Nedavno je nakon blokiranja prometa u centru Beograda zbog onemogućavanja prelaska mađarske granice došlo do tučnjave i nereda među migrantima iz Azije. Zatim je francuska policija imala pune ruke posla zbog sukoba i nereda u izbjegličkom kampu u Calaisu, a i dosadašnja iskustva pokazuju da to nije rijetkost. Bilo je čak i smrtnih slučajeva u međusobnim sukobima, a „interna“ izvješća govore da su izbjeglički kampovi sve samo ne mjesto mira i sigurnosti.
Ako postoji zemlja koja može nešto reći o ratnim izbjeglicama i prognanicima to je sigurno – Hrvatska. Prvo je 1991. primila veliki broj izbjeglica Hrvata koji su došli u ostatak slobodne Hrvatske sa teritorija etnički očišćene tzv. Krajine, a onda 1992. i stotine tisuća ljudi, Hrvata i Bošnjaka muslimana, sa teritorija susjedne države.
Prvo što se može primijetiti jest različitost strukture ratnih izbjeglica 1991. i izbjeglica iz 2016. Stariji se sjećaju da su u Hrvatskoj dominirali starci, starice, žene i djeca. Vrlo malen broj muškaraca bio je u izbjegličkim kampovima jer je dobar broj njih bio na prvoj crti obrane braneći svoje domove. Na taj način željeli su omogućiti svojim obiteljima povratak u domove.
Na fotografijama koje prikazuju izbjeglice 2016. sa Bliskog Istoka i drugdje uglavnom se uočava populacija mlađa od 35 godina, itekako vojno sposobna kao i svojevremeno hrvatski muškarci. Ono što je još uočljivije je da, za razliku od hrvatskih izbjeglica 1991., među njima ima vrlo malo osoba najugroženijih ratom: staraca, žena i djece.
Jasno se uočava različitost ponašanja izbjeglica iz Domovinskog rata i ovih danas. Dok su „naše“ izbjeglice strpljivo čekale u redu za najmanju beneficiju ili smještaj na podu sportske dvorane, uz iskazanu zahvalnost, kod današnjih izbjeglica jasno se uočava postavljanje zahtjeva i gotovo ultimatuma lokalnim i državnim vlastima zemalja kamo dolaze, poput ovih u Beogradu.
Kod hrvatskih izbjeglica jasno se očitovala želja za završetkom rata i povratak, makar u porušene i opljačkane, domove. Kod migranata ne uočava se nikakva želja za povratkom.
Izbjeglice iz Domovinskog rata strpljivo su čekale službene papire da bi legalno prešle granicu. Nije bilo pomisli da se ide „po šumama i gorama“ i još pri tome zahtijevajući legalnost nelegalnog prelaska granice. Sve je išlo javno, službeno i po propisima države u koje se ulazilo.
Sad kad ste dočarali tu sliku, može se jasno primijetiti kako se svijet promijenio u zadnjih 25 godina. Danas i izbjeglice i zapadni političari izgledaju drugačije nego prije.
Ili je istina ono što pjevaju i ptice na grani – ovdje se uglavnom radi o ekonomskim migrantima muškarcima koji dolaze na zapad iz prostora Azije i Afrike.
