Silvanu Hrelji valja priznati: Uvijek je bio dobar politički trgovac. Spretniji od svog prethodnika na čelu umirovljeničke stranke, HSU-a, Vladimira Jordana koji je 2011. osumnjičen za primanje novca iz crnih fondova HDZ-a, te suspendiran iz stranke. Naravno, u HSU-u to nisu odlučili u napadu nekog velikog poštenja, nego tek kad se pročulo da je istraga o Fimi Mediji proširena i na Jordana koji je time ostao i bez titule počasnog predsjednika.
Hrelja je već davno prije toga preuzeo vođenje HSU-a, jedne od starijih hrvatskih političkih stranaka – osnovane netom nakon rata. 2003., u dobi od svega 45 godina, postaje saborski zastupnik. Pet godina kasnije, preuzeo je i vođenje stranke. Je li ovaj inženjer zaštite na radu, koji je radni vijek proveo u Uljaniku i u Sindikatu metalaca Hrvatske, gdje je bio glavni povjerenik sindikata za Uljaniku, još tada otišao u mirovinu? Zanimljivo, podatka o tome kad je, u kojoj dobi, predsjednik Stranke umirovljenika otišao u mirovinu nema nigdje!
Studenti, umirovljenici, i ništa između
Navodno je, doduše, još godinama nakon toga bio aktivan u sindikatu, bar do 2011. Tada je imao 53 godine; sinovi su mu bili, rekao je, “u srednjim dvadesetima” i studirali.
Hrelju, kao pravog sindikalista, to da netko mora i raditi nikad nije brinulo, pa je oštro ustao protiv predložene reforme hrvatskog mirovinskog sustava koji je pod teretom ogromnog broja umirovljenika i malog, svake godine zbog iseljavanja i niskog nataliteta sve manjeg, broja zaposlenih na rubu kolapsa ionako. Smatra da, ako Slovenci rade samo do 65., onda možemo i mi.
Doduše, tu ga valja razumjeti: On štiti interese umirovljenika, dakle njegova stranka više funkcionira kao sindikat nego kao nacionalna stranka. To je, doduše, posve legitimno – čak i poželjno ako ste od te skupine birani u parlament, ali potpuna bezosjećajnost koju pokazuje za one koji bi sve to trebali platiti ipak nije legitimna. Hrelja je, naime, svojedobno na HTV-u, kad ga je poznati demograf Stjepan Šterc pitao što će se dogoditi ako 500 tisuća ljudi koji rade i koji održavaju mirovinski sustav iseli iz Hrvatske, ispalio: “Pa ostvarit će mirovinu u Njemačkoj. Tamo ima milijun otvorenih radnih mjesta”. Kad je Šterc ponovio pitanje govoreći sporije, “Ajmo polako, ako projekcija kaže da će u sljedećih deset godina Hrvatsku napustiti 500 tisuća koji uplaćuju iz svojih plaća u taj sustav, što ćemo?”, Hrelja je rekao:
“Ostalo će morati nadomjestiti država kao dug tim građanima koji su godinama ostvarivali svoje pravo“. Otkud? “Pa iz poreznih prihoda, ljudi! Zato postoji država. Iz poreznih prihoda, za to služi država. Ovo je socijalna država, nije liberalna država“, ispalio je Hrelja bez imalo razmišljanja.
Kome će se taj porez naplaćivati, valjda onima u Njemačkoj? Socijalna osjetljivost spram potrebitih i uzdržavanih, uz potpunu socijalnu neosjetljivost za onog tko sve to plaća – poreznog obveznika – jedna je od osobina hrvatskog mentaliteta, i Hrelja tu čak i nije iznimka. On je u osnovi socijalist, što za jednog Puležana i nije čudno: Poslodavce smatra izrabljivačima i robovlasnicima, protivnik je penalizacije za raniji odlazak u mirovinu, i tako dalje. Stoga nije čudno da je bio jedan od osnivača Kukuriku koalicije – i da je na njihovoj listi dobio sigurno mjesto za ulazak u Sabor 2011. godine. Uvjerenja njemu nisu nikad bila naročito bitna. To i ne mora biti čudno niti loše za nekog tko u politici zastupa jednu interesnu skupinu, grupu građana, ali njegova mijenjanja koalicijskih partnera su zapravo vid političke prostitucije.
Od Ive Sanadera do Kukuriku koalicije…
Hrelja je naime prvi put ušao u Sabor, kako smo već naveli, 2003. godine, s čak trojicom zastupnika HSU-a. Oni su tada – na iznenađenje javnosti – podršku nakon izbora dali Ivi Sanaderu, i on je postao premijerom te to i ostao sve do 2009. kada se u prvoj polovici drugog mandata povukao davši ostavku na premijersko mjesto te sve ostale političke funkcije.
No ta svoja tri presudna glasa je HSU odlično naplatio, pa je tako Ivo Sanader pri preuzimanju dužnosti rekao kako je “sve što je potpisano u sporazumima s umirovljenicima i nacionalnim manjinama moguće ostvariti, iako možda ne u jednoj godini, i u jednom mandatu.”
Nije trebalo čekati niti cijeli mandat. Stranka – koju tada još uvijek vodi Jordan – iduće je godine došla u priliku da ucijeni Sanadera i dobije traženi novac, odnosno jamstvo da će umirovljenici dobiti milijardu kuna za usklađivanje mirovina s plaćama, prema odluci Ustavnog suda. U protivnom, rekli su, zastupnici HSU-a neće podići ruku za prijedlog državnog proračuna. A ta ista tri umirovljenička glasa bila su presudna i za izglasavanje nepovjerenja ministru Žužulu. “Bilo bi nezgodno da tih milijardu kuna uzimamo s drugih stavki”, pojasnio je u Saboru HSU-ov zastupnik Dragutin Pukleš.
Ivo Sanader je time stavljen pred gotov čin, i njegova je vlada bila prisiljena isplatiti milijardu kuna: HSU uspijeva progurati Zakon o isplati razlike umirovljenicima. Kasnije su, 2008., kad je već Hrelja preuzeo vođenje stranke, ponovo stavili Sanadera pred gotov čin: “Isplata božićnice za umirovljenike dio je koalicijskog sporazuma između HDZ-a i HSU-a”, izjavio je Hrelja. Odgovarajući na špekulacije u medijima prema kojima je predsjednik Vlade Ivo Sanader spreman u novonastalim okolnostima odreći HSU-a kao koalicijskog partnera, Hrelja je rekao: “Ako je to istina, premijer se odriče umirovljenika čiji ga glasovi drže na vlasti i čiji su ga glasovi doveli na vlast i sada i na prijašnjim izborima”.
Na parlamentarnim izborima u studenom 2007., na koje izlazi samostalno, HSU pak ostaje na jednom zastupniku – Silvanu Hrelji. Zapravo, loš rezultat obzirom na to koje je sve beneficije progurao za umirovljenike.
No kako je Sanader ubrzo nakon toga pao, HSU se počeo okretati drugoj strani. Na kraju, ti dugogodišnji koalicijski partneri HDZ-a osvanuli su 2010. u Kukuriku koaliciji, kao jedni od osnivača. Iduće godine, slave ulazak čak četiri njihova zastupnika u Sabor – i ponovo sudjeuluju u formiranju vlade, ovog puta posve drugog ideološkog predznaka.
… Pa do Bandića i natrag Plenkoviću…
Ali ni tu se baš nisu pokazali kao odan i vjeran partner. U SDP-u su ubrzo postali nezadovoljni ponašanjem HSU-a u zagrebačkoj Gradskoj skupštini u koju je HSU ušao na zajedničkoj preizbornoj listi sa SDP-om i HNS-om. No to ih nije smetalo da oforme koaliciju s nezavisnom listom Milana Bandića i zajedno su s njima, te HSS-om i HSLS-om, oforme vladajuću većinu u Gradskoj skupštini. Hrelja je pak tada poručio kako su oni samo “spriječili nove izbore u Zagrebu”.
Ovaj velemajstor političke trgovine potom, 2016. godine, potpisuje sporazum o zajedničkom izlasku na predstojeće parlamentarne izbore sa Zoranom Milanovićem, i ostalim čelnicima stranaka iz “Narodne koalicije”. No iako je u ovom sazivu u Sabor ušao na zajedničkoj listi koalicije SDP-HNS-HSS-HSU, dao je glas za Plenkovićevu vladu nakon “preslagivanja” u svibnju 2017., kad je Most istu napustio.
Od Plenkovića u Amsterdamsku, iz Amsterdamske u SDP
Potom se okreće se “Amsterdamskoj koaliciji”, te s njima izlazi na izbore za europski parlament. No kako je na tim izborima SDP naglo i nenadano oživio, a Amsterdamska podbacila, pokreće novu ljubavnu aferu s SDP-om, rekavši: “Ovi izbori su pokazali da SDP više nije u slobodnom padu, nego da su zadržali poziciju stožerne stranke. Da se ujutro probude i da ništa ne rade, oni imaju 15 posto glasova. Sa SDP-om još otprije imamo potpisan Sporazum o suradnji za Dobro društvo. Sada imamo i dogovor sa Bernardićem da sjednemo, popijemo kavu i vidimo što i kako dalje”.
Valja spomenuti i da iz redova njegove stranke je i dugogodišnja ravnateljica HINA-e Branka Valentić čiji je mandat upitne legalnosti, jer ju je imenovalo Upravno vijeće kojem je u tom trenutku dvojici od pet članova bio istekao mandat. HINA se pod Brankom Valentić pretvorila u ljevičarsko ostrašćeno i nimalo objektivno sredstvo informiranja, koje bira i obrađuje vijesti po ideološkom kriteriju (dovoljno je, primjerice, vidjeti kako izvješćuju o Donaldu Trumpu). Usto, često je objavljivala dezinformacije o udruzi U ime obitelji i inicijativi Narod odlučuje.
Na posljednjim izborima, onima za europski parlament, Silvano Hrelja je dobio 2.832 preferencijalnih glasova. U svojoj, istarskoj županiji, dobio je 397 glasova, što je apsolutno ponižavajuće. Zašto itko u hrvatskoj politici misli da mu je Hrelja potreban? On skupo naplaćuje svoju ruku, i ruku svojih stranačkih drugova, često u milijardama. Za uzvrat, ne nudi apsolutno nikakvu lojalnost političkim partnerima. Istina, oni su interesna stranka, ne ideološka, ali brzina kojom nakon izbora Hrelja pokušava pretrčati Bernardiću, noseći u košarici tek oko dvije tisuće glasova koje će zacijelo naplatiti kao da ih je 200.000, ča i u hrvatskim političkim prilikama djeluje pomalo gadljivo.
Hrelju je na zadnjim izborima podržalo najviše 0,2% od ukupno 1.240.948 hrvatskih umirovljenika, i to ako računamo da za njega nije glasao nitko tko nije umirovljenik. Jasno da on ne može samostalno ući u Sabor, i da je to HSU zadnji put mogao 2007. Temeljem te šačice glasova, Hrelja navodno razmišlja i o ministarskom mjestu u budućoj vladi, iako je, da paradoks bude veći, SDP već u koaliciji s jendom drugom strankom koja okuplja umirovljenike, doduše vanparlamentarnom. Hrelja i HSU su najbolji dokaz korumpiranosti i jalovosti hrvatskog izbornog sustava, koji strančicama poput njegove omogućava da spretnim koaliranjem parazitiraju uz vlast, pa čak i da odlučuju o tome tko će vlast obnašati (bez HSU-a, teško da bi Plenkovićevo “preslagivanje” uspjelo). Hrelja je usto dokaz da u Hrvatskoj politici i te kako postoji negativna selekcija, da u nju odlaze oni koji inače izvan nje nikad ne bi ništa postigli.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
