Uskrsnji tekst portala Novosti koji izdaje Srpsko narodno vijeće za izdavača Milorada Pupovca, objavljen 10. travnja na Uskrsni ponedjeljak, s velikom mržnjom i lažima obara se na lik pokojnog sarajevskog nadbiskupa Ivana Šarića.
U tekstu, koji je potpisao novinar Siniša Vuković, na krajnje morbidan način se obara na lik i djelo uzoritog nadbiskupa Šarića. U biti, radi se o ponavljanju starih komunističkih laži koje smo slušali o uvaženom nadbiskupu pola stoljeća, uz vrlo agresivan i huškački vokabular o ‘izbrušenim srbosjecima’, ‘naoštrenim noževima’, klanju, komadanju dječjih tijela i slično.
“Djelovanje sarajevskog nadbiskupa hrvatske provenijencije, Ivana Ev. Šarića – u onoj mjeri pri kojoj je vodicom blagoslovnom škropio naoštrene noževe i izbrušene srbosjeke, uspomoć kojih su njegovi ustaški miljenici i blagoslovljenici klali ljude i kidali na komade dječja tjelesa – velika je mrlja, madež, vrijed, edem ilitiga krasta na tijelu naše Matere Crkve, i, najmanje što se može učiniti da se to ruglo i osramoćenje generacijski ispere, sastruže ili otkine, jest institucionalno priznanje te nečistoće.” (Novosti o nadbiskupu Šariću)
Za svoj zlatni biskupski jubilej, nadbiskup Šarić je u Madridu 1958. godine od Svete Stolice dobio posebnu povelju. Na pogrebu, misu zadušnicu uz pokojnikov odar, služio je apostolski nuncij u Madridu msgr. Hildebrando Antoniutti, uz nazočnost petorice nadbiskupa te brojnih svećenika i vjernika.
Tekst objavljen na Uskrsni ponedjeljak
Ivan Šarić je bio drugi nadbiskup Vrhbosanske nadbiskupije, iza velikog Josipa Stadlera, nakon višestoljetne zabrane rada i obnove nadbiskupije 1881. godine. To je bilo vrijeme prestanka okupacije Bosne od strane Otomanskog carstva i vrijeme sveopće obnove i ustroja Katoličke crkve u Bosni, koja je tada formalno bila dio Austro-Ugarskog carstva.
>Tko su ljudi koje Grad Zagreb planira maknuti iz imena ulica na inicijativu Documente?
Skandalozan tekst koji je izašao je u posljednjem broju tjednika Novosti Srpsko narodno vijeće za izdavača, kako u Impressumu stoji – Milorada Pupovca, potresao je hrvatsku i katoličku javnost.
U najsvetije dane Uskrsa, najvećeg kršćanskog blagdana, osvanuo je huškački članak pun laži o sarajevskom nadbiskupu Ivanu Šariću i Katoličkoj Crkvi, kojeg se ne bi postidjeli ni pisci agitprop članaka iz doba Komunističke partije Jugoslavije.
“Visoki crkveni prelat svrstao se među bandu”
Evo što u tekstu pod naslovom “Fanfare za ustaše” o sarajevskom nadbiskupu Ivanu Šariću i Katoličkoj Crkvi pišu Novosti.
Tekstopisac, s puno žuči, tvrdi da se nadbiskup Šarić “svrstao među bandu Endehazije”:
“Nažalost, imenovani visoki crkveni prelat svrstao se među bandu, na bandu onih čija ideologija i program vođenja države, kužne Endehazije, nedvosmisleno i direktno ističe isključivanje i negaciju svega vidljivoga i nevidljivoga kršćanskoga, svega katoličkoga, svega humanističkoga…”
Zatim se obara i na Katoličku Crkvu, a sam sebe proglašava katolikom:
“Katolička crkva, kojoj je kao svećenik Šarić pripadao, mudro prešućuje njegovo fanfarsko ustaševanje, glorificiranje humanoidne kreature Ante Pavelića do mjere prispodobive kantorskom hvalospjevanju u počast samom Isukrstu. Porazna je to činjenica za nas katolike!”
Naziva nadbiskupa Šarića jednim od “konstituenti NDH”:
“Ističem sve ovo skupa iz razloga što je, mimo svih kršćanskih i ljudskih uzanci, u konstrukciji te vražje društvene skalamerije NDH jednom od konstituenti bio i u ta doba ugledni katolički nadbiskup, učeni muž i čeljade širokih znanja: monsinjor Ivan Evanđelist Šarić.”
Tekstopisac tvrdi da je nadbiskup Šarić blagoslivljao noževe i tzv. ‘srbosjeke’ kojima su klani ljudi i djeca
I onda izriče brutalnu laž koja je toliko puta od 1945. godine bila pripisivana Katoličkoj Crkvi i katoličkim svećenicima (koji su u stvarnosti bili žrtve komunističkih i četničkih pokolja od 1941. pa sve do gotovo 1950. godine). U toj monstruoznoj laži tekstopisac tvrdi da je nadbiskup blagoslivljao noževe i tzv. ‘srbosjeke’ kojima su klani ljudi i djeca. Što god značio taj pojam ‘srbosjek’ koji se tek posljednjih godina masovno pojavljuje u velikosrpskoj propagandi, kao u filmu ‘Dara iz Jasenovca’.
>27. rujna 1871. rođen dr. Ivan Evanđelista Šarić – koje je epohalno djelo nadbiskupa koji je umro u izgnanstvu?
“Djelovanje sarajevskog nadbiskupa hrvatske provenijencije, Ivana Ev. Šarića – u onoj mjeri pri kojoj je vodicom blagoslovnom škropio naoštrene noževe i izbrušene srbosjeke, uspomoć kojih su njegovi ustaški miljenici i blagoslovljenici klali ljude i kidali na komade dječja tjelesa – velika je mrlja, madež, vrijed, edem ilitiga krasta na tijelu naše Matere Crkve, i, najmanje što se može učiniti da se to ruglo i osramoćenje generacijski ispere, sastruže ili otkine, jest institucionalno priznanje te nečistoće.”
Cijeli tekst iz Novosti možete pročitati ovdje
Tko je bio nadbiskup Ivan Šarić?
Ovaj vrsni i vrlo plodni svećenik, biskup, intelektualac i stvaralac preveo je u ratno vrijeme Sveto pismo na hrvatski jezik, kapitalno djelo koje je imalo povijesno značenje za Crkvu u Hrvata i hrvatski narod. Zbog njegove ljubavi prema Evanđelju i Svetom pismu često se piše i kao Ivan Evanđelist Šarić.
Valja napomenuti da je u knjizi Bibliografiji nadbiskupa dr. Ivana Šarića registrirano čak 106 nadbiskupovih djela koja su izišla za njegova života i 25 obnovljenih izdanja nakon njegove smrti.
Tijekom 23 godine upravljanja nadbiskupijom osnovao je mnoge nove župe, širio katolički tisak te misijsku kreativnost doveo do vrhunca u tadašnjim prilikama. Završetkom II. svjetskog rata napušta BiH, misleći da je to privremeno i polazi na osobni križni put. Umro je u Madridu 1960. godine, a nakon 47 godina njegovi zemni ostatci su vraćeni u sarajevsku crkvu sv. Josipa, koju je upravo on dao sagraditi. S obzirom da je Šarić djelovao u teškom povijesnom razdoblju za BiH, a riječ je o dva svjetska rata, te je na kraju morao napustiti voljenu domovinu i svoj hrvatski narod, piše vecernji.ba
Nadbiskup Stadler uočio darovitog i pobožnog Šarića
Dok je boravio u Madridu, Šarić je sve odlučnije odbijao izlaske i nastojao se što više zadržavati u svojoj sobi, baš kao da je u samostanskoj ćeliji. Pomoćni madridski biskup Jose Maria Garcia Lahigura, bio je određen od španjolske hijerarhije da održava vezu sa Šarićem i da se brine za njega.
No Šarić je sve vrijeme mislio na Bosnu i Travnik. Često je spominjao pojanje slavuja na Vlašiću, rječici Lašvi. Stoga ne čudi da je u Madridu nakon punih 60 godina od svoje prve mise u Travniku napisao pjesmu posvećenu vezirskom gradu Travniku.
Naime, Šarić je nakon pučke škole bio jedan od prvih sjemeništaraca primljenih u tek osnovano sjemenište u Travniku koje su vodili isusovci. Prvom vrhbosanskom nadbiskupu dr. Josipu Stadleru daroviti mladi Šarić odmah je zapao za oko, pa je 1896. godine postavio za kanonika vrhbosanskog kaptola.
Šariću je tada bilo samo 25 godina. Već sljedeće godine postaje urednikom novopokrenutog časopisa “Vrhbosna“, a godinu poslije stječe i doktorat iz teologije i istočnih jezika na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Šarić 1908. godine postaje pomoćni biskup Vrhbosanske nadbiskupije.
Raspad Austro-Ugarske i Šarić postaje nadbiskup
Svršetak rata 1918. godine i raspad austrougarskog carstva koji su bili sudbonosni za BiH, a za Šarića posebice zato što je iste godine umro Stadler, a on postao glavni vikar, da bi 1922. godine bio ustoličen za nadbiskupa i od tada počinje djelovanje drugog vrhbosanskog nadbiskupa koji je dalje razvijao i proširivao postojeće ustanove.
Naime, Šarić je utemeljio 17 novih župa i sagradio novu monumentalnu crkvu sv. Josipa na Marindvoru u Sarajevu, koju je Šarić zamislio kao prvostolnicu. Pokrenuo je “Katolički tjednik” koji je izlazio sve do travnja 1945. godine, dječji mjesečnik “Vrtić”, te ilustrirani časopis “Katolički svijet“.
U jeku beogradske diktature pokrenuo je politički dnevnik “Narod“ i povjerio uređivanje svećeniku Dragutinu Kamberu. Za svoj zlatni biskupski jubilej, Šarić je u Madridu 1958. godine od Svete Stolice dobio posebnu povelju. Iz života nadbiskupa Šarića također je zanimljivo spomenuti dva događaja.
Dva važna događaja iz života
Prvi je vezan uz sarajevski atentat. Naime, nakon atentata Gavrila Principa na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, Šarić se odmah uputio u rezidencijalnu palaču Konak u koju su bila prenesena mrtva tijela Ferdinada i Sofije. Pokojnicima je već podijelio posljednju pomast jedan isusovac, a Konak je vrvio od brojnih generala i visokih činovnika.
Drugi pak događaj je vezan uz smrt velikog hrvatskog pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića. O tome je Šarić pričao Hrvatima u Madridu. “Dan prije njegove smrti, nakon mise u sarajevskoj katedrali bio sam na zajutarku u blagovaonici kaptola. Kad najednom uleti Osman Hadžić, književnik, prijatelj Kranjčevićev i moj, te povika: “Biskupe molim te, pusti tu kavu i pođi odmah u stan Kranjčevića! On je na umoru, i Ella te moli da odmah dođeš.
“S Osmanom odmah sam pohitao u stan Kranjčevića. Odemah sam uzeo raspelo, koje je stajalo uz jastuk na noćnom ormariću, i približio ga ustima Silvija. Supruga Ella mu je podigla glavu, a on je primaknuo usne i poljubio glavu raspela. Bio je to prizor koji je izmamio suze i Elli i meni. I dao sam odrješenje Siviju. Sutradan je umro”.
Tako je Šarić svjedočio o pomirenju Silvija s Bogom dan prije njegove smrti.
Umro iste godine kada i mučenik kardinal Stepinac
Posljednje tri godine života Šarić je bio prikovan uz bolesnički krevet. Preminuo je pola godine nakon smrti kardinala Stepinca. U osmrtnici koju su potpisali Krunoslav Draganović, bivši nadbiskupski tajnik “ispred vrhbosanskog klera u emigraciji“ i Eugen Beluhan dušobrižnik hrvatske kolonije u Španjolskoj, kaže se da je msgr dr. Ivan Ev. Šarić nadbiskup u metropolita vrhbosanski preminuo na dan Gospe Karmelske 16. srpnja 1960. godine u 89. godini života, 66. svećeništva i 52. godini biskupstva.
Bio je asistent papinskog prijestola od prosinca 1931. godine.
Misu zadušnicu uz pokojnikov odar, služio je apostolski nuncij u Madridu msgr. Hildebrando Antoniutti, uz nazočnost petorice nadbiskupa te brojnih svećenika i vjernika. Šarić je pokopan u svećeničkom panteonu na madridskom groblju Nuestra Senora de Almudena, i to na krajnjem krilu da bi njegovi posmrtni ostatci, kad okolnosti dopuste, mogli biti prevezeni u Sarajevo.
To je i učinjeno nakon završetka posljednjeg rata. Zahvaljujući velikom zauzimanju kardinala Vinka Puljića i angažmanu, sad već umirovljenog profesora msgr. Mate Zovkića, zemni ostatci vrhbosanskog nadbiskupa preneseni su u Sarajevu, u kriptu crkve sv. Josipa na Marindvoru, koju je izgradio nadbiskup.
Što o Šariću kaže vrhbosanski nabiskup Ćekada u vrijeme Jugoslavije?
„Pun zasluga i visoko cijenjen sašao je sa pozornice: velik u poniženju i u patnjama. Nadživjela su ga njegova djela: prije svega njegova crkva sv. Josipa, njegovo Sveto Pismo i njegove književne inicijative“. (vrhbosanski nadbiskup Č. Ćekada).
Redovnice Svećeničkog doma u Madridu koje su boravile u kući dok je u njoj živio nadbiskup Šarić na slijedeći način izrazile su sjećanje nadbiskupu Šariću:
Sjećamo se čovjeka visoka stasa koji je bio krupan, vedar i blaga izgleda. Njegov nas lik sada podsjeća na sv. Oca Ivana Pavla II.
S mukom je govorio španjolski, ali se savršeno sporazumijevao pomoću lica koje je bilo uvijek nasmijano i zračilo je dobrotom. Bio je jednostavan i ugodan pa su ga svi voljeli a on je prema svima postupao prijateljski.
Bio je Nadbiskup visoka stasa u širokom smislu te riječi.
Često je dolazio u bolničku ljekarnu koja se nalazila u istom dijelu zgrade gdje je bio njegov stan, na broju 101. S tim motivom podržavao je veliko prijateljstvo s redovnicama koje su se u to vrijeme brinule za taj odjel te koje su ga dvorile i njegovale s velikom ljubavlju.
Preminuo 1960.
Sve redovnice koje su pripadale zajednici za služenje u Bolnici te svi službenici pohađali su ga često da bi mu razbijali usamljenost. Imajući na umu da je bio izbjeglica kroz dvanaest godina u ovoj kući, smatramo da se nikada nije osjetio sasvim sam nego da je među nama prihvaćen i siguran, a svoju zahvalnost pokazivao je riječima i srcem.
Želimo također spomenuti da je imao dva velika prijatelja: svećenika don Benita Vizcarza (koji je u međuvremenu preminuo) i dra Duška Jelavića, liječnika Hrvata. Njih dvojica više puta su ga pratili radi rješavanja administrativnih pitanja te radi šetanja i upoznavanja grada.
Posljednje godine proveo je u veoma slabom zdravstvenom stanju i trebao je intenzivniju njegu kakvu je u to vrijeme tražilo njegovo zdravlje.
Sve je volio i tako postupao da su drugi njega voljeli. S veoma velikom ljubavlju čuvamo uspomenu na njega. Njegov prolaz kroz naš život ostavio je neizbrisiv trag.
Dana 16. srpnja 1960. prešao je u kuću Očevu oprostivši svojim progoniteljima. LAUS DEO.
Prava istina: Svećenici Katoličke Crkve su žrtve klanja i ubijanja
Za kraj želimo istaknuti inverziju istine: nije Katolička Crkva ni njezini svećenici ubijala ni blagoslivljala noževe i ‘srbosjeke’. Katolička Crkva, njezini svećenici i časne sestre bili su žrtve pokolja u i nakon Drugog svjetskog rata. Stotine svećenika i časnih sestara je ubijeno na najpodlije i najsvirepije načine, tisuće su bile poslane u komunističke zatvore i kazamate, a progoni i ubojstva su trajali godinama nakon rata.
Među brojnim žrtvama kao najpoznatije se izdvajaju: partizanski masovni pokolj franjevaca u samostanu u Širokom Brijegu, partizanski pokolj svećenika i bacanje u jame u Macelju, partizanski pokolj časnih sestara u bolnici Vrapče u Zagrebu i bacanje u jamu Jazovku, četnički pokolj i mučenja svećenika u vrijeme srpskog ustanka 27. srpnja 1941. u području Srb-Bosansko Grahovo-Drvar-Bosanski Petrovac, četnički pokolj časnih sestara Drinskih mučenica u Goraždu.
To su samo neka od ubojstava, danas najpoznatija javnosti, o kojima se moralo šutjeti gotovo 50 godina. Jugoslavenska propaganda je u tih 50 godina stvorila mit i laž o katoličkim svećenicima ‘koji blagoslivljaju noževe za klanje’, uz niz drugih monstruoznih laži.
A te lažu žive do današnjeg dana, a tome je dokaz i tekst u Novostima o vrhbosanskom nadbiskupu Šariću.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
