Pupovac u potrazi za ustašama po Hrvatskoj, a ne vidi četnike u svojim redovima

Glina, 29. srpnja 2016. - Na 75. godišnjicu ustaških zloèina u crkvi Roðenja presvete Bogorodice u Glini, Srpsko narodno vijeæe (SNV) odalo je poèast ubijenim Srbima iz Gline i sela nekadašnjeg kotara Vrginmost - Èemernice, Topuskog, Pješæanice, Crevarske Strane, Batine Kose, Bukovice i Trepèe. Komemorativno okupljanje održano je na mjestu nekadašnje pravoslavne crkve, ispred Spomen doma, koji je 1995. preimenovan u Hrvatski dom. Na fotografiji Vesna Teršeliè, voditeljica udruge Documenta – Centar za suoèavanje s prošlošæu i Boro Rkman, zamjenik sisaèko-moslavaèkog župana iz reda srpske nacionalne manjine. foto HINA / Mladen VOLARIÆ / mm

Ako pojedinačni incidenti, za koje će skoro vrijeme pokazati da uglavnom nisu nacionalno motivirani, Pupovca i SDSS podsjećaju na NDH, ako svugdje vide sliku Pavelića i čuju “Za dom spremni”, ako misle da je “Ubij Srbina” postala neslužbena himna u današnjoj Hrvatskoj, što onda vidi i na što ga podsjeća njegov blizak suradnik, Bogdan Boro Rkman, čovjek impozantne ratnohuškačke karijere, piše Robert Frank za Glas Istre.

Sredinom prosinca 2017. godine u punoj dvorani u Klubu privrednika u Zagrebu čovjek pod imenom Bogdan Boro Rkman promovirao je kao autor i urednik monografiju “Dve decenije SDSS-a”.

Sam po sebi događaj nije sporan, Samostalna demokratska srpska stranka je bez obzira na brojna neslaganja s njihovom politikom legalna i legitimna stranka, a Bogdan Boro Rkman je predsjednik njenog Izvršnog odbora. Paradoks života je u tome što je samo 20 i koju sitnu godinu prije taj isti čovjek Bogdan Boro Rkman (BBR) perom i riječju najotvorenije najavljivao topničke napade na glavni hrvatski grad Zagreb i Karlovac!

Njegovo ratnohuškačko ponašanje potrajalo je cijelog rata, samo su se mijenjale funkcije i pozicije s kojih je istupao, o čemu ćemo i pisati u ovom tekstu.

Kolik obraz mora imati Bogdan Boro Rkman kad nakon neuspješnog sravnjavanja Zagreba sa zemljom, u tom istom Zagrebu, u međuvremenu i s hrvatskom plaćom, pristojno uređen, sav ponosan, kao da se ništa nije dogodilo i kao da je rat proveo kao pomoćnik u nastavi autističnoj djeci, promovira knjigu o političkoj stranci čije djelovanje zbog stavova njenog predsjednika Milorada Pupovca njihovi neistomišljenici trenutno dovode u pitanje. Obraz mu je, narodski rečeno, “debel kao đon”.

Takav Bogdan Boro Rkman kompromitira sve ono za što se zalaže njegov stranački šef. Svojom pojavom i prisustvom, koliko god da je skriven i udaljen od prvih linija SDSS-a koje javno nastupaju, on kontaminira Pupovčevu borbu za prava Srba. U nesavršenoj Hrvatskoj Bogdan Boro Rkman je Pupovčev savršeno krivi potez. Ovakav odabir prvih suradnika puno govori i o načinu kadriranja prvog hrvatskog Srbina Milorada Pupovca.

U borbi SDSS-a za prava Srba, koja je sada toliko eskalirala da je u pitanje došao opstanak Vlade i sigurno će podijeliti ionako podijeljen HDZ, nepošteno je ne spomenuti Rkmana i njegovu ratnohuškačku prošlost. Teško je pronaći pravi razlog zbog kojeg se osoba s tako opterećujućom biografijom našla tako visoko u hijerarhiji stranke čiji pak čelnik tvrdi da je Republika Hrvatska faktor nestabilnosti u regiji.

Isti taj Milorad Pupovac tvrdi za današnju Hrvatsku da se ona dovodi u stanje mržnje kakvo je bilo karakteristično za razdoblje kvislinške Hrvatske. Odnosno za vrijeme NDH-a. Ovakvim izjavama, s njegove strane svjesno izrečenim tako da se mogu shvatiti i dvojako i trojako, Pupovac je na sebe privukao golemu pažnju i postigao nekoliko ciljeva. Opet je, dakle, pretjeranim javnim angažmanom i prežestokim ocjenama nakon pojedinačnih, izoliranih i sramotnih incidenata prema hrvatskim Srbima, iza kojih su stajali polupismeni idioti i delikventi, dobio novu priliku da opravda smisao svog političkog postojanja. U normalnim, nekonfliktnim okolnostima, kada hrvatske budaletine ne napadaju srpske civile, Pupovac je vrhunski sveučilišni profesor, pacifist, inteligentan i obrazovan čovjek. Ali je daleko od svjetala pozornice, a to njegov ego nikako ne podnosi, piše Frank za Glas Istre.

Životni krug

Kad se dogode incidenti poput onih u Uzdolju, on postaje čovjek s naslovnica, faktor stvaranja i razrješavanja krize u svakoj hrvatskoj vladi, njega se zove i čeka da se izjasni. U tom trenutku cijela država ostaje bez zraka. Razmatra se i analizira što je taj nesporni intelektualac htio reći. Ukratko, Pupovac tada izgubi politički kompas, prepoznaje neprijatelja i među prijateljima, a pretjerivanje postaje modus operandi SDSS-a.

Konkretan primjer toga da upravo njegovi ljudi, Pupovčevi, SDSS-ovi, svjesno žele predimenzionirati pojedinačne incidente, stalno im stavljajući tu međunacionalnu notu u prvi plan, nedavni je fizički sukob očito niskog intenziteta koji se dogodio na periferiji Pule. Sukob je izbio zbog parkirnog mjesta dvojice susjeda, Hrvata i Srbina, a SDSS-ovci su alarmirali javnost o navodnom fizičkom napadu jednog Hrvata na jednog Srbina baš zato što je napadnut Srbin. Podigla se frka, SDSS je odmah složio priču od koje nakon samo par dana nije ostalo ništa vrijedno pažnje. No u tom trenutku borba za parking mjesto SDSS-u je poslužila svrsi jer je i ovaj incident pobrojan među one iz kojih proizlazi da je ovakva Hrvatska u predvorju NDH-a.

Nego, ako ovakvi incidenti, za koje će skoro vrijeme pokazati da uglavnom nisu nacionalno motivirani, Pupovca i SDSS podsjećaju na NDH, ako svugdje vide sliku Pavelića i čuju “Za dom spremni”, ako misle da je “Ubij Srbina” postala neslužbena himna u današnjoj Hrvatskoj, što onda vidi i na što ga podsjeća njegov blizak suradnik, predsjednik Izvršnog odbora SDSS-a Bogdan Boro Rkman, čovjek impozantne ratnohuškačke i novinarske karijere tijekom koje je bio na dispoziciji i nekim drugim, puno ozbiljnijim strukturama srpske paradržave nastale okupacijom, protjerivanjem, ubijanjem i klanjem svega hrvatskog, naravno na hrvatskom državnom teritoriju.

To njega, Pupovca, ne dira, nije politički korektno to spominjati jer Domovinski rat je, jelda, odavno prošao, a u međuvremenu je taj isti Bogdan Boro Rkman, koji je napravio nevjerojatan životni krug, o čemu ćemo uskoro detaljnije pisati, postao sisačko-moslavački dožupan s manjinske srpske liste. Bivši ratni neprijatelj Rkman, koji za vrijeme rata sigurno nije bio prijatelj Hrvatske, nakon svega je, kao da se ništa strašno nije dogodilo osim malo paintballa, postao – dožupan. I to s golemom plaćom i hrvatskom tajnicom i službenim autom koji mu je omogućila RH. To je ista ona država koja podsjeća na kvislinšku Hrvatsku iz 40-ih.

Dožupan je bio na sisačkom području gdje su – ma nije moguće ali precizni podaci o tome govore – srpske vojne snage koje je on veličao do razine gađenja, u Domovinskom ratu pobile 1.600 hrvatskih civila i 560 hrvatskih vojnika i policajaca. Ponekad, povijest je to pokazala, riječi i pero ubojitije su od topova i pušaka. Kada oružje utihne, ali i dok tuče po drugoj strani, često se veća šteta može napraviti krivom rečenicom, riječju ili mišlju koje provociraju na rat i osvajanje. Upravo u tome i na taj način Bogdan Boro Rkman sudjelovao je u agresiji na Hrvatsku, državu u kojoj mu, kada se dobro proanalizira što je o njoj sve govorio i pisao, ništa nije bilo sveto.

Nije jasno kako je taj isti Bogdan Boro Rkman sam sa sobom pomirio ostanak u ustaškoj Hrvatskoj kada je Krajina pala, a uskoro je i mirno reintegriran Vukovar u koji je tada pobjegao. Što mu je tada bilo u glavi? Kako je sebi i svojima objasnio da će ostati živjeti u državi ustaša, nasilnika i fašista? Državi srbomrzitelja? Gdje mu je tada bila Srbija za čije se osvajačke interese borio? Ali, ne, nije išao tamo, nego je, začudo, ostao – u ustaškoj Hrvatskoj!?

Ubojito pero

U međuvremenu, Bogdan Boro Rkman u ustaškoj i neprijateljskoj Hrvatskoj ostvario je lijepu političku karijeru. Da se ne bi zavaravali ili uludo, bespotrebno i naivno radovali – nije se preobratio, a još manje se pamti neki njegov nastup u kojem se kao, naprimjer, sisačko-moslavački dožupan odrekao svoje neslavne vojno-ratnohuškačke povijesti i priznao – mi, Srbi, u Krajini smo pogriješili pa vas, Hrvate, molimo da nam oprostite. To bi, valjda, bilo civilizacijski prihvatljivo i politički poželjno, ali Bogdan Boro Rkman to nije i neće nikada napraviti.

Takav lik s ratnim djelima koja izazivaju gađenje predsjednik je Izvršnog odbora SDSS-a, političke stranke čiji je predsjednik Milorad Pupovac, čovjek koji se ponaša kao da reprezentira sve hrvatske Srbe. To mu pravo nitko ne može oduzeti, on na to pravo i ima pravo, samo je pitanje je li to baš tako. A nije, daleko je to od istine, ali se većina hrvatskih Srba koji nisu ništa bolji, a još manje su gori ljudi od Hrvata, ne bavi srpskim pitanjem jer smatraju da ga nema. Mišljenja su da kao Srbi nemaju problema zato što su Srbi, već mogu imati problem slabe plaće, gle čuda, isto kao i Hrvati. Imaju problem nemogućnosti napredovanja, ma tko bi to rekao, isto kao i Hrvati. A onda i predugo u bolnicama čekaju na pregled, zamislite vi to, isto kao i Hrvati. Nemoguće, ali mnogi Srbi su poput Hrvata koji također ne mogu doći do novog auta. Razlog ne poznaje i ne prebrojava krvna zrnca – sve više Hrvata i Srba više nisu kreditno sposobni.

Razlika između Hrvata i Srba u Hrvatskoj u 99,9 posto slučajeva ista je kao i razlika među samim Hrvatima. Da ponovimo lekciju – ima dobrih i loših Hrvata, kao i Srba, ima Hrvata s novcem, a ima i takvih Srba. Hrvati čekaju na pregled kod liječnika isto kao i Srbi. Ne znam, stvarno ne znam, nisam nikad čuo da je netko nekom Srbinu iz Hrvatske rekao da će duže čekati na red za pregled jer je Srbin. Ili da ga je kao Srbina perfidno naručio na pregled za godinu dana, a Hrvata samo zato što je Hrvat za tjedan ili dva. Ma, realno, prije dođeš na red kad i ako imaš vezu, i onda te onaj koji te gura ne pita, brate, koje si vjere ili nacije. Vezu imaš ili nemaš, i to je to, i jedino o tome ovisi tvoj pregled. Kakav Hrvat ili Srbin!

Percepcija domovine

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Nego, vratimo se u ovom svjesnom novinarskom razvodnjavanju teme i ponekoj digresiji na sam sukus. Kada, dakle, Pupovac politički istupa, nije li mu malo neugodno što iza njega stoji Bogdan Boro Rkman, ratnohuškački novinar čiju ćemo biografiju uskoro iznijeti pa neka svatko procijeni i sam zaključi koliko je to, u najmanju ruku, korektno. Kao i svatko, tako i Pupovac u ovoj ustaškoj državi – je li tako, gospodine Rkman: živimo u ustaškoj državi – ima pravo na svoj politički angažman, nitko mu ne može i ne smije zabraniti da govori što hoće pa makar to kod većine izaziva negativne reakcije.

Pupovac naprosto ima svoj stav, po mnogima iskrivljen, nategnut, ali na njega ima pravo. Stav mu, međutim, kompromitira Bogdan Boro Rkman, pripadnik agresorske vojske i sramotnog novinarstva kojim je sudjelovao u kreiranju krajnje sulude društveno-političke atmosfere u okupiranim područjima Hrvatske, države u kojoj je nakon njenog oslobođenja od takvih poput njega, flegma nastavio živjeti kao da se, pobogu, ništa nije dogodilo. Ma ne, pa i nije, jedino su, zabilježimo to reda radi, pobijeni deseci tisuća hrvatskih vojnika, staraca, žena i djece. Mnogi su zaklani noževima, umlaćeni pajserima i sjekirama. Preko svega se prešlo, pritiskom međunarodne zajednice ubojicama su oproštena ubojstva, koljačima su na onom svijetu oprostili zaklani i po Bogdanu Bori Rkmanu i Miloradu Pupovcu kao da se ništa posebnog nije dogodilo.

U ovoj Hrvatskoj pravo na život imaju i oni koji je, poput Bogdana Bore Rkmana, ne prihvaćaju kao svoju domovinu i protiv nje su se borili na sve načine. Pravo na život u njoj imaju i oni koji šahovnicu s prvim crvenim poljem preziru, na njenu himnu nerado ustaju, a zastavu potajno pljuju. Svatko ima pravo na svoj doživljaj domovine, kako to kaže velika ruska književnica Ljudmila Ulickaja. Za nju je pak domovina pogled kroz prozor, prijateljica koja dolazi na čašicu razgovora, miris mamine kuhinje, jezik, prvi dojam. Za nju nisu domovina himna i režimske svečanosti. Ona se protivi tome da joj netko određuje i nameće što je to domovina koja se, kaže Ulickaja, osjeća ili ne osjeća: “domovina nije ni ideologija ni politika, a sigurno ne vlast i njeni protagonisti”.

Suigrači s klupe

Između percepcije domovine a la Ulickaja, koja istodobno nastupa s filozofskih, ali i sa životnih, svakodnevnih, praktičnih pozicija, te one Bogdana Bore Rkman postoji samo jedna bitna razlika. Za razliku od nje, koja se za svoju domovinu, bolju, sretniju i slobodniju Rusiju bori perom i riječima, mudrim, povijesnim knjigama s međugeneracijskim sadržajem i radnjom, Bogdanu Bori Rkmanu je bilo prihvatljivo da se na njegovu domovinu Hrvatsku, u kojoj je ostao živjeti i nakon rata, ispale rakete. Smisao tih raketa je, budimo realni, precizno pogađanje ciljeva pa makar i na ulicama kojima je poslije slobodno šetao!

Unatoč svemu tome, taj hrvatski Srbin, koji je u pauzama svojeg pisanja i ratovanja u Beogradu od ’92. do ’94. studirao na Fakultetu odbrane i zaštite, ima pravo na život u njoj, Hrvatskoj, ispalo je, njegovoj domovini koju svatko doživljava na svoj način. Kad on ima to pravo, onda ga imaju i mnogi drugi koji su se protiv Hrvatske aktivno borili i razrušili je. Pravo na život u domovini imaju i oni koji su ubijali njene ranjene građane i silovali njene nemoćne žene, ali su se izvukli zbog proteka vremena, nedostatka dokaza, politike kompromisa, hrvatskog popuštanja i milostivosti pobjednika pred poraženima. Takvoj agresorskoj vojsci i agresivnoj politici služio je i Bogdan Boro Rkman, čovjek zbog čijeg bi stranačkog angažmana Pupovac u svakoj normalnoj državi, koja je prošla sa svojim neprijateljem ono što je Hrvatska sa Srbijom, u javnom istupu izgubio vjerodostojnost.

Pupovac je napade hrvatskih idiota na Srbe u Uzdolju osudio isto kao i cijela Hrvatska. No dok on misli da je to postalo pravilo, većina razumnih smatra da se radi o iznimkama. Iza takvih napada stoje pojedinci, a ne generalno i strateški osmišljena politika koja se provodi iz nekog tajnog, ustaškog centra moći koji želi istrijebiti sve Srbe. Hrvatska većina i u ovom i u ovakvim slučajevima zaštitit će srpsku manjinu i njene pripadnike koji su samo zato što su Srbi metom napada hrvatskih idiota.

Za zaštitu Srba ili bilo kojeg drugog pripadnika manjina u Hrvatskoj brine se Ustav ove, kako bi rekli neki u SDSS-u, ustaške zemlje, ustaški zakoni, ustaška policija i ustaško državno odvjetništvo, kao i brojni mediji, od kojih smo većina, jel’ tako, ustaški. U zaštiti Srba ili bilo kojeg drugog pripadnika manjina u Hrvatskoj angažirat će se njihovi ustaški prijatelji, ustaški susjedi, ustaški kolege s posla, ustaški partneri sa šanka iz lokalne birtije ili ustaški suigrači na subotnjoj, nogometnoj rekreaciji.

Srpska vojska

Gdje se tu, u ovakvu neoustašku Hrvatsku, uklapa Bogdan Boro Rkman, zna jedino Milorad Pupovac koji je takvu osobu stavio tik do sebe, na utjecajnu poziciju s koje se šalje jaka poruka i Srbima i Hrvatima. Možda stvarno Pupovcu nije važno što je Bogdan Boro Rkman, ‘ajmo konačno in medias res, pisao za časopis “Vojska krajine”. Tako u jednom tekstu iz 90-ih predsjednik Izvršnog odbora SDSS-a govori o napadu na Zagreb i Karlovac: “Sada je ovo srpska vojska s jedinstvenim i jasno izraženim ciljem, a nišani su podešeni za dejstvo po vitalnim neprijateljskim ciljevima u Zagrebu, Karlovcu i drugim dijelovima hrvatskog teritorija”.

U istom listu, prateći vojne vježbe u zoni odgovornosti 21. Korpusa Srpske vojske Krajine, Bogdan Boro Rkman u srpnju ’95. objavio je tekst pod naslovom “Napadnu li, zažalit će”. Ratnohuškački je to tekst čovjeka koji je pisao i o “tenkistima kapetana Miomira Majstorovića”, čije su cijevi očito usmjerene prema Zagrebu. Kruna je karijere ovog režimskog novinara od povjerenja i Knina i Beograda kada je 28. lipnja 1995. na okupiranom području Korduna, na vojnom poligonu u Slunju za televiziju Knin bio glavni komentator “Vidovdanske vojne parade korpusa specijalnih snaga Vojske Republike Srpske krajine”. Na kompromitirajućem videozapisu od 103 minute, osim glavnog komentatora Bogdana Bore Rkmana, dominiraju haški optuženici ili osuđenici, političari i vojnici, Milan Martić, Mile Mrkšić, tu je i zloglasni šef Crvenih beretki Milorad Ulemek Legija čije su jedinice sijale zločine po Hrvatskoj, a potom su likvidirale i srpskog premijera Zorana Đinđića.

Predsjednik Izvršnog odbora SDSS-a Boro Rkman u jednom trenutku kaže: “Svečani čas srpske istorije je počeo”. Nastavlja predsjednik Republike Srpske Krajine Milan Martić: “Ovo je veličanstvena smotra vojske RSK na srpskom Slunju”. Smotra počinje, a glavni komentator Bogdan Boro Rkman, koji poslije rata, još jednom podsjetimo, postaje sisačko-moslavački dožupan iz srpske kvote, glasom prepunim snažnih emocija predstavlja pukovnika Stanka Letića: “Ovo je proslavljeni ratnik Banije, Korduna i Kupresa”. Potom se Rkman nadvikuje s avionima koji su također dio smotre vojske koja je u agresiji na Hrvatsku – sjećate se, poštovani čitatelji – umjesto bombi i granata ovdašnjim civilima isporučivala latice cvijeća, pratila razvoj različitih vrsta leptira i nadopunjavala hranilišta medvjeda.

Šalu na stranu, oni koje Rkman najavljuje i opisuje herojima isporučivali su u golemim količinama zlo i smrt. Ali neka, Pupovca to očito ne smeta jer glupo je, jelda, pričati o tome nakon 24 godine. Pa Rkman je samo visokopozicioniran član SDSS-a i bivši sisačko-moslavački dožupan! Nije to sve, ima još Rkmanovih bisera s parade na kojoj je Legija sa svojim postrojbama, koje su inače prema Hrvatskoj i Hrvatima bile baš prijateljski naklonjene, glavna zvijezda. Ma, krivo pišemo, i drugi su zvijezde. Kaže Rkman: “Predstavljamo raketu K-15 koju su izradili stručnjaci iz RSK. Ona je u potpunosti djelo domaće pameti. Nosi 500 kilograma eksploziva i ima domet od 150 kilometara. Raketa se zove Krajina. Može se reći – Krajina se brani Krajinom!“, piše Frank za Glas Istre.

Kako to kao komentator izvodi Bogdan Boro Rkman zove se masturbacija i svršavanje iza kamere. A tek kada je ispred kamere prošao kapetan Dragan, notorni ratni zločinac koji je uoči i za vrijeme rata Hrvatima prijetio, a poslije kao zadnja kukavica cvilio – “nisam ja ništa uradio”… Dramatski, Bogdan Boro Rkman odjednom je spustio glas, snizio ga do neprepoznatljivosti. U zraku se osjetilo uzbuđenje koje je kao velik profesionalac nekako ipak uspio kontrolirati. “Eto i legendarnog kapetana Dragana! Svaki daljnji komentar oko njega i njegovih ljudi je suvišan. U ostvarenju svojih ciljeva oni su odradili što su morali”. Vau, Rkman, vau.

Polio benzinom

E da, umalo se zaboravilo pripomenuti da je izdavač vojnog časopisa “Vojska Krajine”, u kojem se svojim “mirotvornim i tolerantnim tekstovima” posebno istaknuo ratnohuškački novinar Bogdan Boro Rkman, bio Glavni štab Srpske vojske krajine u Kninu, a glavni urednik pukovnik Kosta Novaković, osoba za kojom su hrvatske vlasti zbog ratnih zločina podigle tjeralicu.

A sad se vratimo još samo na trenutak na Vojnu paradu u “srpskom Slunju”. Njome su vlasti RSK, samo koji tjedan prije “Oluje” željele poslati poruku Zagrebu da su u dometu njihovog oružja. Poruku je eterom prenio Bogdan Boro Rkman, podoban i provjeren kadar raznih srpskih institucija i službi. Zanimljivo da je tijekom ’91. godine čovjek po imenu Bogdan Boro Rkman zapovijedao vodom Vojske RSK u kojem su bila i trojica snajperista. Vjerojatno su, u nedostatku Hrvata, gađali glinene golubove. Tijekom ’92. taj neki Bogdan Boro Rkman bio je zapovjednik voda specijalne jedinice MUP-a RSK, a bio je i zapovjednik u 21. Graničarskom odredu… Previše je materijala, a premalo novinskih stranica. Možda i bolje da je tako.

Vratimo se za kraj na Pupovca, kojeg kao uvjerenog pacifista treba poštovati, no teško ga je razumjeti. Puno veće efekte i vjerodostojnost imao bi da je umjesto podgrijavanja atmosfere prividnog i nametnutog međunacionalnog ludila, jednostavno primirio strasti. Lakozapaljive desničare zalio je benzinom, a građansku Hrvatsku uvrijedio time što i u njoj traži ustaše, dok u svojim redovima ima četnike, zaključuje Robert Frank.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr/Glas Istre