Reforma hrvatskog jezika i književnosti bomba je kojom netko želi razoriti našu kulturu

“Ovakva reforma hrvatskog jezika i književnosti bomba je kojom netko želi razoriti ne samo našu kulturu, nego duše naše djece i mladih, onesposobiti ih za intelektualan, moralan, duhovan, svrhovit i sretan život u slobodi, čemu se apsolutno protivimo”, istaknuli su iz Hrvatskog katoličkog društva prosvjetnih djelatnika nakon uvida u Kurikul nastavnoga predmeta Hrvatskoga jezika i popis predložene lektire, a potaknuti intervjuom gospodina Velimira Viskovića, za Večernji list pri čemu je rekao kako lektire ne smiju biti sinonim za dosadu.

Njihov tekst prenosimo u nastavku:

Jasno nam je da se treba promijeniti pristup nastavi hrvatskoga jezika i književnosti, ali ne na način da se odgojna dimenzija književnosti (a taj je predmet po svojoj naravi izrazito odgojne dimenzije) praktički ukine – da se čak u odgojno-obrazovnim ciljevima izričito ne spomene, umjesto da se pojača i naglasi. Nastava hrvatskoga jezika trebala bi u učeniku razvijati ljubav prema materinjem jeziku te vlastitoj kulturnoj tradiciji i svijest o njezinoj važnosti za osobni identitet. Zatim ljubav prema životu kao daru i misteriju, koji se očituje u svim vidovima preko ove duhovne baštine, ispunjene iskustvom generacija i generacija… pa o istini na koju one upućuju, a koja je vječna i tiče se čovjekove duhovne naravi unutar koje je moral jedna od temeljnih sastavnica.

Zar odgojiti ne znači naučiti učenika razlikovanju dobra od zla, istine od laži, poučiti ga o smislu boli i patnje za naš unutarnji duhovni rast na putu oplemenjivanja osjećaja, misli, volje, mašte, naučiti ga potrebi samosvladavanja i samodiscipline, voditi ga do preispitivanja vlastite nutrine i susreta s istinom o sebi, potaknuti ga na put opraštanja i traženja oproštenja, važnih za vlastito duhovno zdravlje, usvajanja navike činjenja dobra svakome? Nisu li upravo književnošću sve kulture prenosile duboka egzistencijalno—duhovna iskustva i pripremale djecu i mlade za život u zajednici i za sretan osobni život prepoznajući veliku moć književnosti u kojoj se događa susret s drugim i njegovim iskustvom na poseban način? Ona djeluje na spoznajnoj, misaonoj, ali i na emocionalnoj i intuitivnoj razini, na svjesnoj i nesvjesnoj, zbog ljudske sposobnosti uživljavanja u priču i likove. Sama književnost obrađuje taj fenomen (Don Quijote, Patnje mladog Werthera, Gospođa Bovary, Jevgenij Onjegin…).

Učitelj koji zna koliko je vrelo mudrosti u književnosti, učinit će učenicima zanimljivima i knjige koje su stvarali pisci tisućama godina prije našeg vremena jer će mladi uz njegovu pomoć naučiti povezivati emocije i sudbinu likova s njihovim uvjerenjima, moralnim načelima i postupanjima te znati izabrati prave životne vrijednosti.

Mantrati o tome da književnost ne smije biti dosadna i da svi učenici moraju postati čitatelji (kad bi netko to primijenio na matematiku, rekli bismo da je nerealan!), potpuno je zanemarivanje biti književnosti i smisla čitanja književnih djela u nastavi hrvatskoga jezika. Tvrditi da učenici ne razumiju Marulićevu Juditu zbog jezika pa im ubaciti značenjski za njih nejasnu i kaotičnu Ženu-bombu Ivane Sajko, koju da bolje razumiju, podvala je. Sve ovo sliči na taktiku koja se do sada pokazala uspješnom: proizvedi problem pa nudi rješenje. Reći da djeca ne čitaju klasike i da im zato treba dati ono što vole, a ti odredi što će to biti. Prije toga klasike svedi na simboličnu razinu, a ne daj da djeca u njima otkriju bogatstvo egzistencijalnih problema i njihovih rješenja, zrcalo vlastitog duha i duše, obilje duhovnih lijekova za bolesti našeg nihilističkog i površnog svijeta te istine o vlastitoj duši i smislu života, ali i o zamkama kakve se uvijek nalaze na čovjekovu putu. Štoviše, svim se sredstvima služi da im to onemogućiš jer im inače nećeš moći prodavati nastranosti, od kojih danas žive cijele skupine na globalnoj i lokalnoj razini (npr. industrija pornografije).

A da popis lektire vrvi nastranostima ulivenima u književno ruho, svatko se može sam osvjedočiti. Dovoljno je pogledati Ferićevu knjigu Anđeo u ofsajdu i što se u njoj nudi mladom čovjeku, a nije on jedini s toga popisa lektire. Idealizam koji mladi nose uz san o ljubavi, najljepšoj stvarnosti ljudskog života, uništit će u korijenu predložena literatura, a time i svaku sposobnost ostvarenja sreće. Natopljena pornografskim i pedofilskim scenama, samoubojstvima, kanibalskim asocijacijama, sotonizmom i blasfemijom, nasiljem, nastranim osjećajima i maštom (npr. lezbijsko-incestualnim i ubojitim odnosom prema majci i poočimu u Mramonoj koži Slavenke Drakulić) može samo izazvati bolesna stanja uma u mladom čovjeku. Te su teme obrađene vrlo sugestivno, bez potrebnog pripovjedačkog odmaka kojim se omogućuje distanca od takvih doživljaja. Tražiti od učenika uživljavanje u te i tako obrađene teme, izvan pameti je i razuma. Ako se to ostvari, može se samo očekivati porast duševnih poremećaj, bolesti i nastranosti kod mladih.

Ovakva reforma hrvatskog jezika i književnosti bomba je kojom netko želi razoriti ne samo našu kulturu, nego duše naše djece i mladih, onesposobiti ih za intelektualan, moralan, duhovan, svrhovit i sretan život u slobodi, čemu se apsolutno protivimo.