U svjetlu nedavnog puštanja na slobodu Franka Simatovića za Narod.hr govorili su povjesničari dr.sc. Davor Marijan i dr.sc. Ante Nazor o tome koliko su pravedne odluke Haškog suda, mora li Hrvatska vlada reagirati na velikosrpske istupe srbijanskih političara, kakve uvjete bi Srbija trebala ispuniti za početak pregovora s EU te vide li je na koncu u Europskoj uniji.
>Haag ratnog zločinca Simatovića pušta na privremenu slobodu
>Slučaj Simatović kao slučaj Šešelj: Hoće li se privremena sloboda pretvoriti u trajnu?
Da zločini ne prelaze u zastaru pokazala je činjenica da je Njemačko pravosuđe procesuiralo Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. To se i očekuje od jedne uređene države koja počiva na vladavini prava. Dakle ratni zločini (a i plaćanje ratne odštete) nije nešto što prelazi u zastaru i nije nešto od čega treba odustati čak i ako se pravda nikad ne zadovolji, ona mora biti zapamćena kao nepravda jer bi svako relativiziranje istine o Domovinskom ratu moglo s vremenom prijeći u iskrivljavanje povijesti. Kako što ne treba odustati ni od lustracije.
U suvremenoj hrvatskoj politici od vladajućih (od 1999. pa do danas) stvari se pokušavaju proglasiti zastarjelima i ne-temama te fokusirati na tzv. današnje probleme iako je korijen tih današnjih problema u neriješenim problemima iz prošlosti (daljnje i bliske). Koalicija s SDSS-om, financijsko podupiranje velikosrpskih medija s hrvatskom adresom, ignoriranje najnovijih velikosrpskih trendova svojatanja hrvatske kulture te guranje Srbije prema Europskoj uniji otvaraju ozbiljna pitanja o tome ponavlja li se prošlost i zašto netko tome ne stane na kraj.
Narod.hr: U svjetlu nedavnog puštanja na slobodu Haškog optuženika Franka Simatovića, koji je ”privremeno” oslobođen zbog zdravstvenih razloga, možete li prokomentirati što mislite zašto je Vojislav Šešelj još uvijek na slobodi, iako je samo ”privremeno” pušten zbog zdravstvenih problema, ali vidimo da ga ti zdravstveni problemi ne ometaju u bavljenju politikom, a i odlikovan je prošle godine ”Ordenom svetog vladike Mardarija” od strane jedne od eparhija Srpske pravoslavne crkve (SPC)?
Davor Marijan: Slična situacija se dogodila i kod slučaja s puštanjem Momira Talića koji je nakon puštanja umro relativno brzo tako da kad je u pitanju Simatović treba malo pričekati da se vidi koliko je ozbiljno njegovo stanje, još je prerano uspoređivati Simatovića sa Šešeljom. Ali meni je Haški sud sporan zbog niza stvari, o njemu čak ni ne volim pričati, to je neko čudno pravosuđe, to nema veze s pravdom, to je politički sud. Haški sud je bila jedna dobra ideja koju su oni sa svojim politikanstvom uništili tako da je sve što čovjek kaže dvosjekli mač.
Ante Nazor: Mediji su ovih dana objavili vijest da je haški osuđenik Franko Simatović, kojega je, zajedno s Jovicom Stanišićem, Žalbeno vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove krajem svibnja 2023. pravomoćno osudilo na kaznu zatvora od 15 godina za zločine počinjene na teritoriju BiH i za ubojstvo jednog civila u Daljskoj Planini u Republici Hrvatskoj u lipnju 1992., pušten na privremenu slobodu, jer u zatvorskim uvjetima ne može primati terapiju koja mu je neophodna. Nisam upoznat sa zdravstvenim stanjem spomenutoga osuđenika, niti sam liječnik da mogu govoriti o njegovoj bolesti i opravdanosti takve odluke, no očigledno je da je pronađen pravni temelj na kojem je ona donesena, jednako kao i u slučaju kad je iz „zdravstvenih“ razloga privremeno bio pušten i Vojislav Šešelj.
Odluke i kad su pravno utemeljene, nisu uvijek i pravedne
Šešeljevo djelovanje nakon njegova privremenog puštanja postavlja pitanje moralnosti takve odluke i potrebe njenog preispitivanja, a izostanak toga samo pojačava sumnje da djelovanje Haškog suda, kao i pojedine njegove presude, odnosno odluke, nisu donesene neovisno od politike. Oba slučaja potvrđuju da odluke koje donosi pravosuđe, i kad su pravno utemeljene, nisu uvijek i pravedne.
Nazor: Osuda Stanišića i Simatovića u Hagu ima značajnu simboliku
No, bez obzira na spomenute odluke, podsjetio bih na činjenicu da zadnja Haška presuda pripadnicima Službe državne bezbednosti Srbije Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću ima određenu simboliku, jer je osudom visoko rangiranih dužnosnika srbijanske države u konačnici potvrdila ono što je historiografija već ustanovila: da je za rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini odgovorna velikosrpska politika, odnosno Srbija i srbijansko vodstvo, čiji je cilj bio da „svi Srbi žive u jednoj državi“; da je riječ o međunarodnom oružanom sukobu, a ne građanskom ratu, da je cilj velikosrpske agresije bio pripojiti Srbiji dijelove Hrvatske i Bosne i Hercegovine; te da su tijekom oružane agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, JNA i srpske snage počinile brojne zločine.
Sramotno je što najviši zapovjednici JNA i KOS-a nisu osuđeni
Također, podsjetio bih kako je, s obzirom na to da su JNA i Srbija sa svojim institucijama i snagama sudjelovale u agresiji na Hrvatsku, sramotno da uz predsjednika Srbije i visoke političke i vojno-policijske dužnosnike Srba iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, koji se navode kao „sudionici udruženog zločinačkog pothvata“, u konačnoj presudi nisu osuđeni najviši zapovjednici JNA, koja je bila glavna vojna snaga u provedbi agresije na Hrvatsku i BiH, te KOS-a, koji je osnovao koncentracijske logore u Srbiji i Crnoj Gori u kojima su počinjeni zločini nad zarobljenicima.
>Zapovjednik obrane Škabrnje razočaran presudom Stanišiću i Simatoviću: Krivo je hrvatsko pravosuđe
Osuđeni samo za jedan zločin usprkos brojnim drugim zločinima
Uz to, s obzirom na činjenicu da je u Hrvatskoj pronađena 151 masovna grobnica i oko 1400 pojedinačnih grobnica sa žrtvama zločina JNA i srpskih snaga, sramotno je da su optuženi srbijanski dužnosnici odgovorni samo za jedan zločin počinjen u Hrvatskoj, i to u lipnju 1992., a ne i za druge okrutne zločine koje su srpske snage počinile u Hrvatskoj 1991. godine, iako izvori potvrđuju umiješanost srbijanske Službe državne bezbednosti u organizaciju pobune dijela Srba u Hrvatskoj te naoružavanje i kontrolu tih snaga. Spomenuto, kao i činjenica da je za spomenutu presudu trebalo proći 20 godina od podizanja optužnice, također potvrđuje da je u djelovanju Haškoga suda bilo ozbiljnih propusta i da njegovim radom pravda nije zadovoljena.
>Ante Nazor o presudi Stanišiću i Šimatoviću: Potvrda izravnog sudjelovanja Srbije u agresiji
Narod.hr: Poznato je da srbijanski političari imaju običaj braniti srpske ratne zločince, a kad su Vučiću postavili pitanje o odlikovanju Šešelja on je zaobišao odgovor spominjući Jasenovac. Trebaju li Hrvatske vlasti javno osuditi ovakve istupe i kako?
Davor Marijan: Reagirati ili ne reagirati, ne znam što bih rekao. Vučić radi svoj svijet. Imam dojam da bi netko u vladi trebao biti posebno zadužen samo za to, no nekad se pitam ima li uopće smisla reagirati, a ako ne reagirate onda će vas uvijek netko prozivati da ne reagirate. S druge strane se i s naše strane veličaju neki ljudi za koje netko smatra da su ratni zločinci, a netko smatra da nisu, to je dosta kompleksno pitanje.
Ante Nazor: Na srbijansku politiku i retoriku njihovih političara koji su trenutno na vlasti, kao i na retoriku dijela njihovih povjesničara koji su nedavno u medijima komentirali razdoblje Domovinskog rata, posebice vojno-redarstvenu operaciju „Oluja“, ne treba se više posebno osvrtati, jer gotovo svaki njihov javni istup potvrđuje dvoličan pristup činjenicama, odnosno nakaradno velikosrpsko tumačenje događaja iz nedavne povijesti.
Narod.hr: Kako komentirate činjenicu da se u Europskom parlamentu raspravlja o tome da bi Srbija mogla ući u pregovore s Europskom unijom, ali pod uvjetom da uskladi svoju politiku s EU-ovom vanjskom politikom i u kontekstu rata u Ukrajini da uvede sankcije Rusiji; ali zato se nigdje ne spominje kao uvjet procesuiranje ratnih zločinaca primjerice Šešelja, plaćanje ratne odštete i davanje konkretnih informacija o mjestu i sudbini nestalih Hrvata u Domovinskom ratu?
Davor Marijan: Ja mislim da itko tko je ozbiljan ne očekuje da će Srbija ući u Europsku uniju, meni je to nepojmljivo, a mislim da oni uopće niti nemaju interes za to. Oni su drugi svijet, njima je Europska unija, po mom mišljenju, potpuno neprihvatljiva, ja se s tim ne bih opterećivao. Što se tiče ratne odštete, očekivati neki novac od Srbije nije realno, to se može politički potezati međutim šanse za to su nikakve, to se ne može dobiti. Dok primjerice problem nestalih u Domovinskom ratu je nešto što možete uvjetovati. To, po meni, ako i uvjetujete sutra tu imate puno opravdanje, znači ne tražite materijalnu korist, tražite rješiti problem ljudi koji su stradali u srpskoj agresiji. Druga stvar na kojoj bih ja inzistirao kao uvjet su arhivi, ja bih tražio arhive jer tamo je naša memorija, kod njih, u tim arhivima. To su važne stvari.
Ante Nazor: Dio hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu otvarao je teme iz Domovinskog rata. U Europskom parlamentu govorilo se i nastavit će se govoriti o Domovinskom ratu i hrvatskoj povijesti u 20. stoljeću, o velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu početkom 1990-ih i posljedicama te agresije, među kojima je posebno osjetljivo pitanje pronalaženja nestalih osoba, govorilo se i govoriti će se i o stradanju Hrvata u Bosni i Hercegovini, no teško je većinu zastupnika zainteresirati za događaje od prije 30-ak godina dok trenutno traje brutalna ruska agresija na Ukrajinu, čije posljedice osjeća cijela Europa.
Stoga, koliko god hrvatska politika i hrvatski političari pokušavali opravdanim i moralno utemeljenim zahtjevima utjecati na politiku EU da svoj odnos prema Srbiji temelji na zahtjevu srbijanskom vodstvu da dostigne određene civilizacijske standarde, treba biti svjestan da će prevladati kriterij geopolitičkih interesa. To potvrđuje dosadašnje postupanje EU, odnosno glavnih država EU, prema Srbiji. To je realnost, no to ne znači da treba odustati govoriti o velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i BiH i o potrebi pronalaženja nestalih osoba, niti treba odustati od zahtjeva da se Hrvatskoj nadoknadi ratna šteta koju je pretrpjela u spomenutoj agresiji.
>The Guardian: Europska unija mora se odlučnije suprotstaviti Aleksandru Vučiću, Putinovom trojanskom konju
Narod.hr: Vidite li Srbiju u Europskoj uniji ili se slažete s Njemačkim Frankfurter Allgemeine Zeitungom da je pristupanje Srbije Europskoj uniji realno jednako toliko koliko i put na Mars?
Ante Nazor: Prema kriterijima koje je za pristupanje EU trebala zadovoljiti Hrvatska, Srbija je trenutno udaljenija od EU, nego EU od Marsa, no povijest je već puno puta pokazala da velike sile zbog trenutnih geopolitičkih razloga mogu zanemariti i moral i proklamirane kriterije, tako da ne treba iznenaditi ako se čak i ovakvoj Srbiji, s ovakvim vodstvom, otvore vrata EU-a.
Jedino što se čini izvjesnim je da se razdoblju u kojem srbijanska politika sjedi na dvije stolice bliži kraj, te će za sadašnje srbijansko vodstvo to biti iznimno traumatičan odabir. A s obzirom na to da iskustvo pokazuje da je u takvim okolnostima srbijanska politika spremna destablizirati širu regiju, te da u tom smjeru zapravo i nije prestala djelovati, što potvrđuju nedavni događaji u BiH i Crnoj Gori i izjave srpskih/srbijanskih političara, i NATO i EU i RH trebaju imati spreman odgovor na takvu politiku.
