Ogorčeni povici zbog vanjske politike predsjednika Trumpa i njegovih prijetnji Panami, Meksiku, Kanadi, Grenlandu/Danskoj, zemljama NATO-a koje ne plaćaju dovoljno te, naravno, predsjedniku Zelenskom, govore nam mnogo o tome zašto današnji europski čelnici nisu sposobni za državničko djelovanje. Bili su opetovano upozoravani, ali nisu slušali. Trumpovo davanje prioriteta miru u Ukrajini, postignutom ustupcima Rusiji, bilo je jasno još prije njegova izbora. Piše Robin Harris iz Centra za obnovu kulture.
> Tri godine rusko-ukrajinskog rata: Nazire li se kraj?
Europa je imala priliku pregovarati s Putinom, ali osim Viktora Orbana, nitko nije ni pokušao. Europa (i Biden) pružili su Ukrajini tek onoliko pomoći koliko je bilo dovoljno da izgubi rat polako, umjesto brzo, dok su tisuće ljudi ginule u tom procesu. Nije iznenađujuće da SAD sada smatra kako Europa nema ništa korisno za ponuditi u smislu prijedloga.
> Dr. Harris: Izjava JD Vancea o Europi jedna od najvažnijih još od vremena Ronalda Reagana
Europske trupe u Ukrajini
Sasvim je moguće da bi Sjedinjene Države pozdravile raspoređivanje europskih snaga u Ukrajini nakon eventualnog mirovnog sporazuma. Zašto ne? Ako su Europljani dovoljno nepromišljeni da pošalju svoje trupe u neobranjiv položaj, američko razmišljanje moglo bi biti da će im to poslužiti kao odavno potreban poučak.
Američki ministar obrane jasno je izjavio da takve snage neće imati zaštitu prema članku 5. Sjevernoatlantskog ugovora. Poljaci, koji imaju najviše razloga za zaštitu Ukrajine, neće se uključiti. Njemačka predanost slanju kopnenih trupa, čak i pod krhkim novim vodstvom kancelara Merza, je upitna. Francuzi, koji su danas vještiji u vojnim paradama nego u vojnim akcijama, mogli bi poslati neke trupe. Jedino su Britanci entuzijastični – i vlada i (zasad) javnost.
Trenutna britanska vanjska politika predstavlja koristan vodič za druge nacije, uključujući Hrvatsku. Sve što Britanija danas radi primjer je onoga što nijedna razumna vlada ne bi smjela činiti.
Odjeven u vojnu odjeću za tu prigodu, koja mu nije najbolje stajala, britanski premijer Keir Starmer najavio je da su britanske trupe spremne otići u Ukrajinu kako bi održavale mir. Starmer je to vidio kao gestu, uglavnom kako bi udovoljio Trumpu, s kojim se trebao sastati. Tek kasnije, vjerojatno kada su njegovi vojni savjetnici čuli što je učinio, Starmer je shvatio da snage koje je predložio poslati neće imati američku zaštitu, da ne bi mogle izdržati ruski napad te da bi ih Britanija u tom slučaju morala brzo povući ili riskirati da postanu taoci – ili, u krajnjoj nuždi, zaprijetiti nuklearnim odgovorom.
> Robin Harris: ‘Postati katolikom bila je najbolja i najvažnija odluka u mome životu’
Ukrajina je već izgubila rat
Glupost europske – uključujući britansku – političke klase i dalje je vidljiva. No svijet u kojem oni i mi živimo sada je drukčiji. Važno je razumjeti zašto.
Najveća promjena koju je dolazak Trumpa u Bijelu kuću donio svijetu nije njegova nediplomatska retorika. Nije ni toliko raspravljano američko povlačenje iz globalnih angažmana – što se neće dogoditi. Nije ni američki fokus na Kinu, koji traje već nekoliko godina. Nije čak ni ono što će se sada dogoditi u Ukrajini. Ukrajina nije mogla povratiti izgubljeni teritorij – barem većinu njega. Već je izgubila rat, iako nije potpuno slomljena.
Najveća promjena u svijetu jest to da je poredak koji je NATO uspostavio u Europi sada doveden u pitanje. Čini se da Bijela kuća to još nije u potpunosti shvatila. To bi joj trebalo ozbiljno, ali taktično, dati do znanja. Pažnja Washingtona sada je isključivo usmjerena na Ukrajinu. No Moskva sigurno ne razmišlja samo o Ukrajini. Putin zna da mu je rat zasad propao i razmišljat će o drugim točkama pritiska.
> Dr. Robin Harris: Hrvatska se nikad nije oporavila od štete komunističkih ‘osloboditelja’
Rusija nije globalna supersila. Ipak, ona jest regionalna sila s povijesnim ambicijama i sferom utjecaja koja seže izvan njezinih sadašnjih granica – točno koliko daleko, može se raspravljati. Zemlje koje nisu u NATO-u, a koje djelomično ili u cijelosti spadaju u tu rusku sferu, suočavaju se s teškom budućnošću. Neće biti primljene u NATO. No, bolje je graničiti sa stabilnim područjem nego biti okružen kaosom, pa im je i NATO potreban. Nije ni u interesu Amerike da se na istočnoj granici Europe neprestano vode mali ratovi ili da se Rusija sve više miješa izvan svoje tradicionalne sfere. Potrebno je povući crtu, uspostaviti odvraćanje, i NATO stoga ima ulogu – ako ne više primarnu – unutar američke vanjske politike.
> (FOTO) Robin Harris: Stepinac je mučenik Crkve i Hrvatske
Sudbina Ukrajine na strašan način pokazuje zašto je NATO važan
Članak 5. Sjevernoatlantskog ugovora, podsjetimo, kaže:
“Oružani napad na jednog ili više [potpisnika] u Europi ili Sjevernoj Americi smatrat će se napadom na sve njih te se stoga obvezuju da će, ako do takvog napada dođe, u skladu s pravom na individualnu ili kolektivnu samoobranu priznatom u članku 51. Povelje UN-a, pružiti pomoć napadnutoj Strani ili Stranama, poduzimajući odmah, pojedinačno i zajednički s ostalim Stranama, mjere koje smatraju potrebnima, uključujući uporabu oružane sile, kako bi se obnovila i očuvala sigurnost Sjevernoatlantskog područja”.
> Starešina: Ukrajinski mirovni proces za Europu je prilika da s pomoću njega izgradi svoju obranu
To je jamstvo koje Ukrajini nedostaje. Hrvatska, kao članica NATO-a od 2009., uvelike ima koristi od tog jamstva.
Predsjednik Trump s pravom se žalio na neuspjeh Europljana (s izuzetkom Poljaka) da dovoljno doprinesu troškovima vlastite obrane. On želi cilj od 5% BDP-a – neslužbeni prag od 2%, koji ionako neki ne ispunjavaju.
Hrvatska mora pokazati SAD-u da misli ozbiljno
Preveliki europski rashodi na zdravstvo i socijalnu skrb, uz nizak gospodarski rast uzrokovan stagnacijom produktivnosti, znače da će ostvarenje tog cilja zahtijevati bolne rezove. No, nova realnost koju je uveo Trump – uz nove prilike za Rusiju da izazove nestabilnost drugdje – zahtijeva da se svaka europska članica NATO-a koja želi biti shvaćena ozbiljno radikalno reorganizira. Američka administracija oblikovat će svoj stav prema njima ovisno o tome kako to provedu.
Članak 5. posebno je važan za Hrvatsku, smještenu na rubu Europe i izloženu prijetnjama stabilnosti u susjedstvu, ponajprije zbog doktrine “srpskog sveta“. Hrvatska mora dokazati Washingtonu da, poput Poljske, svoju obranu shvaća ozbiljno.
Nitko neće umrijeti za Europu
Paneuropski obrambeni projekti neće se ostvariti sada, unatoč njemačkim obećanjima, jednako kao što se nisu ostvarili tijekom godina od kada je Ugovor iz Maastrichta prvi put podigao ideju Europe kao vojne sile. Britanija i Francuska nikada neće dijeliti kontrolu nad svojim nuklearnim oružjem; Nijemci nikada više neće stvoriti učinkovite oružane snage; a europska zajednička politička volja ne postoji, jer ne postoji europski zajednički identitet. Nitko neće umrijeti za Europu.
Transatlantska veza s Washingtonom i izgradnja međusobnog povjerenja, što jamstvo iz članka 5 čini vjerodostojnim, jedan je od ključnih aspekata sigurnosnih potreba Hrvatske u promijenjenom svijetu. Drugi je korištenje nužnog povećanja vojnih resursa kako bi Hrvatska postala dominantna regionalna vojna sila.
Jedini potencijalni neprijatelj Hrvatske je Srbija
Hrvatska mora biti sposobna zaštititi Hrvate u Bosni i Hercegovini. Trebala bi biti voljna i sposobna uspostaviti snažne sigurnosne veze sa zemljama koje su ugrožene od jedinog potencijalnog neprijatelja Hrvatske, a to je Srbija.
Istovremeno, trebala bi se pridružiti inicijativama u Srednjoj Europi koje razmatraju sigurnosne aranžmane s ciljem jačanja povjerenja u dijelu Europe kojem Hrvatska povijesno pripada, a koji se sastoji od bogatih, ali malih država koje ne žele ni konfrontaciju s Rusijom ni njezinu dominaciju. U tom kontekstu bit će potrebna nova diplomatska strategija prema Mađarskoj – koja je predugo bila zanemarivana – propust koji je potaknuo Budimpeštu da zastupa srpske interese do razine koja potencijalno ugrožava Hrvatsku, ali koja istovremeno ne donosi nikakvu opipljivu korist ni Mađarskoj.
Zadnji aspekt novog svijeta koji je Donald Trump oblikovao jest izravna povezanost između nacionalnih ekonomskih interesa i nacionalne sigurnosti, što bi se moglo nazvati neomerkantilizmom. Ništa nije osjetljivije na rat ili terorizam od turizma, a Hrvatska je u novoj eri previše ovisna o njemu.
> Split: Robin Harris dobio ‘Andriju Buvinu’ za izniman doprinos kršćanskoj kulturi
Afirmacija nacionalnog interesa u svim aspektima i svim dostupnim sredstvima
Postoji alternativa. Ona uključuje, samo u osnovnim crtama, bez ulaska u detalje: jačanje domaće industrije; poticanje stranih ulaganja kroz povoljne mjere; intervencionistički pristup poljoprivredi povezan s promicanjem samodostatnosti u prehrani; iskorištavanje i razvoj Hrvatske kao sigurnog energetskog čvorišta za regiju; te konačno demografsku strategiju usmjerenu na povratak Hrvata koji su otišli raditi u inozemstvo, što mora biti popraćeno višim plaćama i prestankom oslanjanja na jeftinu uvoznu radnu snagu.
Ovi potezi imali bi isti cilj kao politike Donalda Trumpa za Ameriku. To jest, afirmaciju nacionalnog interesa u svim aspektima i svim dostupnim sredstvima.
Izgledno je da u budućnosti više neće biti dosadašnjega poretka što bi moglo imati svoje učinke u Hrvatskoj mnogo prije nego što mislimo, stoga se hitno treba okrenuti promišljanjima o takvim potezima.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
> Šarić: Rat u Ukrajini nije Domovinski rat, a Trump nije Chamberlain
O autoru
Robin Harris studirao je na Exeter Collegu u Oxfordu, gdje je s najvišim ocjenama diplomirao modernu povijest, dobio nagradu Sveučilišta Gibbs Prize i stekao doktorat.
On je povjesničar, biograf i novinar. Živi u Hrvatskoj i ima hrvatsko državljanstvo.
Veći dio svojeg profesionalnog života radio je ili za britansku Konzervativnu stranku ili za vladu premijerke Margaret Thatcher. Od 1978. član je Istraživačkog odjela Konzervativne stranke (Conservative Research Department), a kasnije je (1985.) postao i njegov direktor.
Tijekom 1980-ih bio je posebni savjetnik u Ministarstvu gospodarstva i financija (Treasury), zatim u Ministarstvu unutarnjih poslova (Home Office) i naposljetku član vladinog tijela za kreiranje politike, Downing Street Policy Unit. Odlikovan je 1988. ordenom CBE (Red Britanskog Carstva) za svoje političke i javne zasluge.
Pisao je za novine i časopise kao što su Daily Telegraph, Daily Mail, The (London) Times, Spectator, Standpoint, Catholic Herald i National Review.
Otkad se preselio u Zagreb u ljeto 2016. redovni je predavač i javni komentator (prije svega u televizijskim emisijama koje analiziraju aktualne povijesne događaje). Predsjednik je Centra za obnovu kulture.
Godine 2016./2017. predavao je povijest na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.
Autor je knjiga o povijesti i biografija.
Na temelju svojeg doktorskog istraživanja napisao je povijest Gaskonje u kasnom srednjem vijeku (Valois Guyenne: A Study of Politics, Government and Society in Late Medieval France – Royal Historical Society, 1994)
Harrisovu knjigu Dubrovnik – A History objavila je izdavačka kuća Saqi 2003. (tvrdi uvez) i 2006. (meki uvez). Gradsko vijeće grada Dubrovnika 2007. nagradilo autora Nagradom grada Dubrovnika, a predsjednik Republike Hrvatske nagradio ga je 2008. Redom Danice hrvatske.
Robin Harris također je napisao biografiju francuskog državnika iz devetnaestog stoljeća, Charles-Mauricea de Talleyranda (Talleyrand – Betrayer and Saviour of France – John Murray, 2007). 2011. objavio je The Conservatives – A History (Bantam Press). 2013. napisao je Not for Turning – The Complete Life of Margaret Thatcher (Transworld). Knjiga je bila bestseler Sunday Timesa.
2016. napisao je knjigu Stepinac – His Life and Times (Gracewing) studiju o zagrebačkom nadbiskupu iz razdoblja Drugog svjetskog rata. Knjiga se temelji na svim dostupnim izvorima, uključujući i one na hrvatskom i srpskom jeziku, i dopunjena je opširnim istraživanjem u Hrvatskom državnom arhivu. Objavljena je također na hrvatskom 2016., Stepinac – njegov život i vrijeme, u izdanju Školske knjige.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.