Srbija mora svog izaslanika poslati u Škabrnju, a ne u Grubore – je li Plenković svjestan svoje pogubne politike?

Agresorska država Srbija mora svoje izaslanike poslati na mjesto zločina koje je ona organizirala, počinila i skrivila, a ne na mjesta pojedinačnih zločina koji su se dogodili nakon završetka rata. Takva politika, koju provodi Andrej Plenković i zove je “politikom pomirenja”, vrlo je opasna za Hrvatsku i ostaje samo pitanje: je li Plenković toga svjestan ili je samo izgubljen u prostoru i vremenu?

Komemoracija za šestero ubijenih civila u Gruborima dovela je u to malo dalmatinsko selo državne delegacije najviše razine od kada je završio Domovinski rat u tom dijelu naše domovine. Niti jedno od niza stratišta u Dalmaciji, uključivo i Škabrnju, nije imalo prilike ugostiti ovako visoke državne delegacije Srbije i Hrvatske u kojoj se nalaze predsjednik Hrvatske, potpredsjednik Vlade Hrvatske, dvoje ministra u Vladi RH, dva državna tajnika u Vladi RH i posebni izaslanik predsjednika Srbije.

Malo je poznato danas, zbog loše državne politike i medijskog utjecaja, da su Grubori mjesto u Dalmaciji koje je samo jedan od poprišta niza stratišta i mjesta zločina kakvih je samo u Dalmaciji bilo na desetine, a u Hrvatskoj na stotine. Dapače, od mnogobrojnih stratišta i mjesta pokolja u Dalmaciji poznati su samo Škabrnja s hrvatskim žrtvama, mjesto gdje je ubijeno 84 Hrvata (od čega 58 civila), te sela Grubori i Varivode sa srpskim žrtvama, sela gdje su se nakon završetka rata dogodili zločini nad pravoslavnim stanovništvom.

Za ostala stratište se niti ne zna, a kamoli da ih netko komemorira.

Brojna stratišta i zločini nad Hrvatima u Dalmaciji velika su nepoznanica

Bruška je selo pored Benkovca gdje je u vrijeme Božića 1991. ubijeno na brutalan način čak 10 civila, od kojih devet iz šire obitelji s prezimenom Marinović. Malo tko zna za ovaj ogroman zločin koji se dogodio vrijeme okupacije tog sela, a od hrvatskih vlasti ne komemorira nikada nitko. Šopot je hrvatsko selo tik do grada Benkovca u kojem je ubijeno 11 civila hrvatske nacionalnosti, od toga četvero ljudi istog prezimena kao u Bruški: obitelj Marinović i to otac, majka, sin i nevjesta. U Erveniku pokraj Knina ubijena je obitelj Čengić 1992. godine i to: otac Drago, majka Nevenka i djeca Slobodan (10) i Goran (4). I u Medviđi pored Obrovca ubijeno je 10 članova šire obitelji Erstić, od kojih je najstariji imao 88 godina, a najmlađi tek 18 godina. Kada bi sada nabrajali sva mjesta pokolja Hrvata u Dalmaciji kao Korlat, Lisičić, Rodaljica, Smilčić, Nadin, Podgrađe, Krković, Kijevo, Sonković, Oklaj i druga bio bi to dugačak spisak tragičnih mjesta pokolja.

Samo u okupiranoj općini Kijevo i okupiranim selima u kninskom polju, od okupacije do VRO Oluja, ubijena su 83 civila, veći broj civila je od premlaćivanja i propucavanja iz oružja ozlijeđen, više stotina civila je uhićeno i zatvoreno te je više civilnih osoba silovano. Kuće, gospodarski, vjerski i drugi objekti su, stoji u optužnici DORH-a, opljačkani, zapaljeni i minirani i u znatnoj mjeri uništeni.

Danas se čak ne zna ili se zamagljuje pitanje: tko je to mučki ubio Marinoviće u Šopotu, Marinoviće u Bruškoj, Modriće u zaseoku Modrići iznad Obrovca, Erstiće u Medviđi, Šuniće u Rodaljicama, Žiliće u Podgrađu, Arbanase u Smilčiću ili Kutije u Lisičiću?

A zna se – četnici i srpska vojska na tom području.

Potrebita jasnoća i istina  – Srbija je organizirala zločine radi provođenja genocida nad Hrvatima

Svi ovi mrtvi ljudi djelo su i posljedica ratne politike Srbije. Organiziran, planiran i proveden zločinački pokret nastao u Srbiji 1980-ih godina na čijem je čelu bio Slobodan Milošević je uzrok svih ratova i svih zala. Taj pokret je imao gotovo sve oznake nacizma jer se bazirao na rasističkoj teoriji krvi, tla i nacije. To je bio najveći zločinački pokret u Europi nakon završetka II. svjetskog rata čiji je cilj bio stvoriti Veliku Srbiju na granici Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag.

I što je najvažnije, taj zločinački pokret imao je u svojoj ekspanziji jedan cilj koji drugi imperijalistički pokreti nisu imali: pobiti, raseliti i uništiti sve hrvatsko i ne-srpsko stanovništvo u tim granicama. U toj rasističkoj Velikoj Srbiji trebali su živjeti samo Srbi. Živa slika danas te politike je Republika Srpska u BiH, genocidna tvorevina nastala na nacističko-fašističkoj politici organiziranoj u Srbiji

Svi ovi gore navedeni zločini bili su planirani i organizirani s tim ciljem.

Zločini nakon Oluje djelo su pojedinca, a ne državne politike

Zločin u Gruborima bio je, na drugu stranu, dijaboličan i pojedinačni čin koji je počinjen iz tko zna kojih motiva: pljačke, osvete, mržnje ili tko zna kojih pogrešnih motiva. Taj zločin nije bio planiran i strategijski osmišljen od strane države Hrvatske, kao što je bilo slučaj u Srbiji, i nije imao strateški cilj kao što su imali zločini koje su počinila srpska vojska i JNA od 1991. do 1995. godine na području Hrvatske, a kasnije i BiH.

Zbog toga je krajnje opasno da visoke državne delegacije (Hrvatske i Srbije), a osobito izaslanik predsjednika agresorske Srbije koja je provela genocid na zacrtanom teritoriju Hrvatske koji je okupirala, izdvajaju pojedinačne zločine u Domovinskom ratu. Osobito ako se oko tih mjesta zločina, kao Grubori, nalaze desetine stratišta koje nitko nikada, osim samih stradalnika, nije komemorirao. Ta mjesta zločina uopće nisu ni poznata javnosti, što je velika sramota hrvatske državne politike ovih 30 godina, a ponekad se postavlja pitanje je li to slučajnost.

Izaslaniku predsjednika Srbije mjesto je u Škabrnji, a ne Gruborima

Ako bi visoki izaslanik predsjednika Srbije, Veran Matić, trebao posjetiti neko mjesto zločina u Dalmaciji, to je onda sigurno prvo Škabrnja.

Zašto bi izaslanik predsjednika Srbije morao posjetiti prvo Škabrnju?

Zato što je Škabrnja mjesto najvećeg pokolja i zločina u Dalmaciji i jedno od najvećih u Hrvatskoj koje je direktna posljedica fašističke politike Srbije 1980-ih i 1990-ih godina, a u kojoj su sudjelovali političko-vojni vrh i brojni građani Srbije. Primjera radi, na području Dalmacije svoje aktivnosti provodio je i ratni zločinac Dragan Vasiljković, državljanin i građanin Srbije. Nakon izlaska iz zatvora taj isti „Kapetan Dragan“ je u srpskoj javnosti junak i borac za nacionalno srpstvo. Ali borac za srpstvo u Dalmaciji, Glini, Banovini i drugim mjestima gdje je za račun te patološke i morbidne ideje ubijao i proganjao Hrvate. Još jedan primjer su Arkanove postrojbe iz Srbije i drugi dobrovoljci, koji su se borili u bitkama za Maslenicu i Škabrnju 1993. godine. Tada su nakon izgubljenih bitaka osvećivali se na civilima Hrvatima na okupiranom području Dalmacije.

Država Srbija je mjesto od kuda su krenuli svi ratovi, a posebno onaj koji je Srbiji bio ključan i najvažniji – agresija na Hrvatsku.

Tisuće dobrovoljaca iz Srbije, četnici, paravojne jedinice, kompletna logistika, oružje, propaganda, financije, medijski i informativni rat – sve je to imalo svoje središte u Beogradu i Srbiji.

Srbi iz Hrvatske se nikada ne bi digli na pobunu da ih nije poticao, organizirao i naoružao Beograd. Živjeli bi u suživotu s Hrvatima, kao 300-400 godina do tada, da Srbija već prije 100 godina nije počela koristiti srpsku manjinu u Hrvatskoj za svoje imperijalne planove širenja na Zapad prema Jadranskom moru.

Svi zločini u Domovinskom ratu, a indirektno čak i oni gdje su žrtve Srbi, posljedica su fašističke i imperijalne politike Srbije. Da te politike nije bilo, ne bi bilo ni ratova i Jugoslavija bi, kao i višenacionalne Čehoslovačka i SSSR, doživjela mirnu transformaciju iz totalitarizma u demokratsko društvo, bez smrti, bez jama, bez paleža, bez Škabrnje, Nadina i Šopota, bez – Grubora i Varivoda.

Premijer Plenković  i državni vrh vode opasnu politiku – za Hrvatsku

Za hrvatsku državnu politiku je krajnje opasno da izaslanik predsjednika Srbije dolazi u Hrvatsku na mjesto stradanja civila u Domovinskom ratu po svom izboru i  po etničkom ključu. Izaslanik predsjednika Srbije je službena osoba i posjećuje samo mjesta stradanja Srba, a zaobilazi mjesta daleko većih stradanja Hrvata.

A ti Hrvati su ubijeni kao posljedica organizirane agresije Srbije na Hrvatsku. A tu Srbiju predstavlja izaslanik predsjednika Vučića.

Zato Hrvatska nije smjela dopustiti njegov dolazak na ovakav način. Možemo li zamisliti izaslanika Angele Merkel kako u Rusiji komemorira ubijene njemačke civile izvan konteksta agresije Hitlera na Rusiju u kojem je poginulo milijune Rusa.

To je politički vrlo opasno.

Takva „politika pomirenja“, na pogrešnim temeljima,  može dugoročno dovesti do promjene percepcije događanja i povijesti u Hrvatskoj, jer takva nisu utemeljena na istini i jasnim ogradama o događanjima u ratu. Ponovno može doći do buđenja starih nastojanja, u kojima je veliku ulogu imala propagandna post-ratna igra Srbije, da se rat u Hrvatskoj prikaže kao građanski rat, Oluja kao zločinačka akcija, da se krivnja Srbije i Hrvatske izjednači ili čak da se Srbija potpuno amnestira od svih ratnih zločina i događanja.

Izaslaniku predsjednika Srbije mjesto je u Škabrnji i Vukovaru gdje leže stotine žrtava njihove agresije, logora, silovanja, urbicida i etničkog čišćenja.

Srbija je dužna pokloniti se žrtvama svog oružja i svojih sistematskih zločina, a ne žrtvama pojedinačnih ubojstava nakon završetka rata.

Samo u Baranji, gdje nije bilo rata, Srbija i JNA je istjerala 35.000 Hrvata, Mađara i ne-Srba kao posljedica svoje fašističke politike, a jednako tako i 8.000 Hrvata iz obližnjeg Iloka. Organizirano su iseljeni cijeli gradovi i cijele hrvatske regije.

Srbija bi morala komemorirati mjesta čije su žrtve posljedica njenih ratnih zločina i agresije na Hrvatsku.

A takvih je jako puno u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu, pa i samoj Srbiji. Ne zaboravimo da je u Srbiji u vrijeme rata u Hrvatskoj ubijeno na desetine Hrvata u Srijemu i Bačkoj, a da je preko 35.000 Hrvata nasilno protjerano iz svojih domova. Tako danas notorni četnik i ratni zločinac Vojislav Šešelj ima najveću kuću u Hrtkovcima, hrvatskom mjestu u Srijemu i kultnom mjestu stradanja Hrvata u Srbiji.

Predsjednik Srbije Vučić mora poslati svog izaslanika u Škabrnju, Vukovar, Dalj i Hrtkovce, mjesta u kojima su ljudi stradali zbog fašističke politike Srbije.

Uostalom, i sam predsjednik Srbije bio je dio te fašističke bulumente ratnih godina kao desna ruka parlamentarnog zastupnika srpske Skupštine Vojislava Šešelja. Video prikazi su čak evidentirali pojedine Vučićeve fašističke ispade (brojne vjerojatno nisu) kao njegovo huškanje Srba u Glini, samo 70 km od Zagreba. Nešto kasnije je u parlamentu Srbije Vučić je 1995. prijetio pokoljima muslimanima u vrijeme opsade Srebrenice. A to se ubrzo i dogodilo.

Što Hrvatska može očekivati od ovakvog čovjeka koji je danas na čelu Srbije?  Ništa. Vučić je samo slika političkog razmišljanja prosječnog Srbijanca kada izađe na izbore.

Hrvatska mora biti na oprezu da njena „politika pomirenja“, u kojoj se ne zna tko pije i tko plaća, ne dovede Hrvatsku u krajnje nepovoljan politički položaj, koji će u kombinaciji s temama koje Srbija forsira iz doba II. svjetskog rata, dovesti do promjene paradigme i u kojoj će Hrvatska biti – veliki gubitnik.

Ne bi bilo prvi puta u povijesti da neznalice, oportunisti ili makijavelisti dovedu hrvatski narod pred zid koji nema vrata. Pitanje je samo je li Andrej Plenković svjestan svoje pogubne politike, a ako je svjestan za čiji račun je provodi. Ako je na račun politike Bruxellesa da se dodvori Srbiji, onda je to – velika katastrofa.

Izvor: narod.hr