Vrijeme izbora uvijek nas podsjeti na to koliko smo bića kojima upravljaju osjećaji a ne razum i koliko je uopće tanka naša spona sa stvarnošću. Doduše, moramo si čestitati kako smo dosta dobro uvježbali svoje uloge u predstavi demokracije, pa pažljivo analiziramo, komentiramo, zabrinuti smo za budućnost, ali na glasačkom mjestu kao da svi dobijemo sinkopu, pa glasamo osjećajima a ne razumom. A onda se sljedeće četiri godine čudimo i kukamo što imamo ono što smo sami izabrali, piše Borislav Ristić za Večernji list u kolumni koju djelomice prenosimo.
(…)
Tako, nema muke kroz koju nismo prošli u zadnjih godinu dana, ali se prevario svaki onaj koji je pomislio kako će nas ta muka opametiti. Dovoljno je samo podsjetiti na globalnu paniku oko pandemije i razorne potrese koji su pogodili Zagreb i Petrinju, a onda vidjeti kako su na izborima najbolje prošli ne oni koji su imali dobre programe oporavka i suočavanja s krizom koja nam već kuca na vrata, već oni koji su najbolje ideološki talambasali i nudili laka rješenja. Na kraju dana, osjećaji uvijek odnose štih razumu. Možda je upravo Zagreb najbolji primjer za sve naše slabosti, jer su tamo u drugi krug prošli kandidati sa suprotstavljenih krajeva političkog spektra, koji sada svoju kampanju baziraju na uzajamnim optužbama za ekstremizam.
A kad ih pitate što imaju za ponuditi, jedan vam nudi senf na biciklu i “rodno osjetljive semafore”, dok drugi umišlja kako se upravo vratio s bojišnice i raportira koliko je Srba, komunista i lezbi s one druge strane. Politika praznih polica svoju kreativnost dokazuje u stvaranju lažnih dilema. Umjesto komunalnih tema, tako se, kao glavno pitanje lokalnih izbora nameću ideološke teme, koje u normalnim okolnostima mogu biti privlačne samo fanaticima, ali u predizborno vrijeme one fanatiziraju čitavo društvo. Kada biste na ulici poveli razgovor o rodnoj prirodi semafora, vjerojatno bi vam se ljudi smijali, ali kad o tome govorite na javnoj televiziji, onda to mora biti nešto važno i pametno.
A kada jednom lažnoj dilemi date na značaju, nalazite se na terenu osjećaja i bitka za zdravi razum je izgubljena. Slično je i s pitanjem homoseksualnosti. Većina ljudi ima ambivalentan i prilično nekonzistentan stav o tom pitanju, a niti ih se ono pretjerano tiče. Samo će manjina tome pridavati veliki značaj i imati jasan stav, pa će jedni reći kako su homoseksualci nešto loše, dok će drugi tvrditi kako je homoseksualizam sjajna stvar. Dok su obični ljudi unutar tog spektra, samo fanatik će ljude dijeliti na “homofobe” ili “homofile”. Obilježje fanatizma nije samo apsolutizacija vrijednosti, već i binarna slika svijeta. Kada se teme koje su većini ljudi nebitne ili o njima imaju samo mutan osjećaj i nejasnu predstavu uspiju nametnuti kao stvar od javnog značaja stvara se atmosfera u kojoj ne govori više razum, već osjećaji.
Fanatici uvijek pri ruci imaju širok spektar riječi kojima kao ideološkom batinom mlate po onima koji nemaju jasan stav ili se ne slažu u potpunosti s njima. Cilj takvog ideologiziranja govora u javnom prostoru je ovladavanje jezikom, kako bi se ovladalo osjećajima ljudi.
(…)
Fanatizam dobiva sve svoje bitke tako što prvo razori oružje kojim bi mu se moglo suprotstaviti, a to je jezik. To je i razlog zbog čega je s fanaticima teško ulaziti u raspravu – terminologija koju prihvaća oblikuje i njegov način viđenja svijeta, i on vidi ono što vidi, bez obzira je li to što vidi stvarno ili ne. Jezik je taj koji daje potvrdu ispravnosti njegova viđenja. Istine koje nam se tako nude slične su odrazu vampira u ogledalu. Vampira ne plaši njegov odraz, već to što nema odraza. Ideološki vampiri znaju kako su stvaran svijet i običan jezik njihovi najveći neprijatelji.
*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
