Mljenko Balen, ratni zapovjednik 138. brigade HV tijekom gotovo svih pet godina boravka ove brigade na bojišnici u Lici, najvjerojatnije je jedini ratni zapovjednik iz Domovinskog rata koji nije bio profesionalni, već – pričuvni časnik.
Time su, nedvojbeno je, vojni uspjesi koje je ova brigada u kojoj su uz Gorane bili i Riječani te Krčani, značajniji. No, kako je, pita Novi list Balena na početku razgovora, uopće došlo do toga da je završio na tako odgovornom položaju.
Nikakvog plana, kaže nam, nije bilo. Štoviše, jedna od stvari koje u životu nije volio bila je – vojska i stega koju je taj sustav u bivšoj državi tražio. Htio ili ne završio je u toj JNA obrazovanje za pričuvnog časnika i to se početkom devedesetih pokazalo odlučnim za njegov daljnji život.
Na raspolaganju Domovini
– U trenutku kad su počela prva ratna zbivanja ja sam u Općini Delnice bio zaposlen kao direktor zajedničkih službi i mogao sam nastaviti raditi taj posao.
No, teško je tih dana bilo ostati miran i neopredijeljen, a baš zato što sam imao određeno vojno znanje smatrao sam da se trebam uključiti u obranu domovine.
I tako sam se dragovoljno javio u Stožer Općine Delnice, a prvi mi je zadatak bio uspostaviti vezu s JNA te koordinirati s njima primopredaju oružja teritorijalne obrane našoj tek osnovanoj policiji.
To je oružje bilo u vojnim skladištima i da bismo ga dobili, morali smo na to nagovoriti generala Marijana Čada, što nije bilo lako.
Na pregovore smo išli ja, pokojni Josip Horvat i Siegfrid Nikola. Pregovori su bili uspješni i dobili smo oružje za tri voda – diverzantski, protudiverzantski te vod koji je čuvao općinsku zgradu. S tim smo oružjem svakako podigli razinu spremnosti i potaknuli rad štaba Teritorijalne obrane.
Odbijao poziciju zapovjednika
Nekoliko sam puta i odbio poziciju zapovjednika, ponajprije jer sam smatrao da na toj poziciji mora biti netko školovaniji od mene. No, odgovorni su inzistirali na tome pa sam, smatrajući da je to moja ljudska obveza i dužnost, prihvatio i nastojao raditi što sam bolje mogao.
Naravno da to nije bilo lako ni jednostavno, tim više što mnogi i nisu vjerovali da će do rata doći. Ja sam već 1989. godine shvatio da se sve kreće prema izdvajanju Hrvatske iz Jugoslavije, a to je značilo – rat.
Malo je ljudi koji se raduju ratu pa nisam ni ja. Štoviše, strah i neizvjesnost bili su tada često dio naše svakodnevice, ali smo nastojali što bolje se pripremiti, biti što bolje opremljeni i obučeni te i fizički i psihički spremni za ratne sukobe.
Da smo to jako dobro radili, vidjelo se i iz toga da smo u Oluji dobili glavni pravac napada zbornog područja Gospić. Također, dokaz je i to što smo imali malo poginulih i ranjenih, rekao je Balen.
Nedugo potom u naše redove u Delnice došao je iskusni i sposobni bivši oficir JNA Ivan Gašpar koji je sa mnom počeo surađivati i kroz tu je suradnju formirana 3. bojna 111. gardijske brigade.
Potom smo počeli raditi na osnivanju buduće 138. brigade HV-a, a taj je postupak vodio tadašnji major Antun Rački koji je jako dobro poznavao stanje u Delnicama i Gorskom kotaru. 28. listopada ta je brigada i osnovana, a ja sam dobio dužnost zapovjednika logistike.
Nakon dobro izvedene akcije oslobađanja vojarne u Delnicama krenulo se na usavršavanje brigade i pripremu za akcije, a početkom prosinca te godine krenuli smo na položaje za Liku, konkretnije na brinjsko područje, gdje smo bili zaduženi za osiguravanje prometnica između Kapele i Senja te prostor prema Drežnici, odnosno prema granicama koje su bili okupirali četnici.
Početkom 1992. godine Ivan Gašpar odlazi na novu dužnost, a ja preuzimam zapovjedništvo i postajem ratni zapovjednik 138. brigade HV-a i to ću biti cijelog boravka na bojišnici, osim u razdoblju od kraja 1993. godine pa do sredine 1994. godine kad sam bio zapovjednik izdvojenog zapovjednog mjesta zbornog područja Gospić-Otočac.
U tih nekoliko mjeseci moje je mjesto ratnog zapovjednika uspješno preuzeo pukovnik Rajko Matijašić, a meni je obavljanje nove dužnosti pomoglo da postanem još bolji časnik.
Dolaskom generala Mirka Norca za zapovjednika zbornog područja Gospić – Otočac ja sam vraćen na mjesto ratnog zapovjednika 138. brigade HV-a, prisjetio se Balen koji je »odvrtio« i neka jača sjećanja iz ratnih dana:
Muka prvih odlazaka
Prvi dani dolaska na ličku bojišnicu nisu bili jednostavni. Svi smo mi prvi put bili u situaciji da smo na ratištu, da je s druge strane neprijatelj, da možeš poginuti…
Nadalje, nikoga tamo nismo poznavali kad smo došli pa smo i domaćim ljudima u početku vjerojatno bili čudni.
No, iz dana u dan domaći su nas ljudi sve više prihvaćali i postajali svjesni toga da smo mi Hrvatsku i Gorski kotar spremni braniti ne pred svojim domovima, već tamo gdje je trenutačno rat, a to je tada bila Lika, prisjeća se Balen.
– Odlaskom 111. brigade u Posavinu preuzeli smo glavne pravce obrane oko Brinja, a to znači od Male Kapele preko Glibodola, Dabra pa sve do Otočca. Riječ je o bojišnici dugoj oko 40 km s vrlo dobrim rasporedom postrojbi koje su u potpunosti činili Gorani.
Točnije, 3.662 Gorana neprekidno su četiri godine bila u Lici. Na umu sam stalno imao njihovu sigurnost i spremnost jer je to jamčilo manje teških situacija, manje ranjenih, manje žrtava.
Da dobijamo rat i da ćemo izdržati, osjetio sam kad je za zapovjednika cijelog tog područja došao general Mirko Norac. Tada je i naša brigada počela dobivati puno značajnije zadatke, dodatno se sve više radilo na obuci i pripremi za vojne akcije.
Radile su se često jako kvalitetne taktičke vježbe i to ne samo u Lici, već i u Gorskom kotaru (Crni Lug, Lič, Sunger, Skrad).
Sve nas je to pripremalo za akcije na terenu pa je 1994. godine naša brigada dobila status domobranske pukovnije i tada su u naš sastav ušle i postrojbe iz riječkog područja i s Krka. Svi zajedno smo se pripremali i samo smo čekali akciju.
Ispunili najteže zadatke
– Naravno, kruna svega toga bila je Oluja. To je bila akcija u kojoj je svaki sudionik sazrio do kraja. To je bila akcija u kojoj smo mi Gorani, Boduli i Riječani pokazali da znamo i možemo ispuniti i najteže i najodgovornije ratne zadatke.
U samo nekoliko dana oslobodili smo Hrvatsku i vratili mir. U Lici napad je počela baš naša 138. domobranska pukovnija i 1. Bojna Gardijske brigade osvojivši do tog trenutka dominantne položaje Danguba, Konjska glava, Osmageno brdo i Mala Kapela.
Samostalno smo potom izbili u Ličku Jasenicu i Javornik te presjekli prometnicu Vrhovine-Korenica. Nismo tu stali. Drugi dan smo dobili zapovijed od generala Norca za zauzimanjem pravca Korenica-Frkašić-Donji Lapac te izbijanju prema Uni u području Nebljusu prema Velikom i Malom Skočaju.
Smrt suboraca
Najteže je sigurno bilo kad bi netko poginuo. Već na početku našeg boravka u Lici poginuo je jedan Delničan i to nas je sve pogodilo. Godine 1993. osam ljudi je stradalo (pet ranjenih, troje mrtvih) kad su u vojnom kamionu odletjeli u zrak naletjevši na minu.
Početkom 1994. godine jedan dio izvidničke i inžinjerijske postrojbe uletio je u zasjedu i poginuo je jedan naš pripadnik. No, meni osobno, a i mnogima drugima, najteži je dan bio 30. travnja 1994. godine.
Dobili smo zadatak zauzeti Konjsku glavu gdje je uz četnike bio i UNPROFOR. Uz pomoć izvidnika 5. Zbornog područja pripremili smo akciju i zauzeli tu lokaciju, ali je pri tom poginuo jedan naš goranski branitelj, a tri pripadnika riječke bojne su teško ranjena.
To je bio težak trenutak, a još je gore bilo četiri dana kasnije kad je došla naredba da zauzetu lokaciju – vratimo UNPROFORU! Naravno, to nas je sve jako pogodilo jer je izgubljen mladi život.
Takve tragedije, a svaka smrt koju sam u ratu proživio bila je tragedija, uvijek nosiš na duši i srcu te često razmišljam nisam li mogao drugačije postupiti, nije li se nekako mogao spasiti taj život, kaže Balen.
I to smo učinili vrlo kvalitetno te zatim krenuli osiguravati područje Plitvica, Vaganca, Grabovca, Željave, Plješevice s vrhom TV odašiljača sve do Korenice i Une.
Pokrivali smo 24 km i osiguravali prostor te kontaktirali sa susjednim postrojbama. Krajem listopada 1995. godine, točnije 21. listopada te položaje predajemo 119. brigadi HV-a i vraćamo se kući čime je, u stvari, ratni put naše brigade priveden kraju.
Dio postrojbe već je rasformiran tog 21. listopada, a do 15. studenog razvojačena je cijela postrojba osim zapovjedništva koje je nastavilo raditi u vojarni Dragomlj.
Treba reći da smo bili predviđeni i za vojnu akciju oslobađanja Vukovara. Na svu sreću došlo je do sporazuma o mirnoj reintegraciji.
Kažem na svu sreću jer bi ta akcija, iako bi sigurno uspjela, donijela ogromne gubitke, govori Balen koji, kao i mnogi drugi hrvatski branitelji, nije zadovoljan time u što se Hrvatska pretvorila.
Od straha do euforije
Prisjećajući se dramatičnih trenutaka prvih minuta vojno-redarstvene akcije Oluja, Balen kaže:
– Znali smo da se sprema nešto veliko i bili smo jako nestrpljivi i odlučni krenuti, iako je kod svakog sigurno bilo i straha jer je bilo jasno da krećemo na neprijatelja, da je sukob neizbježan, da će biti pucnjave.
Kreneš sa strahom, a onda te ponese euforija i kad vidiš da napreduješ, da si dio moćne sile koja vraća zauzeti teritorij, više ni o čemu ne razmišljaš i samo ideš i ideš naprijed, prisjeća se Balen koji ističe kako se sva tradicija 138. brigade HV-a uspješno čuva kroz Goranske risove, klub 138. brigade HV-a koji se nastoji brinuti za pripadnike te brigade i pomagati im ako je to potrebno.
– Više smo trebali dobiti kao branitelji, pogotovo mi Gorani, ali i svi drugi. Nažalost, Hrvatska Gorskom kotaru nije dala ništa kad je riječ o doprinosu koji smo dali i osvajanjem vojarni i četverogodišnjim boravkom na bojišnici u Lici te sudjelovanjem u akcijama Bljesak i Oluja.
Štoviše, taj državni vrh rijetko ovamo dolazi i to mi nije drago, kao što mi nije drago ni to što Hrvatska danas nije ona kakvu smo mi sanjali i za koju smo se borili, mnogi izgubili život i zdravlje, zaključio je Miljenko Balen.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
