Jedan od najvažnijih zakona koji štiti hrvatski identitet napokon je oblikovan i u srijedu 25. listopada pušten je iz Vlade Republike Hrvatske da bi ga zastupnici Hrvatskoga sabora čitali i nakon redovite procedure – izglasali. Na novi prijedlog zakona o hrvatskom jeziku čekalo se doista vrlo dugo, više od tri desetljeća, a nastao je kao dosad rijetko viđen i jezični i kulturni i politički kompromis. Upravo se i preko hrvatskoga jezika proteklih desetljeća, uključujući i politički turbulentno 19. i 20. stoljeće, prelamala povijest hrvatskoga naroda, piše Branimir Stanić za Glas Koncila.
Stoga bi, bez pretjerivanja, sadašnji sastav Hrvatskoga sabora mogao zlatnim slovima biti upisan po državotvornom iskoraku zaštite hrvatskoga jezika i identiteta jer kako se sada zakonom riješi pitanje hrvatskoga jezika, to će imati dalekosežne posljedice za hrvatsku opstojnost.
Budućnost jezika
Ključnu ulogu u oblikovanju prijedloga novoga zakona imala je Matica hrvatska, kao nevladina ustanova koja je na tom pitanju dugo i uporno radila. Već tri dana nakon što je taj zakon iz Vlade krenuo prema saborskoj proceduri na Matičinoj godišnjoj skupštini njezin je predsjednik Miro Gavran u svojem govoru rekao da je oblik toga zakona uvelike zadržao bit Matičina prijedloga, ali s iznimkom u vezi s prijedlogom da Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje ima ključnu ulogu. »Za provedbu Zakona bilo bi dobro da je sjedište Vijeća za hrvatski jezik ili u Matici hrvatskoj, ili u HAZU-u ili u Leksikografskom zavodu ‘Miroslav Krleža’, kako bi se izbjegli neželjeni prijepori koji postoje u jezikoslovnoj zajednici«, rekao je Gavran.
>Stanić: Tužni Dušni dan – sudbina bačenih zametaka
Time je izrazio opravdanu bojazan za budućnost jezika, usporedivu s roditeljskom brigom za budućnost djece. Kao što bi se roditelji djeteta jedinca pitali komu predati svoju najveću dragocjenost na čuvanje, tako se može upitati komu povjeriti politiku očuvanja jezičnoga blaga u doba kada se jezici rastaču i nestaju, kada se usred demografske zime smanjuje broj hrvatskih govornika, kada ne prestaju pretenzije susjeda prema hrvatskoj (jezičnoj) kulturi, i to u doba kada među hrvatskim jezičnim stručnjacima još postoje ozbiljna mimoilaženja. I Hrvatsko kulturno vijeće ocijenilo je da je »općenito nemoguće cijelu provedbu Zakona svesti na jednu jedinu ustanovu, neovisno o kojoj je ustanovi riječ«. Jezik je krvotok kojim kolaju identitet, vjera, etika, poetika, estetika; on prodire sve do najdubljih korijena narodne povijesti i doista nije svejedno tko će se za njega brinuti u budućnosti.
Zastupnici u Hrvatskom saboru sada su pred zadaćom ozbiljne procjene rizika, pogotovo kada budu odlučivali tko će biti zadužen za provedbu prvoga hrvatskoga jezičnoga zakona.
Procjena rizika
Iako zakon predviđa osnivanje Vijeća za hrvatski jezik u kojem će zasjedati predstavnici više kulturnih i znanstvenih institucija u Hrvatskoj (o sastavu toga vijeća također su u javnoj raspravi iznošeni opravdani prigovori), briga za zasjedanje toga vijeća, uključujući i njegovo financiranje i djelovanje, prepuštena je upravo Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Ondje djeluje mnoštvo vrijednih stručnjaka i neupitno je da imaju razgranatu djelatnost u različitim područjima hrvatskoga jezika s mnogim hvalevrijednim projektima.
No s obzirom na to da se državne vlasti mijenjaju najmanje dva puta u jednom desetljeću moguće je da dođe vlast kojoj hrvatski identitet nije prioritet, nego smetnja. Stoga je u »procjeni rizika« nužno odgovoriti na pitanje do koje je mjere sigurno dugoročnu zaštitu hrvatskoga jezika prepustiti isključivo instituciji čiju upravu većinski postavlja aktualna vlast, to jest politika. Rizični su, prema Gavranovim riječima, i neželjeni jezični prijepori koji postoje u jezičnoj zajednici, a očito su donekle povezani i s upravljačkim strukturama Instituta. Pritom je možda mislio i na ocjene nekih jezikoslovaca da, primjerice, čelništvo Instituta stoji iza pravopisa koji donekle koketiraju s priručnicima sklonim rješenjima iz bivše države…
Ključno je zapravo pitanje želi li Hrvatska ubuduće imati čvrstu jezičnu zaštitu, neovisnu o dnevnopolitičkim utjecajima, rastakanjima iznutra i strategijama posezanja izvana. To će uvelike ovisiti i o ustanovi kojoj je povjereno provođenje budućega zakona o hrvatskom jeziku.
O autoru
* Branimir Stanić je od 6. rujna 2020. urednik Glasa Koncila, hrvatskih katoličkih tjednih novina s polustoljetnom tradicijom. Završio je novinarstvo na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, teološku kulturu na Institutu za teološku kulturu laika Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te upisao poslijediplomski studij na Sveučilištu u Salzburgu. U Glasu Koncila zaposlen je od 2007. kao urednik mjesečnoga magazina Prilika, a od 2013. je i zamjenik glavnoga urednika Glasa Koncila. Predavao je na Fakultetu Hrvatskih studija, uredio je više knjiga i izlagao na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
