Proslavljeni olimpijac David Šain o djedu mučenom i ubijenom 1991.: ‘Njegovo ću tijelo tražiti dok sam živ, za mene i mamu rat nije završio’

David Šain
Foto: snimka zaslona, privatni album, fotomontaža: Narod.hr

Djed je taj dan 20. studenog 1991. ili dan poslije kad se to dogodilo snimljen, takav ubijen i masakriran. Snimila ga je kamera novosadske televizije kako leži na verandi u našoj kući u Ernestinovu, izrezan, vrat mu je bio prerezan, oči izvađene, čini mi se uši odrezane, i preko njega su bili bačeni nekakvi novci. I sa strane pokraj njegovog tijela je bila fotografija sa vjenčanja njega i bake. Nije mi problem pričati sve u detalje, čak i neke najgore i najružnije scene, o tome sam uvijek voljan govoriti sve dok ga ne pronađemo, zato što ako je on to mogao proživjeti i pretrpjeti, kao i mnogi drugi i civili i branitelji, onda i ja mogu o tome pričati” – istaknuo je u razgovoru za Narod.hr proslavljeni hrvatski veslač David Šain (34), srebrni na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. i dvostruki svjetski prvak u četvercu.

Nada za obitelji nestalih

On i njegova obitelj već više od 30 godina traže posmrtne ostatke njegovog djeda Ignaca Papeša zvanog Naca, koji je u trenutku smrti imao 64 godine. Do tv snimke novosadske televizije Šain ne može doći, a to je zadnja informacija o njegovom djedu, jer nakon toga se posmrtnim ostacima gubi trag.

Šainovu nadu da će pronaći djeda i dostojno ga pokopati probudila je vijest da će ovih dana  u Ernestinovu Ministarstvo hrvatskih branitelja opet započeti probna iskapanja.

“Posmrtne ostatke svog djeda Ignaca, mučenog, masakriranog i mučki ubijenog u njegovoj vlastitoj kući u Ernestinovu 20. studenog 1991. tražit ću, ako bude potrebno, dok sam živ, a svaka vijest o novim probnim iskapanjima u nama koji pripadamo obiteljima nestalih budi novu nadu da ćemo naći svoje najmilije” – istaknuo je, te objasnio:

“Na toj najavljenoj lokaciji, odnosno pored nje, se već kopalo u rujnu lani. Sad su dojave da je pokraj te, već istražene lokacije, vrlo vjerojatno nešto. Traga se za hrvatskim braniteljima i civilima, među kojima su vjerojatno, odnosno, ja se nadam, i posmrtni ostaci moga djeda, koji je kao civil 20. 11. 1991., u padu sela, masakriran i mučki ubijen, vjerujem i nadam se da je možda tamo sada. Volio bih da se o takvim stvarima češće piše, da bude više u medijima.”

Djedova fotografija uvijek u mobitelu

Ovaj mladi sportaš rekao je i zašto djedovu fotografiju uvijek ima u mobitelu:

“Iz razloga jer je djed imao malo udubljenje sa desne strane čela, zbog operacije koju je imao kao mladić na mozgu. To mi je bitno u slučaju ako bude pronađena lubanja koja ima udubljenje. Ako se pronađe da se može odmah usporediti i po tome, a ne samo po DNK. Iako je DNK jedini čvrsti, pravi pokazatelj. Nadam se da će biti pronađen, uvijek se nadam da hoće, a sad, vidjet ćemo…” – rekao je.

Šain je potom podsjetio da je lani u 11. mjesecu otkrivena masovna grobnica u Boboti, gdje je pronađeno 11 civila koji su ubijeni samo zato što nisu otišli od svojih kuća u selu Tenja pokraj Osijeka.

“Isto kao i moj djed koji je bio civil i nije htio napustiti svoju kuću, pa je bio uhvaćen od strane srpske vojske, da li JNA, da li paravojnih, četničkih formacija, to je sad pitanje, to ne znam točno. Posebno naglašavam civile. Civil je sigurno potpuno nedužna osoba, branitelj je naoružana osoba i u ratu zna što riskira, a civili koji su se cijeli život mučili da steknu svoje imanje, živjeli mirno na selu i radili, i na kraju nisu htjeli otići otamo, jer su znali da nisu nikome ništa skrivili, niti su bili protiv ikoga u to vrijeme, ali svejedno su na kraju nastradali, i nakon toliko godina mnogih još uvijek nema, kao što je i moj djed. Tako da ću svakako, dok sam živ i dok ga ne pronađemo, pričati o tome.”

Obitelji nestalih izdaleka promatrale i nadale se

Kao i druge obitelji nestalih, koje su se nadale da će naći svoje najmilije, Šain je lani izdaleka povremeno, koliko su mu dopuštale druge obveze, promatrao službene osobe Ministarstva branitelja koje su radile probna iskapanja u Ernestinovu i Boboti.

“Ljudi su to koji rade časno i pošteno odrađuju taj posao. Vidim i vjerujem da se trude, i uz tu lokaciju obrade jedan veći radijus kopanja i koriste i pse tragače i radare i mislim da se to dosta kvalitetno odrađuje. Ali često puta je glavni problem informacija, uvijek je pitanje da li je informacija točna, od koga dolazi informacija i da li do nje uopće dođe. To su problemi s kojima se najčešće susrećemo”, ističe.

“Možda to ne zvuči baš normalno, ali svaka takva nova informacija i saznanje da će biti probno iskapanje, ja sam sretan zbog toga. Uz moju obitelj i moje dijete i veslanje, sport kojim se bavim, mene sada jako veseli i ispunjuje kad čujem da će biti uskoro neko novo probno iskapanje jer se stvarno nadam da će tamo biti djed. Ali bilo bi mi drago da bude barem netko, barem jedna kost, barem jedan čovjek… mi bismo bili zadovoljni kada bi DNK analiza potvrdila da je samo jedna kost njegova, kako bismo ga mogli sahraniti” – opisao je Šain.

Individualno istraživanje

Ovaj proslavljeni veslač i sam se individualno i privatno bavi istraživačkim radom u vezi toga.

“Privatno pokušavam razgovarati sa ljudima sa njihove strane koji su sudjelovali u ratu, a žive još na teritoriju Republike Hrvatske. Tu često puta nailazim na u riječima kao neko suosjećanje, ali velika većina ih uopće negira da su tada bili tu kad se to događalo. A viđeni su neki, čak su neki i snimljeni i to je klasična jedna priča, 99 posto od tih razgovora, završi nikako, bez ikakve informacije. Onaj jedan posto bude da će se nešto probati, da će još netko razgovarati s nekim, ali vrlo teško. Mislim da se ti ljudi boje”, smatra.

“Trebalo bi nekako doprijeti do njih i objasniti im i obećati im da neće imati nikakvu pravnu odgovornost niti posljedicu ako nam kažu gdje su zakopani naši najmiliji. Naglašavam da uopće ne tražim tko je počinio zločin niti mi je bitno da se ti zločinci sankcioniraju, najbitnije mi je od svega da pronađemo kosti” – ističe Šain, te dodaje da mu je baka umrla u uvjerenju da se neće nikad pronaći, izgubila je svaku nadu.

> Četnici koji su likvidirali starce 1991. i zakopali ih na divljem deponiju kod Bobote oslobođeni su na sudu u Beogradu

“I dok ne pronađemo kosti za mene i moju obitelj, preciznije za mene i majku, koja je kćer ubijenoga, mi se osjećamo tako kao da rat za nas još uvijek traje. Mama i ja se nadamo i pokušavamo, pogotovo ja jer sam mlađi. Mama je sudionica tih događanja tada bila, pa joj nije lako nositi se s time, ali ja se maksimalno zalažem, koliko mogu da dođem do neke informacije, koja bi mogla rezultirati pronalaskom. Za nas rat nije završio niti 1995. niti mirnom reintegracijom. I zaboraviti nećemo nikada, a zasada ne možemo nikome niti oprostiti to što su nam napravili. Jedino kad bismo pronašli posmrtne ostatke onda bismo možda mogli oprostiti” – opisao je Šain.

Dodao je i kako je on sam bio u četvrtoj godini života 1991., ali majci je teže koja je to doživjela i preživjela. Dodatnu traumu donose i sve te sadašnje slike iz Ukrajine koje ih vraćaju u ’91. i zna da se nije lako s time nositi njoj niti mnogima drugima, koji su preživjeli Domovinski rat. S time da Ukrajina očito ima veliku podršku zapadnih zemalja, kakvu Hrvatska nije imala, te se morala sama snalaziti za oružje, kojom bismo obranili zemlju.

Sjećanje na djeda

Što se tiče sjećanja na djeda rekao je da u glavi ima neke slike, uspomene na njega za koje uopće ne zna jesu li stvarne, njegove, ili su nastale tijekom godina iz priča koje su mu o djedu pričale mama i baka.

“U sjećanju mi je da me gurao u radničkim kolicima po selu, da smo se jednom prilikom zezali kako zajedno pijemo pivo, da mi je donio ozlijeđenu vranu s kojom sam se igrao, da smo imali kokoši u dvorištu koje smo zajedno hranili” – prisjetio se.

“Kao dijete sam znao da je nestao u selu u kojemu smo živjeli i da su mama i baka stalno tužne zbog toga. Kada sam odrastao, moj me je kum, sada pokojni, potaknuo da počnem istraživati što se točno dogodilo mom djedu i da bi ga trebalo dostojno pokopati. Odlučio sam da ću ga tražiti dok god sam živ” – rekao je David.

“Vjerujem da u arhivima JNA postoji zapis gdje je djed zakopan”

Što se tiče snimka novosadske televizije, uvjeren je da on i dalje negdje postoji.

“Do njega ja ne mogu doći, ne znam tko je bio snimatelj. Neki mi savjetuju bolje i da ne dođem do njega, jer mi ne bi bilo dobro da to vidim. Oni su rekli da ustaška vojska čini takve zločine svima onima koji im se neće priključiti. Takav je bio njihov izvještaj, to je bila njihova ratna propaganda, kako su oni trovali svoj narod. Saznanja koja ja imam je da su ga vjerojatno ubili arkanovci, iako su tu bili mnogi tzv. vikend ratnici, pljačkaši koji su dolazili, jer bi se njima reklo ‘to što opljačkaš to je tvoje’. Njega su i opljačkali. Radio je kao inkasator, naplaćivao je tv pretplatu, razmišljanja sam možda su ga zbog toga i mučili jer su htjeli od njega izvući neke novce. Ali mi nismo bili bogata, nego radnička obitelj.

Saznanja sam da je na tom području JNA, službena vojska, radila sanaciju, čišćenje terena, odnosno pokapanje posmrtnih ostataka. Oni su bili organizirana vojna sila i vjerujem da u svojim arhivima imaju taj zapis gdje je djed zakopan. Ja se isključivo bavim potragom za svojim djedom i to mi je jedino bitno. Ne tražim druge ljude, druge žrtve. Mislim da se oni politički gledano drže toga ‘nema tijela, nema zločina’. Vjerojatno ne žele odati te lokacije, a mi koji tražimo svoje nestale, mi vjerujemo da oni to imaju.”

Vratio se u selo

David je osnovao svoju obitelj i nada se kako će jednoga dana djeci moći pokazati djedov grob.

– Ima raznih priča o tome što se događalo s našim ljudima koji su ostali u selu. Jedan mještanin mi je ispričao da je izvukao djeda iz podruma gdje je bio skriven s drugim susjedima. Htio ih je odvesti iz sela nakon pada. Svi su se okupili kod silosa u selu i potom krenuli poljskim putevima preko Bobotskog kanala prema Ivanovcu. No iz nekog se razloga djed vratio nazad u selo, nitko ne zna zašto. Navodno su ga u tom vraćanju od centra sela prema kući uhvatili četnici – rekao je.

Čim su se vratili u selo, David je isušio septičku jamu kako bi je pregledao, pretresao je i cijeli bunar ne bi li u njemu našao djedovo tijelo. Traži, razgovara, istražuje. U jednoj masovnoj grobnici otkrivenoj u Ernestinovu pronađeno je dosta njihovih mještana i branitelja, ali ne i Ignac Papeš. On je na i dalje popisu nestalih…

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.