Psihijatrica Kušević za Narod.hr: ‘Za uspješnost u psihijatriji nužna je rana intervencija’

Tragedija u Prečkom, u kojoj je smrtno stradalo jedno dijete, a ranjeno troje njih i učiteljica, ostavilo je velik trag među obiteljima, vršnjacima, djelatnicima škole i društvu u cjelini. Za osvrt o ovom događaju zamolili smo psihijatricu Zoranu Kušević.

Izv. prof. dr. sc. Zorana Kušević, dr. med. specijalistica psihijatrije, sa užom specijalizacijom iz psihoterapije i dječje i adolescentne psihijatrije, zaposlena je na Medicinskom Fakultetu u Zagrebu i KBC-u Zagreb. Pacijenti je već godinama na portalu ‘Naj doktor’ nagrađuju izborom za najbolju liječnicu.

Dr. Kušević: ‘Svatko reagira drugačije na psihotraumu’

“Uz izraze sućuti svima koji su pretrpjeli bolne gubitke nakon tragedije u OŠ Prečko, želim podijeliti sa potrebitima i neke stručne savjete, u nadi da će biti korisno.

Nakon ovako masivne traume koja pogađa najranjivije, može stati i misao. Zamrznemo se u vremenu, želimo pobjeći, ali i boriti se, oni koji mogu. Mnogi žele i pomoći.

Svatko reagira drugačije na psihotraumu. Zato je psihološki pristup žrtvama obično individualiziran. Razne vrste psihoterapije mogu biti korisne. Reakcija treba biti jaka kolektivno”, kaže Kušević.

Reakcija pojedinca ovisi o više faktora

Reakcija pojedinca na psihotraumu će, ističe, ovisiti o snazi svakoga od nas. Kako psihičkoj, tako i fizičkoj. Također, reakcija ovisi i o dobi, spolu, iskustvu, količini traume, mentalnom zdravlju prije traume, otpornosti organizma i psihe, brzini, količini i vrsti pomoći koja je pružena te o dobroj socijalnoj mreži oko potencijalnih žrtava.

“Jedan dio djece i odraslih će iz traumatskih događaja psihološki izaći spontano, bez posljedica. Dio simptoma traume kod odraslih može i spontano nestati bez terapije. Ako niste sigurni trebate li pomoć, bolje je na vrijeme posavjetovati se nego čekati”, ukazuje psihijatrica Kušević.

“Oni koji su neposredni svjedoci i žrtve traume obično se, što je razumljivo, teže nose sa količinom simptoma. Osim psihološke pomoći kroz razgovor ili igru, kroz savjetovanje, psihoterapiju ili farmakološku podršku, nešto u traumi možemo i sami učiniti za sebe i jedni za druge.

Osim psihičkih simptoma straha, tjeskobe, nesanice, vraćanja traume u slikama ili mislima, plakanja, emocionalne tuposti, izbjegavanja svega što podsjeća na traumu i hiperpobuđenosti te još niza drugih simptoma, mogu se javiti i tjelesni simptomi tipa bolova u trbuhu, glavi, leđima, prsnom košu te problemi sa hranjenjem, druženjem, te promjena u ponašanju djeteta u smislu da ne želi omiljene aktivnosti.

Mogu se pojaviti i noćne more, depresivnost, sklonost ka ovisničkom ponašanju, poricanje traume, ali i psihološka obrana poznata kao identifikacija sa agresorom. Postoji i transgeneracijski prijenos traume”, upozorava Kušević.

>Buljan Flander: Dogodila se tragedija – što sada?

Roditeljska psihološka kapitulacija onemogućava oporavak djece

“Korisno je kao samopomoć pokušati nakon razgovora pokazati djeci da se mi odrasli ipak iskreno možemo, iako nam je teško, nositi sa time. I da konkretno znamo što učiniti da se poveća predvidljivost i sigurnost. Naša roditeljska psihološka kapitulacija onemogućava psihološki oporavak djece. Nepredvidljive situacije stvaraju dodatni strah.

Psihijatrija kao struka ima određene mogućnosti da zaštiti osobe sa mentalnim smetnjama od samih sebe, ali i da zaštitimo društvo u značajnoj mjeri od proboja agresije koja je rezultat duševnih bolesti. Iako počinitelji većine kaznenih djela nisu duševni bolesnici u užem smislu, dakle nisu oni koji boluju od mentalnih bolesti.

Zakonska rješenja u vremenu povećanja autoagresije i heteroagresije i rasta epidemioloških podataka o mentalnim poremećajima, osobito kod mladih dobnih skupina, bilo bi korisno revidirati – osobito ona zakonska rješenja koja govore o prisilnoj hospitalizaciji – i dati veće ovlasti psihijatriji kao struci.

Jer, vrijeme u kojem živimo, po mome mišljenju to nalaže. U interesu kako osoba sa duševnim smetnjama, tako i cijele zajednice”, naglašava Kušević.

Dr. Kušević upozorava: ‘Kasnimo. Nepotrebno.’

“Kasnimo. Nepotrebno. Ako imamo skoro deset puta manje dječjih i adolescentnih psihijatara, a polovica smetnji počinje prije 14. godine života, a čak dvije trećine prije 21. godine života, zašto imamo skoro deset puta više psihijatara za odrasle? I zašto se ne preorganiziraju kapaciteti na stručan i razuman način unutar postojećeg sustava i hitno povećaju dosadašnji? To je pitanje za one koji tim sustavom upravljaju.

Ako nemamo ljude, liječnike, kapacitete ambulantnog, dnevno bolničkog i hospitalnog zbrinjavanja mentalnih smetnji u dječjoj i adolescentnoj dobi, u vremenu pojave novih patologija potaknutih i modernim življenjem u kojem je dio djece tehnologija zarobila i promijenila, mi to nećemo u odrasloj dobi moći adekvatno zbrinjavati. Jer je za uspješnost u psihijatriji nužna rana intervencija, jaka i sveobuhvatna prevencija, čvršća zakonska regulativa i veća količina zajedništva, empatije, suradnje, poštenja i iskrenosti. Osobito u obiteljskim odnosima, ali i u društvu općenito.

Što sve može pomoći

Osim stručne pomoći, koja bi trebala biti posebno organizirana za ovako veliki broj traumatiziranih ljudi, djece i odraslih, ono što, osim razgovora, može pomoći je, na primjer, više tjelesnog kontakta sa djecom.

Roditelji, više grlite i mazite svoju djecu! Ne možete tu pogriješiti. Nekad je lakše zagrljajem nego riječju pokazati zaštitu. Više provođenja vremena u prirodi i sa kućnim ljubimcima, zajedno u nekim obiteljskim aktivnostima, užih i širih obitelji, sa susjedima i prijateljima.

Jače socijalne veze dokazano doprinose bržem izlaženju iz traume. Pomažu tehnike relaksacije, masaža tijela, pojačane fizičke sportske rekreativne i profesionalne aktivnosti, pojačana nutricionistička briga, pojačani napori u higijenskom ritmu budnost – spavanje. Crtanje, slikanje, gluma, kreativno pisanje, ples, glazba i svi vidovi umjetnosti mogu biti korisni za prevladavanje psihotraume”, navodi psihijatrica.

>Dječja psihijatrica: ‘Pod utjecajem boraca za ljudska prava i određenih udruga, zakon se revidirao’

Smanjiti izloženost informacijama vezanim uz aktualnu traumu

“Korisno bi, čini mi se, bilo i skratiti medijske priloge koji upućuju na bespomoćnost, nepredvidljivost te bude strah i otežavaju oporavak, a pojačati one koji govore o empatiji, tugovanju kroz zajedništvo, povjerenju u struku, nadi te molitvi. Pa nije valjda tako da nitko ništa ne zna i ne radi? I da smo prepušteni nepredvidljivosti zla? Nije tako, sigurno.

Moramo se, čini mi se, još bolje povezati. Podržimo sve koji su ruku nesebično već pružili i pružaju. Gotovo svatko može pomoći, učiniti nešto dobro. A liječnička, socijalna, novinarska, pravna i policijska struka će svoje odraditi. Pa i oko propusta, ako ih je bilo.

Učiniti sustav sigurnijim. U svakom pogledu

Moramo učiniti sustav još sigurnijim. U svakom pogledu. Jer, ne postoje samo državne granice, već i one koji svatko od nas ima, pa i naša djeca, fizičke i psihičke. Masivna trauma poput ove prelazi tu granicu. A nas se skoro ništa i ne pita.

No, pozvani smo uvijek, riječju i djelom pružiti ruku i donijeti svjetlo. I kada smo tužni, smijemo biti tužni. Moramo i odžalovati gubitke, nema instant rješenja.

Iz pasivnog promatrača korisno je ući u pozitivni aktivni angažman, što su sugrađani spontano prepoznali.

Dr. Kušević: ‘Pružimo si ruke’

Činili su to naši slavni preci, za našu Domovinu, grad, kvart i obitelji, od bojnog polja do umjetnosti. Mi smo sada pozvani u ovoj dubokoj tuzi, dati doprinos. Hvala svim divnim ljudima koji vraćaju sigurnost u naše domove i srca i duše traumatiziranih ovom tragedijom, koja će ponovo, kao u svim krizama, ojačati naše zajedništvo. Ali, potrudimo se onda održati ga na svim poljima, uz svjetlo Božića, jer tako ćemo najbolje prevenirati ovakve situacije zla, a stručnjaci moraju odraditi svoj dio.

Ovo je okrutna opomena da zlo ne miruje, a zlo je i nemar, kašnjenje, nečinjenje, okretanje glave i odbijanje da nam božićno svjetlo osvijetli istine bez kojih nema napretka ljudske vrste. Za svakoga od nas ona i jest drugačija, ali za kršćane i sve ljude dobre volje ona je slična.

Ne dozvolimo da nam to uzmu.

Pružimo si ruke, ujedinimo pamet, promišljeno donesimo odluke i stisnimo se kao bedem oko naših najmlađih, da se napravi sve da se ovako nešto više nikada ne dogodi.

A neke boli se teško mogu bilo kakvom pisanom riječju odagnati. Sa nekim ranama moramo živjeti dalje. I neke rane za neke ljude nikada potpuno ne zacjeljuju”, zaključila je dr. Kušević.