladimirom Takšićem i Andrijom Rakom na reprezentativnom uzorku studenata Sveučilišta u Splitu, 1992., pokazuje da 16,4% ispitanika ne očekuje bolju budućnost, dok je goru budućnost za društvo predviđalo čak 60% studenata.

I rezultati istraživanja na uzorku srednjoškolaca 2018. “Analiza stanja i potreba u srednjoškolskom obrazovanju”, u organizaciji Agencije za visoko obrazovanje, pokazuju nastavak tog trenda. Na pitanje “Kakvu budućnost u sljedećih 20 godina očekuješ za sebe” (86,5% pozitivnu i vrlo pozitivnu), dok za Hrvatsku njih tek 20% očekuje pozitivnu budućnost. Skupo plaćamo cijenu nesklada između budućnosti društva i osobne, ako je percipiramo po modelu “ja ću se nekako snaći, a do budućnosti društva nije mi stalo”. Podijeljenost (mladih) na privatni (individualni) i javni (konformistički) život ili socrealističku mantru “snalažljivosti po svaku cijenu” utjecala je, nekad i danas, na društvenu pasivizaciju, odbijanja rješavanja društvenih problema i prosocijalno ponašanje. No, ta proturječnost danas ima svoje dugoročne posljedice – egzodus mladih (obitelji) iz Domovine. Povijest se ponavlja, danas u znatno radikalnijem obliku.

Nemali broj ljudi u životu nosi (različite) maske, “ali onaj tko stalno nosi masku, ona s vremenom postaje njegovo lice. U javnom životu više ti je stalo što će drugi misliti o tebi nego što ti je stalo do sebe – kakav stvarno jesi” (Đuro Šušnjić).

Kada se lažno prikazujemo drugima, postajemo onakvi kakvima se predstavljamo da jesmo. “U vrijeme karnevala ljudi pokazuju svoje pravo lice, dok se ostatak godine pretvaraju i navlače kostime normalnosti. Odjeveni u kostime glume sami sebi i drugima. U životu igraju propisane uloge, a tek na karnevalu postaju ono što jesu” (Manfred Lütz u knjizi Ludilo).

Khalil Gibran u knjizi Luđak konstatira: “Jednog dana primijetio sam da su mi sve maske ukradene i poviknem: “Prokleti lopovi!” Jedan dječak povikne: “On je luđak!” Pogledao sam prema njemu. Nisam više želio svoje maske. Kao u transu povikao sam: “Blagoslovljeni lopovi koji mi ukradoše maske!” Pronašao sam slobodu samoće.”

Lažno Ja s raznim maskama nosimo “zbog straha od neprihvaćanja. U takvoj prikrivenosti dopušteno je ono što se inače ne radi. A onda takva osoba očekuje da je drugi prihvate. Nemamo li dojam da smo zapravo uvijek pod nekom maskom pred drugima i samima sobom? Želimo se drugima prikazati boljima nego što jesmo. O sebi redovito bolje mislimo nego što jesmo; dakle, nismo u istini” (fra Zvjezdan Linić).

Bivša ovisnica mi je jednom otkrila: “Nisam se mogla nositi s maskama. Kod kuće sam bila drago dijete, na poslu besprijekoran radnik, na ulici vjerna djevojka koju svi hvale i pitaju se čime je moj dečko zaslužio djevojku koja je svoj život zapostavila radi tolike ljubavi. Maske sam mijenjala ovisno o situaciji u kojoj bih se nalazila. A najveći je bijeg od maski heroin.”
Nemali broj ljudi u životu nosi (različite) maske, ali onaj tko stalno nosi masku, ona s vremenom postaje njegovo lice.: “U javnom životu više ti je stalo što će drugi misliti o tebi nego što ti je stalo do sebe – kakav stvarno jesi.” (Đuro Šušnjić).

Ljudi okrenuti sebi, a koji nisu sebični uživaju u blagodatima samoće. Kada je čovjek sam, to ne znači da je (ostao) bez sebe. Obratno, tada bolje otkriva svoje skrivene dijelove svoje osobnosti. Poznati njemački psihijatar Manfred Spitzer u knjizi Usamljenost navodi primjer kako je zdrava samoća djelotvorni lijek protiv usamljenosti. Ivo Andrić je zapisao da je samoća “raskoš bogatih duhova.”. Onaj tko je sam sa sobom ne želi biti sa svakim. Samo takvi znaju za važnost introspekcije.

Ako nemaš svoj svijet, živiš tuđe živote

Ako nemaš svoj svijet živiš tuđe živote i/ ili živiš život kroz prizmu tuđih naočala. Mark Twain je zapisao: “Čim otkrijete da ste na strani većine, hitno morate učiniti nešto sa sobom”.

Čovjek nema čvrste oslonce u ljudima, kao šo ih nema u snovima niti planovima, jer su oni promjenljivi i relativni. Ima jedna zgodna dosjetka u dijalogu dvoje ljudi…

– Mogu li se upoznati s vama?
– Nema potrebe za tim. Zašto? Meni će biti dosadno, a vama će biti nerazumljivo. – Zašto tako mislite?
– Zato što je meni već dosadno, a vama je već nerazumljivo!

Ovaj dijalog otkriva stranu gubljenja sebe u ispraznim druženjima. To je opisao Charles Bukowski u pjesmi Mizantrop: “Kad sam s ljudima nešto se oduzima od mene. Većina ljudi rijetko je zanimljiva. Slušam njihove žalopojke, uočavam njihovu hvalisavost, njihova neoriginalna zapažanja. Tražite da ih prigrlim? Ja ih ne mrzim, samo hoću da se sklonim.”

Da nemamo teških dionica u našim životima ne bismo upoznali svoje potencijale, ali ni pravo lice drugih. „Nisu tragični naši padovi. Tragično je samo ako se ne želiš podignuti. Nije tragična patnja, prezir ljudi, nije tragično ako te svi osude, popljuju, ogovaraju i kleveću. Tragično je samo ako ti na to pristaješ, ako pomisliš da si to zaista ti i ne želiš se iz toga dizati.”(Tomislav Ivančić, Gdje je izlaz)

Identitet i osobnost

Umjesto temeljnog pitanja o tome koja je specifičnost svakog pojedinca i kako graditi svoj identitet, pitanje (razvoja) osobnosti podređuje se plemenskoj, klasnoj, vjerskoj, seksualnoj, nacionalnoj, skupnoj ili rasnoj pripadnosti. Kada se netko identificira s nekom od tih pripadnosti odlučio je svoje Ja podrediti Mi! Trebamo se koncentrirati na ono što želimo, a manje ono što ne želimo te imati manja očekivanja od drugih, jer su tada minimalna razočarenja. Očekivanja trebamo svesti na očekivana razočarenja.

Formiranje identiteta stalan je proces u traženju sebe, s pitanjima tko sam, koji su moji problemi, kome pripadam, kome vjerujem ja, a tko vjeruje meni, kojim putem ići i što želim postići.

“Osobe imaju više identiteta budući da imaju više uloga, članovi su više skupina i imaju različite osobine” (P. J. Burke i J. E. Stets u knjizi Identity Theory). Kada smo s prijateljem, jedno smo; kada smo u (subkulturnoj) skupini, s obitelji, igramo druge uloge; kada smo na poslu, igramo treću ulogu… Tome nema kraja. Ovisno o situaciji, uzimamo ulogu za koju mislimo da je primjerena osobi, situaciji, trenutku. “Postajemo ono što se pretvaramo da nismo” (Patrick Rothfuss). To nam je dobar povod da razmislim koje je naše pravo, a koje lažno Ja!

Jedna nas uloga u nekom trenutku može okupirati toliko da zanemarimo ostale. Mi nismo “jedinstvene osobe”, jer je naša osobnost kao i identitet sastavljen(a) od mnogo fragmenata. Zato Đuro Šušnjić u tekstu “Tko sam zapravo ja?” (u časopisu Ideje, 1981.) otkriva da više “nepoznatih ja” stanuje u nama: 1. iskustveno ja, 2. uzvišeno ja (kakav želim biti), 3. pravo ja (kakav sam u društvenom i privatnom životu) i 4. potlačeno ja (ugušeno konformizmom). Ako ja nisam samo ono što mislim da jesam, onda nisam ni što mislim da drugi misle ja jesam. Zato se vrijedi podsjetiti Ciceronove mudrosti da je “svatko sebi najmanje poznat i najteže sudi o sebi”. Od vremena studiranja pamtim misao jednog osamdesetogodišnjaka koji mi je rekao: “Moj život starca vama je mladima nepoznanica: prvi put živim!”

Bez obzira koliko se nekome činila defetistička moja zaključna misao, tvrdim da odlazimo s ovoga svijeta ne poznavajući sebe i (svih) svojih potencijala!

O Autoru:

* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar

Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Prof. Miliša autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale.

Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.