U moru primjera o sve prisutnijoj kulturi otkazivanja, dr. sc. Iris Vidmar Jovanović, docentica na Odsjeku za filozofiju riječkog Filozofskog fakulteta u intervjuu za Zadarski list koji je dio riječke grupacije Novog lista gdje je intervju također objavljen, potpuno je pogrešno, kao primjer fenomena kulture otkazivanja u Hrvatskoj, navela uključivanje udruge U ime obitelji u javnu raspravu o popisu književnih djela za lektiru u sklopu prijedloga Cjelovite kurikularne reforme iz 2016. godine.
Unatoč ideološkom jednoumlju u medijima i raznim sferama javnog života, počevši od Hrvatskog novinarskog društva ili pak fenomena ‘otkazivanja’ javnih osoba koje nisu pratile službeni narativ u pandemiji koronavirusa (evo samo jednog primjera), docentica Vidmar Jovanović potpuno pogrešno kao primjer fenomena kulture otkazivanja u Hrvatskoj izvlači sudjelovanje u javnoj raspravi o lektiri udruge U ime obitelji iz 2016.
Ova docentica s riječkog Filozofskog fakulteta u intervjuu o fenomenu kulture otkazivanja koji je dala novinaru Jakovu Kršovniku za Zadarski list koji je dio grupacije riječkog Novog lista u kojem je intervju također objavljen, pogrešno dovodi doprinos javnoj raspravi o lektiri udruge U ime obitelji u vezu s kulturom otkazivanja.
>Miro Gavran: Kultura otkazivanja ima sve predznake novoga totalitarizma
Ona je na pitanje novinara Koliko biste rekli da je raširena kultura otkazivanja u Hrvatskoj? , odgovorila:
”Ovisi o kojem se kontekstu radi. Primjerice, u kontekstu obrazovanja, posebno je problematičan iskorak prije nekoliko godina učinila udruga U ime obitelji, kada su pozivali na izbacivanje određenih književnih djela s popisa literature – njihovi su argumenti tada pokazivali zabrinjavajuću neupoznatost s književnom kulturom i književno-umjetničkim vrijednostima i bilo bi izuzetno opasno kada bi takvi stavovi postali dominantni.”
>Švedski ministar obrazovanja najavljuje istragu o ‘kulturi otkazivanja’ na sveučilištima
Definicija kulture otkazivanja
Docentica očito nije upoznata s definicijom kulture otkazivanja, jer da jest, ne bi navela potpuno pogrešan primjer. No pitanje je zašto u medijima onda daje intervju kao meritorna osoba o temi čiju definiciju ili ne zna ili za taj fenomen koristi pogrešan primjer.
Naime, na samom početku članka navodi se da se kulturu otkazivanja definira kao prestanak potpore javnim osobama kao odgovor na njihovo nepoželjno ponašanje ili mišljenje, prema Rječniku Merriam Webster.
”To može uključivati bojkot ili odbijanje promoviranja njihovog rada”, stoji u članku.
Pitanje je kako, ali još važnije zašto je ova riječka docentica stavila u kontekst kulture otkazivanja u Hrvatskoj upravo udrugu U ime obitelji.
>Zbog pritiska ‘kulture otkazivanja’ njemački izdavač povlači knjige o Winnetou
Naime, U ime obitelji niti tekstom u prijedlozima, niti izjavama predstavnika Udruge u javnom prostoru nije pozivala na otkazivanje autora književnih djela zbog njihovih postupaka, izrečene riječi ili javnog djelovanja koje ne smatra primjernim. Ne samo da se u navedenim prijedlozima ne radi o kulturi otkazivanja koja bi autore iz bilo kojega razloga personalno isključivala iz javnoga života nego prijedlog ne želi otkazati niti književna djela kao takva, već propituje spornost uključivanja istih u nastavni kurikul zbog sumnje u primjerenost dijela sadržaja djeci, stoji u odgovoru udruge U ime obitelji Zadarskom listu koji je odgovor i objavio 24. studenoga.
> Slijedi li novi stupanj ljevičarske cenzure – virtualni gulazi i financijske crne liste?
Javna rasprava o Cjelovitoj kurikularnoj reformi
Podsjećaju da se stručni tim udruge 2016. godine uključio u javnu raspravu o prijedlogu Cjelovite kurikularne reforme u kojoj je, prema navodima njezina voditelja dr. sc. Borisa Jokića, sudjelovalo oko 35 000 sudionika.
Stručni tim sastavljen od osam profesora hrvatskog jezika i književnosti sastavio je dva prijedloga od kojih je prvi obuhvaćao lektirni popis od 42 kanonska književna djela predložena za cjelovito ili parcijalno čitanje u srednjoj školi, dok je drugi prijedlog problematizirao implementaciju osam novih naslova suvremene hrvatske i svjetske književnosti u lektirne popise trećeg, četvrtog i petog obrazovnog ciklusa, a koji su bili predloženi u Nacrtu kurikuluma nastavnog predmeta Hrvatski jezik i književnost.
Sporni su bili romani Debela Silvije Šesto, Anđeo u ofsajdu Zorana Ferića, Kafka na žalu Harukija Murakamija, Črna mati zemla Kristiana Novaka, Parfem – povijest jednog ubojice Patricka Süskinda, Forsiranje romana reke Dubravke Ugrešić, Mramorna koža Slavenke Drakulić i Ljubavnik Marguarite Duaras.
Udruga U ime obitelji u zahtjevu za objavu odgovora na tvrdnje koje je iznijela dr. sc. Iris Vidmar Jovanović upozorava kako ”U ime obitelji niti tekstom u prijedlozima, niti izjavama predstavnika Udruge u javnom prostoru nije pozivala na otkazivanje autora književnih djela zbog njihovih postupaka, izrečene riječi ili javnog djelovanja koje ne smatra primjernim. Ne samo da se u navedenim prijedlozima ne radi o kulturi otkazivanja koja bi autore iz bilo kojega razloga personalno isključivala iz javnoga života, nego prijedlog ne želi otkazati niti književna djela kao takva, već propituje spornost uključivanja istih u nastavni kurikul zbog sumnje u primjerenost dijela sadržaja djeci”.
Smatraju da je apsurdno je da se ovaj prijedlog svodi pod kulturu otkazivanja ”jer on to ne može biti ni prema kojoj definiciji budući da navedena sporna djela, suprotno navodima docentice, nikada nisu ni bila uključena u nastavni kurikul, pa ih se prema tome niti ne može otkazati”.
Želi li Vidmar Jovanović ovom izjavom otkazati upravo udrugu U ime obitelji?
”Ovom logikom mogli bismo diskreditirati svaku raspravu po ovom pitanju jer bi vodeći se ovim načelima mogli zaključiti da je svaka primjedba na bilo koje djelo sa spornog popisa kultura otkazivanja, a isto je neminovno put u jednoumlje”, upozorava udruga U ime obitelji.
Napominju da se u njihovom doprinosu javnoj raspravi o lektiri iz 2016. ne narušava ni pravo na slobodu govora, budući da se ne spori činjenica da su navedena djela objavljena već se propituje zadovoljavanje pedagoško-psihološkog kriterija teksta, njegova primjerenost razini socijalnog i emocionalnog razvoja djece te učinak spornih tekstova na emocionalno i intelektualno zdravlje djece.
Poručuju da se kršenje slobode govora može ”locirati upravo u ocjeni docentice Vidmar Jovanović koja iznesene argumente, isključivo temeljem vlastitog neslaganja s njima, naziva izuzetno opasnima”.
Pitaju se želi li tom izjavom docentica “otkazati” udrugu U ime obitelji zbog ”neslaganja s drugim aspektima javnog djelovanja i izjavama njezinih članova, a koji nisu povezani s temom nastavnog kurikula Hrvatskog jezika i književnosti”?
U nastavku donosimo integralni odgovor udruge U ime obitelji docentici Vidmar Jovanović koji je objavljen u Zadarskom listu.
Integralni odgovor udruge U ime obitelji
Ovime Vam se obraćamo u zastupanju naše stranke, i to Udruge U ime obitelji sa sjedištem u Zagrebu, Vankina ulica 2, a sve vezano uz intervju autora Jakova Kršovnika s dr. sc. Iris Vidmar Jovanović pod naslovom «Svatko ima pravo reći što misli, ali za to mora biti spreman preuzeti odgovornost», koji je dana 06.11.2022. godine u 21:43 objavljen na portalu www.zadarskilist.hr, a u kojemu su prenesene neistinite, tendenciozne, jednostrane te klevetničke i uvredljive informacije o našoj stranci.
U nastavku prenosimo navedene informacije kako su objavljene:
Ovisi o kojem se kontekstu radi. Primjerice, u kontekstu obrazovanja, posebno je problematičan iskorak prije nekoliko godina učinila udruga »U ime obitelji«, kada su pozivali na izbacivanje određenih književnih djela s popisa literature – njihovi su argumenti tada pokazivali zabrinjavajuću neupoznatost s književnom kulturom i književno-umjetničkim vrijednostima i bilo bi izuzetno opasno kada bi takvi stavovi postali dominantni.
S obzirom na navedeno, ovime Vas u otvorenom zakonskom roku, sukladno člancima 56.–58. Zakona o medijima (NN 59/04, 84/11, 81/13, 114/22), pozivamo da u cijelosti objavite i svojim korisnicima prenesete sljedeći odgovor:
Stručni tim Udruge U ime obitelji 2016. godine uključio se u javnu raspravu o prijedlogu Cjelovite kurikularne reforme u kojoj je, prema navodima njena voditelja dr. sc. Borisa Jokića, sudjelovalo oko 35 000 sudionika. Stručni tim sastavljen od osam profesora hrvatskog jezika i književnosti sastavio je dva prijedloga od kojih je prvi obuhvaćao lektirni popis od 42 kanonska književna djela predložena za cjelovito ili parcijalno čitanje u srednjoj školi, dok je drugi prijedlog problematizirao implementaciju osam novih naslova suvremene hrvatske i svjetske književnosti u lektirne popise trećeg, četvrtog i petog obrazovnog ciklusa, a koji su bili predloženi u Nacrtu kurikuluma nastavnog predmeta hrvatski jezik i književnost. Sporni su bili romani Debela Silvije Šesto, Andeo u ofsajdu Zorana Ferića, Kafka na žalu Harukija Murakamija, Črna mati zemla Kristiana Novaka, Parfem – povijest jednog ubojice Patricka Süskinda, Forsiranje romana reke Dubravke Ugrešić, Mramorna koža Slavenke Drakulić i Ljubavnik Marguarite Duaras.
Docentica Vidmar Jovanović iznosi netočnu tvrdnju dovodeći potonje spomenuti prijedlog iznesen u kontekstu javne rasprava u vezu s fenomenom kulture otkazivanja koja se u članku definira kao prestanak potpore javnim osobama u odgovor na njihovo nepoželjno ponašanje ili mišljenje. U ime obitelji niti tekstom u prijedlozima, niti izjavama predstavnika Udruge u javnom prostoru nije pozivala na otkazivanje autora književnih djela zbog njihovih postupaka, izrečene riječi ili javnog djelovanja koje ne smatra primjernim. Ne samo da se u navedenim prijedlozima ne radi o kulturi otkazivanja koja bi autore iz bilo kojega razloga personalno isključivala iz javnoga života, nego prijedlog ne želi otkazati niti književna djela kao takva, već propituje spornost uključivanja istih u nastavni kurikul zbog sumnje u primjerenost dijela sadržaja djeci.
Apsurdno je da se ovaj prijedlog svodi pod kulturu otkazivanja jer on to ne može biti ni prema kojoj definiciji budući da navedena sporna djela, suprotno navodima docentice, nikada nisu ni bila uključena u nastavni kurikul, pa ih se prema tome niti ne može otkazati. Ovom logikom mogli bismo diskreditirati svaku raspravu po ovom pitanju jer bi vodeći se ovim načelima mogli zaključiti da je svaka primjedba na bilo koje djelo sa spornog popisa kultura otkazivanja, a isto je neminovno put u jednoumlje.
U navedenim prijedlozima također se ne narušava niti pravo na slobodu govora, budući da se ne spori činjenica da su navedena djela objavljena već se propituje zadovoljavanje pedagoško-psihološkog kriterija teksta, njegova primjerenost razini socijalnog i emocionalnog razvoja djece te učinak spornih tekstova na emocionalno i intelektualno zdravlje djece. Kršenje slobode govora možemo locirati upravo u ocjeni docentice Vidmar Jovanović koja iznesene argumente, isključivo temeljem vlastitog neslaganja s njima, naziva izuzetno opasnima.
Premda docentica Vidmar Jovanović ocjenjuje problematičnima aspekte kulture otkazivanja usmjerene na otkazivanje književnog kanona zbog: njezine nekritičnosti i sklonosti neutemeljenim generalizacijama, smatra da su prijedlozi U ime obitelji pokazivali zabrinjavajuću neupoznatost s književnom kulturom i književno-umjetničkim vrijednostima.
Prijedlog U ime obitelji sadržavao je 42 djela od kojih su sva bila kanonska i čija je umjetnička vrijednost bila neupitno potvrđena istraživanjima književnih povjesničara, a problematizirano je, kako navode sastavljači prijedloga, osam djela suvremene književnosti čiju umjetničku vrijednost tek treba potvrditi vrijeme.
Sporna djela od kojih su neka izdana samo nekoliko godina prije sastavljanja popisa lektirnih naslova nisu i još se niti ne mogu smatrati kanonskima. Činjenica koja je svakako zabrinjavajuća jest da docentica Vidmar Jovanović za neupoznatost s književnom kulturom i književno–umjetničkim vrijednostima proziva Udrugu koja je u svojem prijedlogu inzistira na poštivanje književnog kanona spram eksperimentiranju s najrecentnijim naslovima suvremene književnosti, dok s druge strane ne kritizira eklatantan primjer povrede kanona književnosti od strane predlagatelja Cjelovite kurikularne reforme prema kojoj je iz cjelovitog čitanja izbačena čak i Judita oca hrvatske književnosti Marka Marulića.
Vidmar Jovanović se poslužila upravo neutemeljenom generalizacijom tvrdeći da U ime obitelji želi otkazati autore suvremene književnosti kao što je i nekritički pristupila iznesenom prijedlogu ne uzevši u obzir postojanje jasnih argumenata o neprimjernosti tekstova kao i postojanje alternativnog prijedloga lektirnog popisa.
Budući da docentica nije iznijela niti jedan valjani argument na temelju kojega bi se prijedlozi U ime obitelji iz 2016. mogli svesti pod kulturu otkazivanja, opravdano možemo postaviti pitanje želi li Vidmar Jovanović otkazati udrugu U ime obitelji zbog neslaganja s drugim aspektima javnog djelovanja i izjavama njezinih članova, a koji nisu povezani s temom nastavnog kurikula hrvatskog jezika i književnosti?
Također, budući da prijedlog U ime obitelji problematizira i implementaciju romana Črna mati zemla Kristina Novaka, koji je kao i docentica Vidmar Jovanovnić djelatnik Filozofskog fakulteta u Rijeci, postavlja se pitanje je li docentica ovim istupom htjela pristrano obraniti kolegu pritom se posluživši lažnim argumentima i autoritetom struke?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
