Javni apel Aleksandra Ace Stankovića, voditelja HTV-ove emisije „Nedjeljom u 2“, za zaustavljanje mržnje u medijima privukao je, zasluženo, veliku pažnju gledatelja, ali i nekih doista utjecajnih liberalno-konzervativnih umnika i umnica: dr. Željke Markić, Nine Raspudića, Milana Ivkošića, Igora Peternela, Velimira Bujanca, Tihomira Dujmovića, Ivice Marijačića… – piše Slaven Letica za Večernji list.
Da podsjetim: na samom kraju emisije 14. siječnja 2018. u kojoj je ugostio bivšega ministra unutarnjih poslova Vlahu Orepića, Stanković je pred kamerom podignuo vlastoručno ispisan transparent „Zaustavite mržnju u medijima!“. Ne, primjerice, „Zaustavimo mržnju u medijima!“ Njegov transparent nije bio, naime, usmjeren prema mogućoj i poželjnoj akciji nas – građana, građanskih udruga, korisnika društvenih mreža i javnih umnika, nego njih – političkih moćnika, predlagača i donosioca zakona, utjerivača zakonskih normi, praktičara državne represije. Štoviše, bilo je jasno da neimenovane „krkane intelektualce“ smatra glavnim generatorima mržnje: „Inače, najjača sorta su mi oni fakultetski obrazovani krkani-intelektualci koji bace neko malo huškanje na Fejsu pa onda sladostrasno uživaju kad im kojekakvi besprizornici to odobravaju nabijajući na kolac, vrijeđajući zamišljene neprijatelje. Svi vi koji se tako iživljavate u medijima i na društvenim mrežama dajte bar na trenutak razmislite tko vas je učio da drugima psujete majke, da drugima prijetite ubojstvom.”
Nakon što je digao ruke od uma i umnika „krkana“, javno se s konkretnim prijedlogom obratio najprije „državi“, zatim Saboru, Vladi, političkim strankama i, na kraju, „mojoj strukovnoj udruzi HND-u“: “Evo prijedloga! Kada se prijeti, kada se huška i drastično vrijeđa druge ljude: zabranite sve komentare ispod tekstova na mjesec dana! Ako se to opet ponovi, kaznite nakladnika sa 100.000 kuna, neće se ponavljati.” Na samom početku te pretenciozne, moralističke, patetične nedjeljne propovijedi rekao je: “Nije normalno da se u javnom prostoru nekome psuju majke bilo partizanske, bilo ustaške, bilo četničke, nije normalno bilo kakve majke da se psuju, nije normalno da se nekome prijeti vješanjem na Trgu bana Jelačića, nije normalno da se nekome prijeti klanjem i da nitko na to ne reagira, čak i vi koji to slušate i čitate, pa vam je i to smiješno. Dajte malo razmislite što vam se to događa u glavi.”
Aleksandar Stanković, nažalost, nije ni znanstvenik, ni intelektualac-krkan. Zbog toga jednostavno ne zna da se mržnja u javnom i privatnom prostoru zakonskim izmjenama i akcijama države koju je zazvao u pomoć ne može bitnije smanjiti, nekmoli iskorijeniti. Postojeće su zakonske odredbe dobro napisane, a njima su ozakonjene i ozbiljne tamnične i novčane kazne za vrijeđanje građana (članak 147. KZ-a), njihovo sramoćenje (članak 148. KZ-a) i klevetanje (članak 149. KZ-a) te za govor mržnje koji je definiran stavkom 2. članka 174. Kaznenog zakona RH: „Tko u cilju širenja rasne, vjerske, spolne, nacionalne, etničke mržnje ili mržnje po osnovi boje kože ili spolnog opredjeljenja, ili drugih osobina, ili u cilju omalovažavanja, javno iznese ili pronese zamisli o nadmoćnosti ili podčinjenosti jedne rase, etničke ili vjerske zajednice, spola, nacije ili zamisli o nadmoćnosti ili podčinjenosti po osnovi boje kože ili spolnog opredjeljenja, ili drugih osobina, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.“
Osobna i kolektivna mržnja
Novi genocidni pokreti potkraj prošlog stoljeća (Ruanda, BiH, Burundi) i vjerskom mržnjom nadahnuti islamistički teror obnovili su zanimanje znanstvenika za fenomen i psihologiju osobne i kolektivne mržnje. Jedan od rijetkih znanstvenika koji se već desetljećima ozbiljno bavi fenomenima ljubavi i mržnje je dr. Robert Jeffrey Sternberg, jedan od najvećih američkih i svjetskih psihologa i psihometričara. Trenutačno je profesor ljudskog razvoja na Sveučilištu Cornell, a ranije je bio profesor na također renomiranim sveučilištima Tufts, Yale i Oklahoma. Svoju svjetski poznatu teoriju mržnje prvi je put objavio u časopisu The Review of General Psychology pod naslovom „Dvojna teorija mržnje: razvoj i primjena na terorizam, masakre i genocid“, a zaokružio ju je u knjizi „Priroda mržnje“ koju je objavio u koautorstvu sa suprugom Karin Sternberg.
Sternbergova je ključna teza da ljudi nisu jedini primati koji mrze (a nisu ni jedini koji vole), ali da postoje dvije bitne razlike između mržnje životinja i mržnje ljudi. Prvo: iako životinje (istraživanja su rađena na čimpanzama) imaju osjećaje srodne ljudskima (bijes, ljubav, privlačnost, privrženost), njihovi se osjećaji temelje na nagonima, dok se ljudski osjećaji temelje na nagonima i razumu (spoznaji). Drugo: ljudska mržnja (i ljubav) stvara se i održava pričama: da bismo mi, ljudi, mogli mrziti, moramo imati negativnu – zlu, zlokobnu ili apokaliptičnu – priču koju možemo ispričati sebi samima i drugima. Upravo je ona poticaj i temelj ljudske mržnje koja, dokazuje Sternberg, nikada nije jedan i jednostavni, nego složeni – podsvjesni i/ili svjesni – osjećaj.
Svjestan činjenice da „mržnja nije samo jedan osjećaj“ i da postoje različiti oblici (mržnja prema bivšem partneru, mržnja prema kolegi, obiteljske i susjedske mržnje, etničke – religijske – rasne i druge mržnje), pojavni oblici i intenziteti mržnje (od govora mržnje, verbalnog nasilja i ubojstva do genocida), Robert Sternberg ipak je pokušao osmisliti „opću teoriju mržnje“ – teoriju koja bi vrijedila za sve oblike, pojavne oblike i manifestacije mržnje. Svoju je teoriju zatim nekoliko godina provjeravao sa suradnicom Karin Weis služeći se metodama povijesne analize i analize slučaja, „igranja uloga“ i stvaranja eksperimentalnih situacija koje generiraju mržnju. Sternbergova opća teorija mržnje neka je vrsta ukletog trokuta. Prva stranica trokuta sastavljena je od osjećaja, nagona i strasti koji tvore „vruću mržnju“; mi bismo rekli mržnju na mah. Strasna ili „vruća mržnja“ javlja se kao posljedica osjećaja pojedinačne ili kolektivne poniženosti, ugroženosti, straha, nemoći, zavisti ili bijesa, a rezultat je nagonske reakcije čovjeka ili ljudske vrste na strah općenito i strah od smrti posebice. Kad god se sretne sa situacijom koja ga ugrožava, čovjek i ljudska skupina reagiraju na jedan od dva načina: boriti se ili bježati. Drugu stranicu trokuta mržnje Sternberg naziva „negacija prisnosti“. Nakon inicijalne nagonske reakcije na opasnost, čovjek ili društvena skupina jednostavno pokušavaju razumjeti, osmisliti (verbalizirati) razloge za mržnju i načine reakcije na nju. Treća je stranica trokuta mržnje „prepuštanje mržnji“ (commitment to hate) koje se svodi na trajno obezvređenje onoga ili onih koje mrzimo.
Da bismo prihvatili mržnju kao trajni osjećaj, sebe moramo uvjeriti da je onaj kojega mrzimo ili da su oni koje mrzimo trajna prijetnja i da je naša mržnja prema njima opravdana, smislena, pravedna, ćudoredna i plemenita. Taj drugi mora se u našoj svijesti i podsvijesti pojaviti kao opasan i manje vrijedan: zao, pokvaren, prljav, podao, opasan, nečovječan, lažljiv. Da bi skicirani trokut mržnje mogao funkcionirati na dulji rok, u njegovo se središte mora smjestiti „priča za mržnju“ ili „velika naracija“ koja mržnji (osobnoj ili skupnoj) pruža alibi i jamči opstojnost i trajnost.
Dakle, bez obzira na to radi li se, primjerice, o „vjeronaučnoj“ mržnji smijenjenog svećenika Krešimira Bagarića prema Stipi Mesiću, Ivi Josipoviću i Vesni Pusić, opsesivnoj „proznoj“ mržnji Drage Pilsela, Velimira Viskovića i Vedrane Rudan prema predsjednici ili „umjetničkoj“ mržnji Olivera Frljića prema svakome „ustaši“ koji ima drukčiji pogled na život i na svijet od njegova, iza mržnje uvijek stoje osjećaji pojedinačne ili kolektivne poniženosti, ugroženosti, straha, nemoći, zavisti ili bijesa, ali i „negacija prisnosti (intimnosti)“, kao i velika naracija koja mržnji daje snagu, strast i trajnost. Danas postoje i brojne druge teorije o psihologiji, masovnoj psihologiji, sociologiji, pa i mozgoslovlju mržnje, od kojih ću spomenuti tek dvije koje su ukoričene u knjige-uspješnice. Prva je knjiga „Moralna plemena: emocije, razum i jaz između nas i njih“ koju je napisao Joshua Greene. Ključna je teza tog autora da su naši, ljudski mozgovi dizajnirani za život ljudske horde i za plemenski život! Onog časa kad se počnemo smatrati pripadnicima naše društvene i moralne skupine-plemena (mi), pripremamo se za borbu protiv svih drugih (oni) koji ne dijele naša vjerska i svjetovna uvjerenja, interese, političke pozicije. U suvremenim društvima crte interesnih i moralnih podjela i ratova postale su vjerske i svjetonazorske: pobačaj, globalno zatopljenje, homoseksualizam, socijalna politika, eutanazija, svetost, zločin, navijačka sklonost, spolni odgoj, brak itd.
Egoisti, psihopati, sadisti
Jonathan Haidt pisac je knjige „Pravednički um: zašto politika i religija dijele dobre ljude“. Njegova je ključna teza ova: “Mi (ljudska bića) rezultat smo višerazinske selekcije koja nas je pretvorila u homo duplekse: istodobno smo i sebični i grupni.” Sebičnost povezana s grupnošću (pripadnosti nekoj skupini) stvara nam uvjerenje da smo upravo MI, moralni i domoljubni pravednici, najveće žrtve procesa javnog sramoćenja.
Razvoj interneta, pojava društvenih mreža i njihovih bezbrojnih izražajnih formi omogućili su stalnu verbalnu borbu „moralnih plemena“ i „pravedničkih umova“. Zato se i na hrvatskoj moralnoj-pravedničkoj bojišnici sukobljavaju i spore s jedne strane tradicionalne nevladine udruge (Hrvatsko nacionalno etičko sudište, U ime obitelji, Grozd, Hrast, Vigilare, Matica hrvatska, Narod, braniteljske udruge itd.), a s druge strane one koje sebe smatraju naprednim i liberalnim (Documenta, GONG, Kulturnjaci 2016, BaBe, Kontra, H-Alter, Mladi antifašisti, Hrvatski centar PEN-a, Platforma 211, Centar za mirovne studije itd.) Po logici stvari, spomenuta i druga moralna plemena mogla bi i trebala biti društveno i spoznajno bogatstvo, izvori svjetonazorske, političke, duhovne i duševne raznolikosti. Međutim, u okviru njih ili samostalno na „virtualnim stupovima srama“ glavnu riječ često vode najgori MEĐU NJIMA i MEĐU NAMA: hejteri (mrzitelji) i trolovi (podli mrzitelji).
Istraživanja psihologa Erina Buckelesa i kolega potvrdila su da su trolovi samoljubivi egoisti, manipulatori, psihopati i sadisti. Brojni filozofi i znanstvenici koji se bave fenomenologijom mržnje i trolanja na internetu odavno su se složili oko jednog: hejtere i trolove ne smije se hraniti poklanjajući im pažnju. Treba ih ignorirati: ne čitati njihove gadarije i na njih se ne osvrtati.
Zaključit ću ovako. Kad bismo poznati antiratni slogan moje generacije „Vodite ljubav, ne rat!“ (mogao bi se prevesti i kao „Seksajte se, ne ratujte!“) primijenili na današnje prilike, on bi mogao glasiti „Ljubite se, ne hejtajte!“ Taj slogan ozbiljno bi mogao napokon shvatiti i Aleksandar Stanković koji goste svog „moralnog plemena“ uporno LAJKA, a one njemu neprijateljskih „moralnih plemena“ HEJTA. Sada bi želio da mu u toj nečasnoj raboti pripomognu „država“, Sabor, Vlada, HND. A to je ipak previše.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
