Svi smo već pomalo navikli na jednu neobičnu naviku vlastodržaca u tzv. demokratskim državama, a to je njihova pojačana briga oko toga da se građane zaštiti od dezinformacija. Gotovo bi se moglo reći kako se radi o opsesiji. Ta je opsesija, u stvari, novijeg datuma. Sve je počelo negdje u Americi zbog Trumpa, onda se nadovezalo na rusku invaziju Ukrajine, da bi s koronom bilo normalizirano to naše novo nenormalno, piše Borislav Ristić za Večernji list.
“Centri za borbu protiv dezinformacija”
Stvar je naročito izražena u zemljama Europske unije, političke zajednice koja samu sebe doživljava kao perjanicu demokracije. Tako ćete pod sasvim normalno naići na proglase kako se Europska komisija “bori protiv širenja dezinformacija na internetu kako bi osigurala zaštitu europskih vrijednosti i demokratskih sustava”. Nije se, naravno, stalo na proglasima, pa su u državama EU osnovani “centri za borbu protiv dezinformacija”.
Nekom tko bi nas posjetio iz našeg prekjučerašnjeg svijeta sve to bi moralo sličiti na neku lošu šalu, a naročit bi podsmijeh moralo izazvati inzistiranje na tome kako se tu radi o “zaštiti demokracije”. Mi malo stariji bar pamtimo kako se pojačana briga države za “istinito informiranje” oduvijek smatrala “sumnjivom rabotom”, tipičnom za totalitarne sustave. U demokracijama, vjerovalo se, informacija je bila slobodna od državne kontrole.
>Ristić: Migracije ljudi sa shvaćanjem pravde iz brončanog doba biti će zanimljiv test za Zapad
“Leglo dezinformacija”
Sjećamo se kako je inzistiranje na slobodi savjesti i mišljenja odigralo ključnu ulogu u rušenju totalitarnog komunizma u Sovjetskom Savezu i istočnoj Europi. Mnogi smatraju kako je Brežnjevljev potpis na Povelju iz Helsinkija 1977., u kojem se inzistiralo na poštivanju ljudskih prava, predstavljalo prekretnicu i uvod u pad komunizma, jer su disidentski glasovi time dobili dobili zaštitu međunarodne zajednice.
Danas je pak sasvim normalno pročitati u medijima naslove u kojima se neovisne medije ili internetske platforme optužuje za “širenje dezinformacija” i “ugrožavanje demokracije”. Tako se, recimo, nedavno oglasila Europska komisija s upozorenjem kako je Muskova platforma X postala “leglo dezinformacija”, a potpredsjednica EK je uz priopćenje dodala i kako bi Musk i ekipa “trebali paziti što rade, jer mi ih promatramo”.
Postavlja se pitanje kako smo stigli dovde? Svakako je razumljivo da svaki režim, pa i oni nominalno demokratski, vode računa o tome što misle njihovi podanici, jer logika vlasti je ta kako će ljudi djelovati u skladu s tim kako razmišljaju. Čak i ako podanici imaju vrlo ograničenu moć da utječu na procese, kao što je to slučaj u današnjim demokracijama, opet mogu stvoriti probleme vlastodršcima ako ne misle kao i oni.
Demokracija koja se izrodila u oligarhiju
Današnji sustav, u kojem postoji ozbiljna diskrepancija u mišljenju i vjerovanju vlastodržaca i podanika, u stvari, bismo trebali zvati menadžerskom demokracijom. To je demokracija koja se izrodila u oligarhiju, premda još uvijek čuva neke demokratske rituale. Glavno umijeće svakog iskusnog menadžera je znati kako prebaciti odgovornost za loše na one ispod sebe, a sebi prisvojiti sve zasluge za sve što je dobro.
Zasluge ubire onaj tko uspješno kontrolira narativ, a ne onaj tko uspješno obavlja posao. To bi moglo objasniti otkud u menadžerskoj demokraciji tolika opsesija kontrolom informacija, jer ako kontrolirate informacije kontrolirate i narativ. Paranoja demokratskih režima rezultat je menadžerske kulture prebacivanja odgovornosti i zamjene realnosti narativom. Sve što proturječi vladajućem narativu predstavlja prijetnju njihovom poimanju stvarnosti i njima samima.
Današnje vlasti se ponašaju poput uhićenog kriminalca, koji zna da mu jedini spas leži u tome da se do kraja drži “svoje priče”, ako ne želi završiti iza rešetaka.
>Ristić: Ukrajina izašla iz mode, Bliski istok preuzeo primat svjetske pažnje
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
