Na današnji dan 1871. rođen je u župi Dolac kod Travnika Vrhbosanski nadbiskup Ivan Šarić. Umro je u izgnanstvu u Madridu 1960 godine. Bio je nasljednik velikog Vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera. Godine 1945. nadbiskup Šarić je pred komunistima sklonjen iz Sarajeva u Zagreb, a onda u Austriju, da bi 1948. završio u Madridu gdje je i umro. Po njegovoj želji tijelo je preneseno 1997. u voljenu Vrhbosansku nadbiskupiju, grad Sarajevo, Marijin Dvor, crkva svetog Josipa.
Ovaj vrsni i vrlo plodni svećenik, biskup, intelektualac i stvaralac preveo je u ratno vrijeme Sveto Pismo na hrvatski jezik, kapitalno djelo koje je imalo povijesni značaj za Crkvu u Hrvata i hrvatski narod. Zbog njegove ljubavi prema Evanđelju i Svetom Pismu često se piše i kao Ivan Evanđelista Šarić.
Valja napomenuti da je u knjizi Bibliografiji nadbiskupa dr. Ivana Šarića registrirano čak 106 nadbiskupovih djela koja su izišla za njegova života i 25 obnovljenih izdanja nakon njegove smrti.
U prvoj polovici svibnja 1945. nadbiskup Šarić s vojnicima i civilima, te banjalučkim biskupom Jozom Garićem napušta Zagreb, uvjeravan da bi njegova prisutnost među izbjeglima mogla biti od veće koristi i da će sve to skupa trajati kratko. Nesigurnost i strah koji je ulijevao boravak u Celovcu (Klagenfurt) i Salzburgu u Austriji, unatoč srdačnog gostoprimstva biskupa dotičnih biskupija, sile nadbiskupa da potraži sigurnije utočište u Švicarskoj, u Hautc Rive kod redovnika cistercita. Tragična smrt njegova tajnika, a pogotovo često administrativno produljivanje boravka u Švicarskoj, ponukalo ga je da prihvati ponudu stalnoga boravka španjolskih vlasti. Ljudi s katoličkom tradicijom i svježim krvavim tragovima vlastite povijesti građanskog rata sličnog onom koji se vodio na teritoriju NDH, srdačno su primili nadbiskupa Šarića.
Bio je smješten u svećeničkom domu gdje je ostao do konca svoga života – radeći, trpeći, moleći i čineći pokoru.
„Prvi sin Bosne ponosne“
Mogao je na koncu, mirne duše, ponoviti riječi pape Grgura VII: „Ljubio sam pravdu a mrzio nepravdu; zato umirem u progonstvu“. Ivan Evanđelista Šarić, drugi vrhbosanski nadbiskup, ostaje nažalost još uvijek „velikan prekriven velom šutnje“ i nepoznavanja.
Teško je donijeti objektivan i kompletan sud o Šarićevoj osobi, o njegovoj crkvenoj i političkoj ulozi, iz razloga što smo vremenski preblizu događaja i osoba s kojima je živio. Drugi problem je pomanjkanje pisanih izvora: neki su uništeni, neki „razgrabljeni”, a pristup arhivskoj građi iz njegova vremena je otežan.
Prema Ivanu Tomasu on je „Prvi sin Bosne ponosne“. Povijest života nadbiskupa Šarića čini dio narodne, političke i kulturne hrvatske povijesti. Sigurno je da se povijest Bosne i Hercegovine iz prve polovice našega 20. stoljeća ne može pisati bez Šarićeva imena.
On ostaje svijetla figura u novijoj povijesti Bosne i Hercegovine.
Velik u poniženju i patnjama – nadživjela su ga njegova djela
„Pun zasluga i visoko cijenjen sašao je sa pozornice: velik u poniženju i u patnjama. Nadživjela su ga njegova djela: prije svega njegova crkva sv. Josipa, njegovo Sveto Pismo i njegove književne inicijative“. (vrhbosanski nadbiskup Č. Ćekada).
Redovnice Svećeničkog doma u Madridu koje su boravile u kući dok je u njoj živio nadbiskup Šarić na slijedeći način izrazile su sjećanje koje o njemu čuvaju:
Sjećamo se čovjeka visoka stasa koji je bio krupan, vedar i blaga izgleda. Njegov nas lik sada podsjeća na sv. Oca Ivana Pavla II.
S mukom je govorio španjolski, ali se savršeno sporazumijevao pomoću lica koje je bilo uvijek nasmijano i zračilo je dobrotom. Bio je jednostavan i ugodan pa su ga svi voljeli a on je prema svima postupao prijateljski.
Bio je Nadbiskup visoka stasa u širokom smislu te riječi.
Često je dolazio u bolničku ljekarnu koja se nalazila u istom dijelu zgrade gdje je bio njegov stan, na broju 101. S tim motivom podržavao je veliko prijateljstvo s redovnicama koje su se u to vrijeme brinule za taj odjel te koje su ga dvorile i njegovale s velikom ljubavlju.
Sve redovnice koje su pripadale zajednici za služenje u Bolnici te svi službenici pohađali su ga često da bi mu razbijali usamljenost. Imajući na umu da je bio izbjeglica kroz dvanaest godina u ovoj kući, smatramo da se nikada nije osjetio sasvim sam nego da je među nama prihvaćen i siguran, a svoju zahvalnost pokazivao je riječima i srcem.
Želimo također spomenuti da je imao dva velika prijatelja: svećenika don Benita Vizcarza (koji je u međuvremenu preminuo) i dra Duška Jelavića, liječnika Hrvata. Njih dvojica više puta su ga pratili radi rješavanja administrativnih pitanja te radi šetanja i upoznavanja grada.
Posljednje godine proveo je u veoma slabom zdravstvenom stanju i trebao je intenzivniju njegu kakvu je u to vrijeme tražilo njegovo zdravlje.
Sve je volio i tako postupao da su drugi njega voljeli. S veoma velikom ljubavlju čuvamo uspomenu na njega. Njegov prolaz kroz naš život ostavio je neizbrisiv trag.
Dana 16. srpnja 1960. prešao je u kuću Očevu oprostivši svojim progoniteljima. LAUS DEO.
Prijevod Svetog Pisma – epohalno djelo koje izlazi od 1941-1943. godine
Nadbiskup Šarić bio je plodan pisac, pjesnik i prevoditelj. Valja napomenuti da je u knjizi Bibliografiji nadbiskupa dr. Ivana Šarića registrirano 106 nadbiskupovih djela koja su izišla za njegova života i 25 obnovljenih izdanja nakon njegove smrti. Kruna njegovog rada bijaše cjelovit pučki prijevod Svetoga pisma na hrvatski jezik po nalogu Predsjedništva Biskupske konferencije u Zagrebu, povodom 1300. obljetnice prvoga kontakta Hrvata sa Svetom Stolicom. Nadljudskom upornošću i naporom prevoditelja u teškim ratnim uvjetima države NDH izašlo je sarajevsko izdanje Svetoga pisma u tri sveska, od 1941. do 1943.
Bio je to prvorazredni vjerski, kulturni i povijesni događaj Crkve u Hrvata, posebno jer se dogodio za vrijeme svjetskog rata na teritoriju NDH gdje je rat u to vrijeme bjesnio velikom žestinom.
Tiskanje drugoga, popravljenog izdanja Svetoga pisma dovršeno je u Madridu uoči svetkovine Sv. Petra i Pavla, 28. lipnja 1960. Godine 1998. tiskano je u Čakovcu protestantizirano izdanje Šarićeva prijevoda – bez crkvenog imprimatura. Izmjene i dopune načinio je George Đuro Martinjak. U izdanju Hrvatskoga biblijskog društva tiskan je u Zagrebu 2006. Šarićev prijevod: Biblija. Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta (1. popravljeno izdanje), biblijska revizija: Višaticki – Odobašić – Zovkić. Godine 2009. u nakladi Hrvatskog biblijskog društva (Zagreb), Vrhbosanske nadbiskupije (Sarajevo) i Verbuma (Split) izašla je Biblija. Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta / preveo Ivan Ev. Šarić / , 4. popravljeno izdanje, tiskano u Kini. Iste godine izašli su Psalmi, I. izdanje, u nakladi Hrvatskog biblijskog društva Zagreb, Vrhbosanske nadbiskupije Sarajevo i Verbuma Split, tiskano također u Kini.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
