Hrvatski tjednik objavljuje u četiri nastavka političko-književni intervju s hrvatskim intelektualcem i književnikom, akademikom Ivanom Aralicom. Ovo je najveći intervju koji je on ikada dao jednome mediju, intervju koji će čitava hrvatska umjetnička i politička javnost s užitkom čitati i prepričavati i koji će imati snažan utjecaj na hrvatsku politiku.
Uz dopuštenje Hrvatskog tjednika donosimo i posljednji nastavak intervjua.
>Razgovor s akademikom Aralicom (3): Neke ključne vojne tajne između mene i Tuđmana odlaze u grob
Napisali ste roman o zločinima nad Hrvatima na Bleiburgu ‘Četverored’, a redatelj Jakov Sedlar snimio film. Napadani su i Vaš roman, kao možda najslabije vaše djelo, a još više Sedlarov film. Nikada nije repriziran. Je li taj ’embargo’ uslijedio zbog umjetničkih ili političkih razloga?
Roman sam napisao gotovo slučajno i usput. Ako ni usput ni slučajno, onda sigurno u vrijeme kad ocjena o njemu, je li bio na umjetničkoj razini mojih ostalih romana, nije mogla biti građena samo na umjetničkim razlozima, pa do tih ocjena ne treba mnogo držati, kao ni do sličnih ocjena Sedlarova filma. Takve su ocjene diktirali isključivo politički razlozi i te ocjene, ti razlozi drže do danas, da bi se iza njih skrili pravi, politički motivi. A, evo, kako se to sve dogodilo!
Ono što sam ja do sedamdeset i prve znao o Bleiburgu i ‘križnim putovima’ bilo je toliko malo da je kod mene stvaralo dojam o minimalnim događajima, o neznatnim okršajima na austrijskoj granici pri kraju rata. Sav moj rod i najveći dio mojih mještana u ratu su prve dvije-tri godine proveli kao domobrani, pretežno u Kninu, a pri kraju rata završili su u partizanima i ondje ili izginuli ili se otuda živi kući vratili. Neki su kao partizani došli do austrijske granice. Jedan, koji je do tamo došao i otuda se živ vratio, stric Marko, znao bi zalomiti rukama, stuštiti se do plača i reći: ‘Ajme, što su ljudima radili. Gole bi ih poredali. Oni zapomažu i mole milost, a ovi mitraljezom po njima.’ Više od toga ja ga nisam čuo da bi pričao. Meni je to bila prva vijest da se ondje nešto strašno dogodilo. Uz to je išlo i šaputanje da su ondje stradali neki iz našega sela, koji su služili domobranstvo u Slavoniji – Stipe Čvrajin i Petar Meliničin.
Poznavao sam ih dobro, bili su koju godinu stariji od mene. Krasni mladići! Tek sedamdeset i prve, ‘kad sam postao ustaša kao i oni’, kako su govorili, prema meni su se otvorili prijatelji, znanci i susjedi, koji su bili i na Bleiburgu i na ‘križnim putevima’, a do tada su to preda mnom tajili. Gdje su bili, kako su ratovanje završili i zašto su to do tada preda mnom krili? Ono što bi mi oni kazali ili bi s neke druge strane doznao, unosio sam u bilježnicu. I tako je počelo prikupljanje građe, ne u cilju da o tomu jednoga dana pišem, već da doznam što se to ondje događalo i kakve su posljedice snosili oni koji su se ondje našli… Samo za primjer tih bilježaka i spoznaja u njima!
Čim sam pedeset i šeste doselio u Zadar, sprijateljio sam se s pjesnikom Slavkom Mikolčevićem, piscem knjige pjesama ‘Kameni pleteri raspleteni’, kojoj sam za jedno izdanje napisao i pogovor, i s njim drugovao do sedamdeset i prve. Da bih tek tada od njega, u suzama, dočekao priznanje kako je bio na ‘križnom putu’. Pitam ga zašto mi to ranije nije rekao. Kaže da je od prvoga dana vidio tko sam, ali se meni nije usudio povjeriti, jer sam bio na ‘njihovoj strani’. A sad reći može jer su me ‘oni’ stavili na ‘njegovu stranu’… Susjed, bačvar, pošto je rekao da mi se povjeriti može, sad sam, kao i on, ustaša, rekao mi je da je bio i na Bleiburgu i na ‘križnom putu’ i da otada pa do danas odlazi u zatvor pet dana prije i pet dana nakon Titova dolaska u Dalmaciju – da Maršal bude siguran… Uslijedila su usmena očitovanja, koja sam pretvarao u bilješke, i poneko pismeno, ali je i jedno i drugo bilo s gledišta pojedinca, što je on doživio i što on općenito o tomu zna, ničega što bi pružalo cjelovitu sliku. Ali su i pismeni i usmeni osobni iskazi bili zrnca od kojih je nastajao cjelovit mozaik… U drugoj polovici osamdesetih godina napisi iste naravi, ispovjedni, politički neobojeni, kao dotad nepoznati doživljaji pojedinaca među nama, pojavili su se i u tisku. U to sam vrijeme imao putovnicu i, dok bih se nalazio u inozemstvu, o tomu sam čitao razne tekstove, ali ih u zemlju nisam mogao unositi.
Ako bi ih kod mene našli, mogli bi me kazniti. Ovisilo bi tada o volji organa gonjenja, pa tu volju nisam želio iskušavati. Istodobno su se stidljivo pojavili i književni tekstovi o toj stvari. Kad je došlo do obnove demokracije, tiskalo se svako svjedočenje koje do tada nije bilo tiskano. Postalo je dostupno sve što je do tada bilo objelodanjeno u inozemstvu, u emigrantskim krugovima. Opet obilje svjedočenja i tek nekoliko obimnijih pregleda o onomu što se zbilo. Nikakav imalo ambiciozniji literarni rad. Ne ubrajajući u to knjigu Milana Baste! Pitao sam Vinka Nikolića, koji je sada sjedio sa mnom u Županijskom domu Sabora, može li me uputiti na kakav ozbiljni povijesni ili literarni rad o toj temi tiskan u inozemstvu. I on mi je rekao da postoje brojna svjedočanstva, ali da cjelovitih povijesnih pregleda ni značajnijih literarnih djela nema. Ipak, uza sve to, ja sam iz mnoštva svjedočenja, literarnih pokušaja i napisa raznih vrsta, slažući mozaik zrnce po zrnce, uspio do kraja devedesetih steći predodžbu što je to tamo bilo i prikupiti dovoljno materijala da su se od toga mogli ispričati tomovi priča i romana. Bilo je vrijeme da od toga napravim roman! A ja sam ga izgubio volju pisati. Zašto? Postojala su tri razloga!
Nisam mogao odbiti Jakova Sedlara
Prvi! Ono što je za mene, kad sam za Bleiburg i ‘križne puteve’ čuo, bio izazov novine, o čemu vrijedi pisati, sad je, na kraju stoljeća, postalo opća tema, o kojoj svatko ponešto zna – koliko, to je suvišno pitanje – i ja tu, gdje ništa novoga ne mogu naći i čitatelju ponuditi, nemam posla. Ne želim biti preživač suhe slame! Drugo! Ja nemam ‘krvno srodstvo’ s Bleiburgom i ‘križnim putevima’. Tamo nisam bio ja ni itko moj, pa bi bilo dobro da tu temu u prozi obradi onaj tko je s njom ‘krvno vezan’. I treće! Jer -‘srodstva krvnoga’ nije bilo, nisam imao svoju originalnu priču, pa, ako počnem pisati o tomu, morat ću izabrati kompoziciju Ksenofontove ‘Anabaze’ u koju ću uključiti priče drugih ljudi ‘krvno vezanih’ s temom i može mi se dogoditi da netko svoju priču u mojoj knjizi prepozna i pokuca mi na vrata sa zahtjevom da platim što je njegovo.
U trenutku dvojbi javio se Sedlar s molbom da mu napišem scenarij za film o Bleiburgu i ‘križnim putevima’. To je prevagnulo. Jakovu to odbiti nisam mogao. Ja sam njemu radio scenarij za film o međugorskom ukazanju i pokajao se što prije scenarija nisam napisao roman ‘Godine tame’, kako se u početku zvao film ‘Gospa’. Ovoga se puta nisam htio kajati, pa sam mu rekao: ‘Imam građu, imat ću roman ‘Četverored’, a Vama ću po tom romanu napisati scenarij.’ Najprije je objavljen roman, potom je došao film, a onda serijal na televiziji. Jedno za drugim – ne zaboravite – kad boluje i umire Tuđman i kad dolazi do smjene vlasti koju je on stvorio s onom, imenujmo ju u najblažem obliku, koja mu je cijelo vrijeme vladanja bila opozicija. A i Jakov smo i ja, zna se, za njegova života, što reći, u političkom smislu – bili Tuđmanovi pajdaši! I nas je, kao i sve ostale oko Tuđmana, trebalo i smijeniti s položaja, ako smo ih imali, i difamirati, ostaviti bez časti i dara. A mi se baš tada isprsili, ja s knjigom, Jakov s filmom, na temu koja je dijelu te vlasti, kao ideološkim nasljednicima komunizma i jugoslavenstva, tema ‘križnih puteva’ smrdjela kao vragu tamjan.
Roman je izišao iz tiska i bio u fokusu čitatelja i kritike, dok se film pripremao i snimao, a Tuđman živio svoje posljednje dane. Oporba se, mentalni komunisti, netaknuti i reformirani, radovala njegovoj smrti, očekujući da će joj, nakon te smrti, vlast pasti u ruke. Kad će krenuti u detuđmanizaciju, po njima denacifikaciju Hrvatske. Za tu sam oporbu u to vrijeme ja, ne mareći što sam u njihovo vrijeme bio disident, bio ‘državni pisac’, što je značilo Tuđmanov pisac, jer da sam mu blizak, jer da moje knjige drži na noćnom ormariću i tomu slične objede, što su ih, natječući se, svakodnevno stvarali… Prije nego Jakov snimi film, u takvim okolnostima – da je Tuđman na samrti, da oporba očekuje vlast i sprema udar na sve ono što je u Tuđmanovo vrijeme nastalo – knjiga je u javnosti živjela samostalan život, bila izuzetno čitana i bila recenzirana, ali u nešto manjem obimu i nešto drukčijoj intonaciji nego prethodne moje knjige. Nakladnik mi je dostavljao sve recenzije. Po intonaciji sam – je li pozitivna, je li negativna ili je ni tamo ni ovamo, ‘ni uzmi ni podaj’, ako se zadržimo na tri osnovne intonacije – zapazio da ih je najviše ‘niti smrdi niti miriše’, da ih je najviše u trećoj skupini ‘ni uzmi ni podaj’. Ne bi se ljudi u taj posao htjeli miješati! Bila je to ovakva kritika! ‘Državni pisac’ s državnom politikom u priči! A to je velika šteta za toga pisca. Nekad je bio dobar pisac, u vrijeme socijalizma, a sad je loš. Za njega bi bolje bilo da je komunizam i danas na vlasti, bio bi dobar pisac. To su negativne kritike, a bilo je i pozitivnih. Te su kritike vidjele ‘Četverored’ po estetskoj vrijednosti među mojim boljim romanima. One su odobravale piscu što je jednoj tako krupnoj temi dao mjesto u svom opusu. Nasuprot njima, kojima je roman po taman u svakom pogledu, pojavila su se zakerala koja su tvrdila i da je tema potrošena i da pišem trivijalnu književnost u službi politike, i da, budući da sam porijeklom slijeva, od partizana, nisam dostojan tu temu zdesna obrađivati, i da sam tolika neznalica u tom poslu da mi je glina crne boje i da pojma nemam o ušima i gnjidama. Pa, bi bilo najbolje da taj roman, pod tim naslovom, s tom temom u ulozi ‘dvorskoga pisca’, po sebe i svoje književno djelo, nikad nisam napisao.
Nisam mogao slutiti što me čeka
Sve negativno intonirane kritike, od mlohavih ‘ni tamo ni ovamo’ do zajedljivih o ušima i gnjidama, sve pozitivne kritike, usmene i pismene, s prigušenim i ojađenim hvalama, upozoravale su me da se nešto ‘u ozračju’ po mene i temu romana izmijenilo i da ću, tek kad Tuđman umre, a vlast se, eventualno, promijeni i film snimi, doznati što. Ali, da ću tada, kad to dođe, doznati što sam doznao i osjetiti na svojoj koži što sam osjetio kao pisac ‘Četveroreda’, to, bogme, iz onoga kako je kritika ‘Četverored’ dočekala, nisam mogao naslutiti. A jedva da mi je i moja intuicija, osim u očekivanju dodatnih teškoća, mogla pomoći.
Kad bude došlo to što je imalo doći, očekivano i samo naslućivano, i dok bude trajalo – pa, evo, do današnjega dana – uvijek ću se sjećati onoga što mi je o svomu dojmu, jednom u prolazu, na benzinskoj postaji u Sesvetama, o svom doživljaju ‘Četveroreda’ kazao povjesničar Mirko Valentić, u to vrijeme ravnatelj Hrvatskoga instituta za povijest. On je radio tamo gdje je nekad i Tuđman radio, mi smo se, kako narod kaže, ‘lijepo držali’ i na svakom bi susretu malo o povijesti i politici porazgovarali. On me je, imajući potrebu da kaže svoje mišljenje i dojam o ‘Četveroredu’, toga puta zadržao i preko moje volje, jer mi se žurilo, i rekao – ono što ću sve ove godine pamtiti, što ne mogu citirati, što ću prepričati. Počeo je s pitanjem znam li ja što sam napisao. Napisao sam nešto veoma značajno, ali nešto oko čega će se koplja lomiti. Bit će to teška i mučna borba, moram se na nju pripremiti. A evo o čemu se radi! On je do sada pročitao sve što je o toj temi napisano, a njemu u ruke došlo. A sve do ‘Četveroreda’, budući da je dosad pročitano bilo svjedočenje iz osobne perspektive, nije shvatio što se to tamo na Bleiburgu dogodilo. A nakon ‘Četveroreda’ znade – dogodila se strašna stvar. Strašna se stvar dogodila! I to mi ne će biti oprošteno – to da sam prvi razotkrio što se to tamo strašno dogodilo… Rastali smo se i ja se otada do danas pitam što sam ja otkrio u ‘Četveroredu’ da se na Bleiburgu dogodilo, a što se prije mog otkrića znalo nije.
Najprije ću vam reći što se dogodilo kad su film i serija snimljeni. To će mi pomoći da otkrijem ono na što je mislio Valentić. A potom ću Vam reći što ja o tomu mislim.
Tuđman je umro na kraju prve dekade prosinca, ispratila ga u tuzi masa svijeta, koliku Zagreb do tada ni u jednom sprovodu nije vidio, a na kraju treće dekade prosinca na televiziji je prikazana serija, najgledanija emisija u povijesti Hrvatske televizije i bilo koje naše televizijske kuće. Iza nove godine krenula je izborna promidžba za predsjednika države i promjena Ustava, a paralelno sa svim tim krenut će i parlamentarni izbori. ‘Četverored’, i knjiga i serijal, našli su se u unakrsnoj vatri između onih koji su napadali, vjerujući da je to isto što i napadati tuđmanizam, obavljati odjednom i umjetničku kritiku i izbornu promidžbu, i onih koji su branili sebe i, tobože, Tuđmana, odricali se svih grijeha za koje je Tuđman optuživan – pa smo se nas dvojica, pisac i režiser, našli na nišanima s obje strane. Jedni su nas napadali, a drugi nas se odricali. Malo je bilo onih, žalosno malo, koji su nas branili. A i oni tako da otklon zaslužujemo, ali totalnu blasfemiju ne. Otklon zato što nije u redu umjetničko djelo zlorabiti u političke svrhe. I tako da bi najbolje bilo taj film ne snimiti i taj roman ne napisati. Ne želim ništa od tih bijesnih napada i tih mlohavih obrana navoditi, bilo bi ih sve nemoguće navesti, kad bih i htio, toliko ih je, ali ih sve, koliko ih poznajem, želim svrstati u svega dvije skupine, da se vidi dokle se s tim išlo i da prstom pokažem koja je psihološka osnova toga bijesa i te mlakosti bila.
U prvu skupinu ubrojio bih zakerala koji godinama trube da se umjetnost ne smije prljati niskim političkim temama, kakva je Bleiburg i ‘križni putovi’, pogotovo ako su ispolitizirane, da ona treba sačuvati distancu od politike i težiti za nečim višim. I komunističke ideološke lisce koji djeluju po pravilu da je sve politički desno estetski nazadno i retrogradno, a sve što je politički nalijevo estetski progresivno i napredno; i po pravilu da su desničari margina, a ljevičari estetsko središte, odreda vrhunski umjetnici. Zakerala su nas proglasila ‘državnim piscem’ i državnim redateljem, a komunistički ideološki lisci natražnjacima i marginom. I u književnosti i na filmu!
Tko nas je najviše napadao
Druga je skupina za nas obojicu bila iznenađenje, brojna i žalosna skupina, iskrsnula iznenada kao posljedica obrata u politici jer se, kako je poznato, u prijelomnim trenutcima redovno pojavi. Mi smo mislili da se pojaviti ne će! Njezina prva podskupina bili su političari iz hadezeovskih redova, koji su se htjeli prikopčati na novo političko napajanje, pa su, distancirajući se u cjelini ili u segmentima od Tuđmanove politike, procijenili da se trebaju distancirati i od nas, od surogata te politike. Kao, nije s temom Bleiburga i ‘križnih putova’ trebalo ići sada, to zavađa narod, trebalo je to ostaviti za mirnije dane. Uglavnom, nisu za ponovan hod ‘Četveroreda’ ni u knjizi ni na zaslonima televizora. Bože, tko li se sve našao među tima, da bi spasio vlastitu kožu!
U drugoj podskupini ove skupine – za koju bi prirodno bilo da nas je branila – vjerovali mi ili ne vjerovali, bili su sudionici ‘križnih puteva’, oni od kojih sam doznavao što se tamo događalo. Ne svi, Bogu hvala, pojedinci! Oni su rjeđe pisali, a češće pričali, što su novinari rado tiskali, da je ništa ono što smo mi o ‘križnim putovima’ rekli, da bi oni znali reći bolje; da smo ih mi plagirali i u plagijatu krivo vidjeli i zločesto protumačili; i, najzad, što je bilo najteže čuti, da smo mi, obnavljajući priču o Bleiburgu i ‘križnim putovima’ skrivili obnovu njihovih strahova da će se, kad komunisti ponovo dođu na vlast, na njih sručiti stare muke. Ponovo će postati građeni drugoga reda – a bili su se taman lijepo smirili i na sve one strahove i strahote zaboravili!
Među potonjima bile su dvije vrste. Ispovijedima skloni! I agresivni! Oni koji su se željeli ispovjediti dolazili su do moga telefona i dugo sa mnom razgovarali. Slušalicu nisam spuštao, želio sam ih saslušati do kraja, a oni pričati i plakati nisu prestajali, priča im je u plaču bila terapija. Govorili su mi da sam trebao napisati, a redatelj snimiti ono što su oni doživjeli, pa bi to bilo nešto – i potom ispričali i snimili svoj ‘Četverored’. Zbilja, zbilja je njihova priča bila vrijedna i pisane i filmske obrade! Agresivci su me napadali, koji mi je vrag bio da sam se s tim bavio i njih doveo u stanje da se plaše obnove onih strahova koje su nekada doživljavali. Kako je od ‘Četveroreda’ krenulo, obnovit će se sve što je i prije Tuđmana bilo! Tješio sam ih, ne će, bit će dobro, a sebi sam prigovarao što sam se tim vulkanom zla i strahova ikada pozabavio… U tom bacanju krivnje na sebe sama nisam se mogao ne sjetiti Mirka Valentića i njegovih riječi da sam u ‘Četveroredu’ otkrio nešto strašno, da je i njemu, povjesničaru, tek nakon ‘Četveroreda’, postalo jasno što se to tamo groznoga dogodilo. U čemu je moja krivnja? Što sam ja tamo pronašao?… Pričekajte malo, jedan trenutak i reći ću vam!
Hrvatska raznorodna vojska, nešto ranije reorganizirana u jedinstvene Hrvatske obrambene snage, krenula je, u dobrom dijelu organizirano, na Zapad u strahu od komunističke odmazde i u nadi da će doći do austrijskog teritorija, da će se predati zapadnim saveznicima i da će, ako dođe do sukoba, o čemu se živo pričalo, čim Njemačka bude slomljena, između kapitalističkog zapada i komunističkog istoka, u sukobu sudjelovati na strani kapitalističkog zapada. Koliko god da je u njezinim ciljevima bilo iluzija i koliko god da je golem pothvat poduzet stihijski i panično, i bez čvršćega državnog i vojnog vodstva, koje se u pohodu raspalo, pogubilo i napustilo vojsku, ona je, kroz uzastopne bitke, u kojima je listom pobjeđivala, izbila na granicu Jugoslavije, prešla u Austriju ulogorila se na bleiburškom polju, nepobijeđena, pred zapadnim saveznicima. To je nepobijeđena vojska spremna na predaju, to nije dezorganizirana i razularena rulja, koliko god bila deprimirana i prepuštena sebi samoj.
Vojska zapadnih saveznika koja stoji pred njima, toj je vojsci vojno inferiorna. Njezino je zapovjedništvo britansko, ono pronalazi način da se u bleiburškom dvorcu sastane a improviziranim vodstvom HOS-a. Tom sastanku prisustvuje i predstavnik Titove vojske. Britanski general diktira improviziranom vodstvu HOS-a da njihove uvjete predaje – neka ih zadrže u svom zarobljeništvu, jer će ih, predaju li ih njima, jugoslavenski komunisti pobiti – ne može prihvatiti. Njega obvezuje dogovor u Jalti da će, kad rat završi, zarobljenike koji su pripadali njemačkoj vojsci zadržati svatko svoje, a da će njihove suradnike, kvislinge, vratiti u zemlju njihova porijekla. Na strahovanje improviziranoga HOS-ova vodstva da će ih Titovi komunisti pobiti, britanski general odgovara, da je to kleveta njegova saveznika Tita, i da on, Tito, kao častan čovjek, ne će to učiniti, zarobljenike bez suđenja ubijati.
Improvizirano vodstvo HOS-a, zbunjeno onim što čuje, pod pritiskom Britanaca, pristaje na predaju. A vojsci, kad su se k njoj vratili, priopćavaju kao – neka se predaje tko hoće i tko očekuje da će kao komunistički zarobljenik preživjeti, a tko ne će, neka se, kako umije i zna, probija na Zapad. Što god učinili oslobođeni su dane zakletve. Od improviziranoga se vodstva, što je na predaju pristalo, ni jedan nije predao, pa su ih u emigraciji optuživali, ne za predaju, nego za izdaju nepobijeđene vojske. A nisu se predale ni jedinice ustaša ni jedinice crne legije, ‘crnci’. S oružjem u rukama krenuli su u proboj, svladali lagan otpor, ušli duboko u teritorij Austrije, pričekali kratko vrijeme na zaokret savezničke politike prema zarobljenim kvislinzima – kad su vidjeli da im je saveznik Tito obična komunistička ubojica – i završili u savezničkim zarobljeničkim logorima…
Oni koji su se predali, u tijeku noći, misleći da idu u dubinu austrijskoga teritorija, bili su izručeni Titovim komunistima još u tijeku marša na austrijskom teritoriju i preko mosta na Dravi kod Dravograda vraćeni u Jugoslaviju, u kandže Titovih komunista. Na takav način, izdane i napuštene od vlastitoga vodstva, od zapadnih saveznika na osnovu sporazuma iz Jalte izručene Titu, završile su i sve druge jedinice HOS-a koje su prešle austrijsku granicu, na bilo kojemu mjestu. U tim jedinicama bio je samo ili pretežito samo mobilizirani domobran, onaj koji se nije osjećao politički krivim, a od ustaša i legionara samo onaj koji nije imao izbor bijega, šeprtlja i maloumnik koji je mislio da bi ga komunisti mogli tretirati kao ratnoga zarobljenika. Odreda naivno i nevino, mahom ‘cvijet hrvatskog naroda’, kako će ih nazvati blaženi Alojzije Stepinac, kad se to ‘cvijeće’ nađe pod zemljom, misleći pri tom, u prvom redu, na njihovu mladost i nevinost. I na njihove potomke, da su ostali živi!
Tito je želio uništiti Hrvatsku vojsku
Tito je mogao vjerovati ili ne vjerovati u nagađanja, priželjkivati ga ili strahovati od sukoba među Saveznicima nakon pobjede nad Hitlerom, ali tu mogućnost, kao klasno zadrti revolucionar, nije mogao isključiti. S njom i mogućnost da će nepobijeđena hrvatska vojska, koja se nađe u okrilju buržoazije, uskoro ratovati protiv njega. Beskrupulozan, kakav je bio kad bi bila ugrožena njegova osoba, želio je tu vojsku uništiti. Kako je pobijediti nije uspio, želio je do nje doći kad se preda zapadnim saveznicima. Zato je na pregovore između vodstva savezničke vojske i improviziranoga vodstva hrvatske vojske poslao svoga promatrača, komesara, da kontrolira zapadnjake i, ako bude trebalo, podsjeća na sporazum iz Jalte. I da, kad improvizirano vodstvo HOS-a bude prinuđeno na pristanak bezuvjetne predaje, sa Saveznicima dogovori i obavi izručenje zarobljenika iz savezničkih u njegove ruke. I sve je bilo urađeno po njegovoj želji, samo je u jednomu ostao do kraja nezadovoljan…
Njemu u ruke nije dopalo ni vojno ni civilno vodstvo te vojske, njemu u ruke nije dopao ni elitni dio te vojske, ustaše i legionari, a u ruke mu nije dospio ni pretežit dio nižeg časničkog kadra te vojske. Oni su, osim iznimaka, ne vjerujući ‘savezniku Titu’, kao što je vjerovao britanski general, u vlastitom aranžmanu pobjegli na zapad i, ako ih je Tito htio bar dijelom imati, morao ih je pojedinačno loviti. Ponavljam, jer je to važno znati! Ono što mu je s bleiburškoga polja na prijevaru vraćeno i ono što mu je vraćeno s nekoga drugog lokaliteta pod savezničkom nadležnošću, da bi se poštovala odredba Jalte o zarobljenim kvislinzima, bio je odreda, izuzev pokoje budale, naivni i nevini domobran reformiran u HOS-ovca, bio je, kako Stepinac reče, ‘cvijet hrvatskoga naroda’. Previđajući tu činjenicu, možda i ne znajući u prvi mah za nju, strahujući od neizvjesne budućnosti, želeći da hrvatsku vojsku uništi, on je uobrazio da u šapama ima cjelovitu vojsku od borca do vrhovnoga zapovjednika, od fukare do elite, pa je nad njom primijenio svoj, od Staljina i NKVD-a naučeni model uništenja zarobljene vojske, što ga je prakticirao bezbroj puta, na mnogim mjestima, u mnogim slučajevima, ali u manjim razmjerima. I počinio je originalan zločin, na posebno surov način, kakve su samo Lenjin i Staljin znali činiti… A to je ono što mi je Valentić rekao da je u ‘Četveroredu’ otkriveno, da je to strašno i da mi to od strane njegovih pristaša ne će biti oprošteno. To je, konačno, ono čega sam i sam, ali tek naknadno – jer ja priču pričam, a ne pišem povijest – postao svjestan.
A sad, u najkraćem obliku, o modelu zločina! Prije toga da napomenem kako je, kao Tito nad hrvatskim vojnicima, paralelno s njim i sam Staljin izvršio zločin nad kvislinzima, koji su pali u englesko zarobljeništvo i koji su mu, poštujući sporazum iz Jalte, Englezi izručili. Tito se u taj Staljinov zločin nije ugledao, on se na drugim, tomu sličnim, zločinima , naučio pojedinačnim i masovnim likvidacijama. Tu je učenik svoj zločin obavio prije učitelja, pa se moglo dogoditi da je učenik u znanju nadmašio učitelja, pa je i učitelj od učenika, da ne izgubi primat, morao učiti… Taj se model zločina realizira u dvije faze. Prvu bismo mogli nazvati odmazda, a drugu preodgoj. Ili ucjena privremeno poklonjenim životom.
Plemenita mržnja
U prvoj fazi, kao da je zarobljene vojnike i civile u državnoj službi dobio u cjelini, odlučio je podijeliti na vođe i zavedene, ne mareći što je među zavedenima bilo malo ili nimalo vođa. Vođe su, kako smo vidjeli, otišle svojim putem. Mogao je to i bez realne osnove zato učiniti, jer je već tada kod njega i njegovih bila uobičajena pretvorba svakoga Hrvata, ako to nekom treba – u ustašu. Tako odabranu vodeću jezgru među zarobljenicima – a birali su ju na licu mjesta od egzekutora sklepani ‘vojni sudovi’, na temelju ‘sudačkog uvjerenja’ da je ‘osveta sveta’ i komunističkoga načela da je mržnja kojom se mrze buržuji i sluge buržujske ‘plemenita mržnja’, a da ‘ustaše nisu ljudska bića’ – svlačili su do gola, pa šišaj mitraljezima po njihovim tijelima ili udri maljevima po njihovim lubanjama. S tim tijelima i lubanjama puni napuštena rudarska okna, tenkovske jarke i špilje u krasu! Ono što bi iza toga ‘odabira’ ostalo živo – a to je već druga faza dvodijelnoga zločina – ako je bilo nesposobno za vojsku, djeca i starije žene, pušteno je da se vrati kući, a ono što je bilo boračkoga, ženska i muška, upućivano je na „križni put“. Pa ako preživi duga putovanja, nove ‘odabire vođa’, glad, žeđ, torture neprijateljskoga stanovništva mjesta kroz koja će prolaziti, poklonit će im se život i ucijenit će ih se poklonjenim životom.
O čemu se radi, kakav poklon života, kakva ucjena životom! Zar su ‘križni putovi’ bili smišljeni i izvođeni da bi na njima zarobljenici, izdrže li ih, na poklon dobili život! U svojim dnevnicima, od kojih ste odlomke tu skoro i vi objavili, i svojim istupima Tito se hvalio da su njegovi oblici kažnjavanja ‘slugu i izdajnika’ instituti preodgoja zabludjelih ljudi. Tamnice su i logori za njega instituti za preodgoj, pa će biti da su mu to bili i ‘križni putovi’. I da ga oni, takvi kakve ih on vidi, razlikuju od Staljinovih instituta kažnjavanja – smrti u zatvorima tajne policije ili progona u Sibir, katorge, od smrti gore. A ta se razlika sastoji u ovomu! Kad je zabludjeloga na ‘križnom putu’ preodgojio , kad je sudionik ‘križnog puta’ uspio ostati živ, Tito će ga ostaviti na životu, pokloniti mu život, ali uz uvjet da nikad nikomu ne priča kakvu je školu polazio i da nikad ni jednom riječju ne prigovori ni školi ni svom učitelju kako su ga preodgajali. Po tom se dobročinstvu, kako i sam u dnevnim bilješkama tvrdi, Tito razlikuje od okrutnoga Staljina. A mi bismo, po tom što u dnevnom zapisu sam napisa i po onom što njegove pristaše danas o golemoj razlici između Tita i Staljina pričaju, mogli reći da je ta razlika, što se Titova socijalizma i politike u cjelini i Titova preodgoja tiče, isto što i razlika između ‘križnog puta’ i progona u Sibir. Jadna je to razlika!
Opravdano se upitati jesu li onomu što se na polju kod Bleiburga dogodilo i saveznici, Britanci, štogod krivi. Trebali su znati kakav je čovjek njihov saveznik Tito. Krivi su! I bili su prozivani za tu krivnju. Ali je njima uvijek, i to opravdano, stajala pri ruci mogućnost ‘da se prave Englezi’ i da se posluže isprikom kako nisu znali da je taj fini čovjek toliki lažljivac i zločinac da će tijelima zarobljenika, koje sam zarobio nije, puniti rudnička okna i onemogućavati kopanje rude. Da će leševima zarobljenika puniti riječne tokove i zagađivati pitku vodu.
Pri kraju, akademiče Aralica, parafrazirajući naslov publicističke knjige Nenada Ivankovića, pitamo Vas što je ostalo danas od Tuđmanove Hrvatske, što je ostalo od zanosa i ideala iz 90-ih, što je ostalo od HDZ-a…?
Ostala je samostalna i demokratska Hrvatska, njegovo djelo, a nama okvir za život u slobodi, i ostao je njegov spomenik na ulazu u hrvatski glavni grad, da nas i njegovim likom i citatima iz njegovih govora i knjiga podsjećaju na njega. Ne mislite da je to malo, ni kad mislite da bi moglo biti mnogo više! To je najviše što iza živa čovjeka može nastaviti život. To je stijena o koju se razbijaju ‘zlobe vraga paklenoga’.
Stekli ste ogorčene protivnike koji su bili naročito glasni krajem 90-ih i nakon 2000., a danas su, koliko se čini, posve utihnuli. Napadali su Vas, prvo, zbog angažmana u politici i prihvaćanja da budete savjetnik prvomu hrvatskom predsjedniku dr. Tuđmanu, a onda su osporavali i vašu književnu vrijednost. Napadali su i druge, primjerice pokojnoga Slobodana Novaka nazvali su kretenom. Posebice je agresivna u napadima bila skupina nadobudnih mladih književnika i novinara i formalno jedno vrijeme organiziranih u neke udruge. Meni se čini da od tih napadača i napada nije ostalo ništa, oni parazitiraju danas kao kolumnisti pamfletisti, propali književnici, ili kao pisci jednako pamfletskih scenarija koji se međusobno ‘kolju’ za proračunski novac za filmove koje nitko ne gleda. Odgovorili ste mnogima u svojim romanima, publicističkim zapisima, intervjuima, ali kako Vi nakon svega gledate na te napade i napadače?
Bila je tučnjava, a za tu priliku ruska poslovica kaže: kad je tučnjava, batine se ne biraju. Držao sam se pravila kojemu me je obitelj u djetinjstvu naučila: prvi tučnjavu ne započinji, ali na se ne daj; odgovori istom mjerom; i jače, ako znaš. Danas, kad je sve prošlo, kako Vi kažete – iako ne bih rekao da i danas neki na mene ne reže – svima koji su me očešali dajem oprost, a oprost za udarce što sam ih drugima zadao, tražit ću kod nekog drugoga kad mu pred lice dođem, jer da ga tražim od onih koje sam derao, ne bi mi ga dali, ne bi im to njihova ‘plemenita mržnja’ dopustila. Ne izmotavam se, ne prenemažem se, doista, danas me više bole udarci koje sam morao drugima zadati, nego udarci što sam ih od njih primio. Pogotovo ako su udarci što sam ih primio zbog svojih stavova i svoga držanja verbalne naravi, svađa riječima. Malo teže ide s praštanjem onih udaraca što su mi preko puščanoga nišana zadani, ali sam i njih, vidjeli ste i u ovomu razgovoru, uz određene uvjete, spreman i oprostiti i na njih zaboraviti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
