Foto: Fah; fotomontaža: Narod.hr

Konačno se i to dočekalo, da su jedne dnevne novine 17. rujna 2017. u tekstu naslovljenom 1066 dana bačenih u vjetar: Istina o obrazovnoj reformi progovorile o mogućoj kontaminaciji kurikulne, a time i odgojno-obrazovne reforme od samih njezinih početaka.

Kontaminacija obrazovne reforme

Trebao je gotovo dvije godine i sedam mjeseci od imenovanja prve Ekspertne radne skupina da u javnost procuri podatak kako je tadašnji ministar Vedran Mornar u tu skupinu imenovao Suzanu Hitrec, predsjednicu Udruge hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja, iako se na poziv (piše natječaj, no natječaja nije bilo) javila tri dana nakon roka prijave. Dakle, ono što je 3. studenoga 2016. godine u Izvješću utvrdilo Povjerenstvo za unaprjeđenje reforme odgoja i obrazovanja, kojemu su na čelu bili Dijana Vican i Matko Glunčić, 17. rujna 2017. poprimilo je svoj vidljivi oblik: Suzana Hitrec imenovana je u ERS premda to nije smjela biti. Tim je postupkom Vedran Mornar, koji se inače ovih dana u javnosti predstavlja kao pošten čovjek, obezvrijedio Javni poziv koji je objavio 18. prosinca 2014. a zatvorio 9. siječnja 2015. te ismijao sve one koji su se na taj poziv javili. Tim je činom od samih početaka kontaminirao Cjelovitu kurikulnu reformu, a njezinu daljnju provedbu učinio nelegalnom i nelegitimnom. Jer, Suzana Hitrec nije samo sudjelovala u radu ERS-a nego u radu pojedinih stručnih radnih skupina. Budući da je kao članica ERS-a automatizmom pridodavana stručnim radnim skupinama ni na jedan se poziv za sudjelovanje u radu stručnih radnih skupina nije morala javljati. Uz to, Suzana Hitrec je kao članica ERS-a sudjelovala u odabiru pojedinih članova stručnih radnih skupina koje su radile na izradi kurikulnih dokumenata. Domino-efekt nigdje primjenjiviji.

Hipokrizija duha

Postavlja se pitanje što od toga danas imamo? Gotovo ništa. Vijest je već drugi dan pala u zaborav. Mlijeko je davno proliveno, a onaj koji ga je prolio u zadnjih se nekoliko mjeseci prometnuo u pravu moralnu vertikalu. Kojeg li apsurda, kršitelj pozitivnih propisa postao je zaštitnikom vladavine prava, Strategije i Akcijskoga plana i čega sve ne. Boli ta hipokrizija duha. Postavlja se pitanje je li Vedran Mornar jedini odlučio u ERS imenovati člana koga nije smio imenovati? Nije. Suodgovornost za to snosi i drugi akter koji je u to vrijeme ‘vedrio i oblačio’ provedbom Strategije. To je Neven Budak koji je 1. lipnja 2017. u 21. minuti u emisiji Otvoreno rekao kako su „svi članovi PSP analizirali sve prijave pristigle na javni poziv za voditelja i članove ERS-a“. Podsjetimo da je članicom tadašnjeg PSP-a bila i Eli Pijaca Plavšić, izvršna direktorica udruge Forum za slobodu odgoja i jedna od vodećih osoba iz GOOD-inicijative, inače ključnoga promotora i organizatora dvaju prosvjeda vezanih za kurikulnu reformu: Hrvatska može bolje i Čekajući tramvaj zvan obrazovna reforma. Dakle, Neven Budak je priznao da je zajedno s tadašnjim članovima PSP-a sudjelovao u odabiru Suzane Hitrec za člana PSP-a čime je zajedno s njima osobno ‘dezavuirao Strategiju’ (to su riječi kojima je u navedenoj emisiji Budak optužio Dijanu Vican jer se ‘usudila’ taknuti Akcijski plan).

> Hoće li političkom trgovinom imenovana HNS-ova Blaženka Divjak uz Jokića vratiti i Budaka?

Jesu li Mornar, Budak i članovi PSP-a jedni krivi za tu prijevaru? Pretpostavka je da nisu. No to ne znamo, i nije sigurno da ćemo pravu istinu ikada saznati. A tamo gdje nema istine, bujaju pretpostavke. A jedna od njih je da su se Mornar i Budak na taj čin odlučili u dogovoru s budućim voditeljem ERS-a Borisom Jokićem koji je po svemu sudeći kao jedini kandidat za voditelja dobio odriješene ruke da sam bira svoje najbliže suradnike od kojih su dvoje (Branka Baranović i Zrinka Ristić Dedić) dolazili s instituta na kojemu je i sam zaposlen. Ako je tomu tako, onda bole riječi Borisa Jokića koje je ovih dana izrekao da će se na natječaj javiti samo ako on bude legalan. To je isti onaj Jokić koji je godinu i pol dana bio na čelu tijela koje nije imalo niti legalitet niti legitimitet. To je onaj isti Jokić koji se više od godinu dana u javnosti predstavlja kao pošten čovjek te koji je povodom izbora voditeljice i članova Ekspertne radne skupine stanje u Hrvatskoj usporedio s balkanskom krčmom i žabokrečinom i time zapalio fitilj da u nepovrat raznese i ono malo dobroga što je napravio. Boris Jokić možda i jest u pravu, pri čemu je javnosti zatajio da je vrijeme balkanske krčme i žabokrečine počelo sa samim početcima kurikulne reforme.

Iznevjereni izvorni ciljevi Strategije

Druga ‘velika istina’ u članku jest ona koju otkiva Neven Budak, a glasi da je Vedran Mornar samoinicijativno odlučio skratiti rokove izrade kurikulnih dokumenata s tri godine na tri do šest mjeseci. Dakle, još je jedna enigma, na koju je u Izvješću ukazalo Povjerenstvo za unaprjeđenje reforme odgoja i obrazovanja, dešifrirana. Evo što u Izvješću o tome piše: „Povjerenstvo nije uspjelo utvrditi razloge skraćivanja rokova, ali ocjenjuje da su promijenjeni rokovi za ostvarenje mjera i aktivnosti u Akcijskome planu, posebice oni vezani uz CKR, nerealni, a samim time i neostvarivi.“

Što danas imamo od spoznaje da je za kraćenje rokova u Akcijskom planu odgovoran Vedran Mornar? Ništa i puno. Ovisno o tom kako gledamo na posljedice koje su proistekle iz te krajnje nezdrave odluke.

Naime, kada je 17. listopada 2014. Strategija donesena u Hrvatskom saboru, donesena je uz dva uvjeta. Prvi uvjet bio je taj da se rokovi iz Strategije izuzmu i izradi zaseban Akcijski plan tako da da rokovi u njemu budu „usklađeni s protekom vremena, realnom mogućnošću ostvarenja i učinkovitom provedbom Strategije“. No rokovi, posebice oni vezani uz izradu i implementaciju kurikulnih dokumenata, koji su se našli u Akcijskom planu bili su sve samo ne (1.) usklađeni s protekom vremena, (2.) realnom mogućnošću ostvarenja i (3.) učinkovitom provedbom Strategije, a time niti u suglasju s odrednicama i izvornim ciljevima Strategije kao ni s uputama saborskoga odbora. Štoviše, u odnosu na CKR, bili su u potpuno promašeni. U spomenutom članku Budak i Mornar pokušavaju relativizirati tu odluku te ublažiti njezine katastrofalne posljedice. Evo što Mornar o toj odluci danas kaže: „Išli smo ambiciozno, ali bolje je zakasniti na kratko postavljenom roku, nego na dugom. Da smo uzeli rok od tri godine, on bi istekao sada, a mi danas, 2017. godine, ne bismo bili ni tri posto spremniji nego što smo bili tada. Vodili smo se idejom da je potrebno što prije krenuti jer je svaka godina jedna izgubljena generacija.“ Kako to nazvati drugačije nego vrijeđanjem zdrave pameti i obezvrjeđivanjem rada svih vrijednih osoba koje su predano radile na izradi Strategije, kao i obezvređivanje instituta javnoga savjetovanja o Strategiji? Ono oko čega se struka prilikom izrade Strategije složila, a javnost u javnom savjetovanju o Strategiji poduprla, Mornar je bacio u vjetar i samoinicijativno se odlučio na drastično kraćenje rokova izrade kurikulnih dokumenata. Posljedica katastrofalnoga kraćenja rokova su loši, na brzinu sklepani, nekvalitetni, neprohodni i nezanimljivi dokumenti; izigrana te nestručno i netransparentno provedena stručna rasprava; obezglavljena i ispolitizirana javna rasprava o tim dokumentima.

Iznenađena Ekspertna radna skupina

U spomenutom je članku jednako tako zanimljiva tvrdnja kako je Akcijski plan, koji je svjetlo dana ugledao 3. rujna 2015., „iznenadio i samu Ekspertnu radnu skupinu jer su njime izraženi novi, izrazito skraćeni rokovi, za izradu kurikulnih dokumenata“. Ako je tomu tako, zašto Boris Jokić i ostali članovi ERS-a nisu reagirali i zatražili od Budaka i Mornara obrazloženje te redefiniranje i usklađivanje rokova u Akcijskom planu s (1.) protekom vremena, (2.) realnom mogućnošću ostvarenja i (3.) učinkovitom provedbom Strategije? Zašto nisu sazvali tiskovnu konferenciju te o tom grubom uplitanju politike u struku izvijestili medije i hrvatsku javnost?

> Pogledajte koji mediji pišu hvalospjeve o ministrici Divjak!

Zašto nisu od Mornara i Budaka zatražili da će, ako se ne udovolji njihovim opravdanim traženjima, ponuditi neopozivu ostavku na način kao što su to učinili u svibnju 2016. kada ih je saborski Odbor za obrazovanje, znanost i kulturu iznenadio svojom odlukom o tome da se njihova radna skupina proširi novim članovima? Tada je ERS odluku saborskoga Odbora nazvao grubim miješanjem politike u struku, a prešutio je trenutak kada se politika grubo poigrala sa strukom dramatičnim kraćenjem rokova izrade kurikulnih dokumenata? Inače, „izrazito skraćeni rokovi“ koji su se našli u Akcijskom planu i koji su ‘navodno’ iznenadili ERS bili su tek tri mjeseca kraći od onih koje je sebi i stručnim radnim skupinama zadao ERS. Dakle, i vrijeme koje je ERS predvidio za izradu kurikulnih dokumenta ni u tragovima nije bilo u suglasju s izvornim ciljevima Strategije i uputama saborskoga odbora.

Odbačena dva uvjeta Hrvatskoga sabora

Stvar postaje još apsurdnijom ako se zna da je Vlada RH prije prihvaćanja Akcijskoga plana bila dužna uputiti njegov prijedlog na mišljenje Odboru za obrazovanje, znanost i kulturu. Vlada Zorana Milanovića to nije učinila. Dakle, od dva uvjeta koja je tadašnjim nositeljima obrazovne politike postavio Hrvatski sabor – izrada Akcijskoga plana s razumnim rokovima te njegovo dostavljene na mišljenje saborskomu odboru – niti jedan nije ispunjen. Treba li stoga napominjati da Akcijski plan koji je u rujnu 2015. donesen nikoga ne obvezuje i da je kao takav bio samo smokvin list? Treba li podsjećati da je s takvim Akcijskim planom kao provedbenim propisom Strategija mrtvo slovo na papiru? I, hoće li netko za to ikada i odgovarati?

Odluka teška 288 milijuna eura

Treća ‘velika istina’ koju nam članak otkriva jest ta da postoji sumnja da je Vedran Mornar žurio „s rokovima izrade kurikulnih dokumenata samo zato što je bio motiviran projektom e-Škole“ jer je bitan dio pilot projekta e-Škole bila izrada nastavnoga materijala, odnosno digitalnih obrazovnih sadržaja (DOS) koji se trebao izrađivati na temelju kurikulnih dokumenata.

> Evo kako je formirana Jokićeva ekspertna radna skupina – koju podržava i za koju je prosvjedovala HNS-ova ministrica

Uistinu, frapantna je podudarnost novih rokova izrade kurikulnih dokumenata i rokova pilot projekta e-Škola. To bi uistinu i mogao biti ključan dokaz da je kurikulna reforma tek smokvin list za unosan projekt digitalno zrelih škola od kojeg bi mnogi, pojedinci i institucije, mogli imati itekakvu korist. Čini se da tadašnji najodgovorniji nositelji obrazovne politike ne snose samo odgovornost za kraćenje rokova izrade kurikulnih dokumenata nego i za instrumentalizaciju cijele odgojno-obrazovne reforme u svrhu provedbe unosnoga programa program e-Škola čiji puni naziv glasi „e-Škole: Cjelovita informatizacija procesa poslovanja škola i nastavnih procesa u svrhu stvaranja digitalno zrelih škola za 21. stoljeće”. Vrijednost je tog programa 288 milijuna eura od čega nacionalno financiranje iznosi 15 % odnosno oko 300 milijuna kuna. Dakle država u taj program ulaže 300 milijuna kuna, a istodobno velik dio škola u Hrvatskoj nema ni najosnovnije uvjete za rad. Drugim riječima, Hrvatska u ovom trenutku ima puno većih izazova u školstvu od ostvarenja projekta e-Škole, projekta koji ne pridonosi stvaranju jednakih obrazovnih šansi nego još većem produbljivanju razlika među školama, a što je u suprotnosti s ustavnom odredbom o obrazovanju koje je u Hrvatskoj „svakomu dostupno, pod jednakim uvjetima, u skladu s njegovim sposobnostima.

Dakle 17. rujna 2017. hrvatskoj su javnosti konačno obznanjene tri velike istine: (1.) izbor članova prvoga ERS-a bio je netransparentan i u konačnici nelegalan; (2.) rokovi za izradu kurikulnih dokumenata suludo su skraćeni, a što je u bitnome utjecalo na kvalitetu tih dokumenta, (3.) skraćivanje rokova za izradu kurikulnih dokumenata u službi je najprije pilot projekta a zatim i velikog projekta e-Škole.

Hrvatska više ne može čekati

I koji je rezultat spoznaje tih triju velikih istina? Odluka ministrice Divjak da će kurikuli od iduće školske godine ići u primjenu, premda je riječ o dokumentima na čiji je sadržaj u stručnoj raspravi pristiglo 2759, a u javnoj oko 700 očitovanja. Dakle, o daljnjoj sudbini 53 kurikulne isprave ministrica Divjak je, kao Occamovom britvom, presudila da idu u primjenu, jer se navodno 90 % njihova sadržaja može odmah primjenjivati a 10 % riješiti. Nauštrb kvalitete kurikuli će uskoro biti doneseni i sa školskom godinom 2018./2019. krenuti u primjenu. S tim se slaže i Predsjednica RH koja je kompatibilna s ministricom, jer Hrvatska više ne može čekati, ma što god to značilo. To je inače mantra na koju su od početka zaigrali idejni tvorci reforme i pod egidom te mantre, zamjenom djela za cjelinu, odnosno žrtvujući cjelinu za dio, ugrozili stvarnu odgojno-obrazovnu reformu. Dakle, umjesto stvarne reforme školstva nastavlja se s reformom kurikula, ali ne radi kurikula nego zbog unosnoga projekta e-Škole.

Povratak muljatora i strategija banalizacije

Muljatori ne da nisu sankcionirani nego su, čini se, nagrađeni. Vedran Mornar ovih se dana prometnuo u istinsku žrtvu jer je navodno podnio najveći dio teretau sklapanju novog prijedloga Akcijskog plana. Boris Jokić najavljuje svoj veliki povratka. U tome ima potporu ministrice Divjak. Njih dvojica sigurnim koracima kroče naprijed. Vrata blistave budućnosti, čini se, otvaraju se i onim članovima stručnih radnih skupina koje su tijekom 2015. imenovane i radile na izradi kurikulnih dokumenata jer im je iz Ministarstva 11. rujna upućen poziv da se vrate u reformu.

> HNS-ova ministrica Divjak ponovno otvara vrata Jokiću: ‘Razgovarali smo, za njega ima mjesta u obrazovnoj reformi’

I kad se pomislili „la comedia è finita“, komedija poprima novi oblik i prerasta u tragediju.

Na kraju spomenutoga članka priča o kontaminaciji kurikulne reforme i projekta e-Škole pokušava se banalizirati i razvodniti, premda je jasno da je kurikulna reforma od samih početka kontaminirana, a kurikuli problematični ne samo u sadržajnom, nego i u metodološkom, konceptualnom, pravnom i svakom drugom smislu te da iza projekta e-Škole stoji nasilna informatizacija škola i prodaja zastarjele informatičke opreme i usluga hrvatskim školama. Članak je jednostavno propustio ostaviti otvorenom mogućnost da je riječ o golemoj podvali za koju vjerojatno nikada nitko u ovoj državi neće odgovarati.

Odgoj i obrazovanje (ni)su na prodaju

O banaliziranom i razvodnjenom zaključku možda najbolje govori komentar upućen autorici novinskoga napisa, a u kojemu se mogu pronaći svi oni vrijedni građani ove zemlje kojima je budućnost djece, odgojno-obrazovnog sustava i ove države na prvome mjestu: „Ubrajam se u istinoljupce, nemam nikakve dionice, udjele, poduzeća ni obrte, ni ugovore o djelu ili autorske ugovore i ne mogu se prepoznati u Vašem zaključku da bih zbog kritičkoga odnosa prema CKR-u, Strategiji, zadnjim ministrima obrazovanja, PSP-ovima, ERS-ovima i SRS-ovima trebao pripadati ekstremnoj desnici ili ekstremnoj ljevici, da se promjenama protivim jer da ću ‘mnogo izgubiti’, da pripadam udžbeničkom lobiju ili lobiju informatičke opreme. Jednostavno ste propustili ostaviti otvorenu mogućnost da je riječ o bitnim nedostatcima, metodologijskoj, strukovnoj i pravnoj neutemeljenosti, nevaljanosti, neozbiljnosti i nesvrhovitosti ponuđenih isprava i štetnosti, partikularnosti i pristranosti cijeloga pothvata zbog kojih je niz ljudi u ovoj državi, bez ikakve materijalne koristi, uvjeren da je riječ o golemoj podvali.“

> Dr. Sanja Bilač: Školstvo oteto narodu i predano u ruke dvojcu Divjak-Jokić

Poruka onima koji danas odlučuju o budućnosti ove zemlje jasna kao dan: odgoj i obrazovanje nisu na prodaju! Vjerojatno je 1. lipnja 2016. tako mislio i tadašnji predsjednik Nacionalnog vijeća učenika RH Karlo Horvat kada je za vrijeme prosvjeda Hrvatska može bolje političkim elitama poručio: „maknite šape iz ovoga procesa“, ni ne sluteći da se stvarni predatori možda nalaze na bini iza njegovih leđa ili skriveni u masi ispred njega.

 

Izvor: narod.hr