Politička pozadina Putinova velikog rata koji se nije dogodio, piše Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomice prenosimo.
Početkom tjedna vijesti su nas poticale da pripremimo onu torbu za sklonište u slučaju trećeg svjetskog rata. Sve napetost do napetosti! Vladimir Putin gomila vojsku uz ukrajinsku granicu, navodno zbog vojnih vježbi. Pa Češka, uz punu potporu NATO-a, protjeruje ruske diplomate jer su navodno posumnjali da su ruski vojni obavještajci sudjelovali u izazivanju velike eksplozije u skladištu streljiva u češkim Vrbeticama još davne 2014. Ruski oporbeni političar Aleksej Navaljni navodno je u ruskom zatvoru na rubu smrti zbog štrajka glađu.
(…)
Stare strukture u državama bivšeg komunizma
Izetbegovićevi metro-mudžosi su se povukli na rezervne položaje. Putin se već u četvrtak odazvao Bidenovu pozivu na video-summit o klimi i obećao da će Rusija biti najbolja na svijetu u provedbi zaštite planeta Zemlje od ispušnih plinova i drugih zagađenja. Svi mogu raspakirati onu torbu za slučaj trećeg svjetskog rata. Bila je to samo još jedna verbalno-eksplozivna inventura stvarnih i potencijalnih kriznih (pa i ratnih) žarišta u Europi u sklopu stvaranja uvjeta za američko-ruski summit Biden-Putin, koji bi trebao označiti sljedeću fazu američko-ruskih odnosa u mandatu nove američke administracije.
Ti odnosi nekadašnjih dviju supersila od okončanja hladnog rata imaju neke svoje konstante. Jedna od njih je visoka razina verbalnog sukoba koji (najčešće) završi tek kao odmjeravanje snaga. Američko-ruski odnos je u svojoj biti zapravo stalno nadmetanje za utjecaj. U tih posljednjih trideset godina SAD je uspio integrirati u NATO cijeli bivši europski komunistički blok (osim Srbije, BiH i Kosova), a većinu tih država i uvesti u EU (osim Albanije, Crne Gore i Sjeverne Makedonije). Rusija je, pak, nakon raspada sovjetskog bloka, a potom i raspada Sovjetskog Saveza, uspjela vratiti utjecaj u tim državama preko svojih energenata i svojih obavještajnih službi, otprije blisko povezanih sa starim strukturama u državama bivšeg komunizma, a koje i danas dominiraju u politici i biznisu, od Baltika do Jadrana i Crnog mora. Negdje više, negdje manje. U Hrvatskoj više. Uz to, Putinova je Rusija kombinacijom izvoza energije, propagande i političke korupcije uspjela ostvariti znatan utjecaj i u državama tzv. stare Europe. Rusko najsnažnije oružje za nastavak tog izvoza utjecaja u Europu je rusko-njemački plinovod Sjeverni tok 2, koji je zapravo i najznačajnija točka sukoba između SAD-a i Rusije.
Sada kada je (pre)napuhana američko-ruska kriza u silaznoj fazi, na redu su provedbe nekih politika i politička pragma. Za Hrvatsku je dobro i pragmatično u budućem procesu što je ipak, makar na guranje, dovršila LNG na Krku. A za hrvatske interese u BiH (stabilnost granica i položaj Hrvata u BiH) također je važno da se BiH u ovoj “inventuri” pokazala kao potencijalno europsko žarište, ali bez ikakvog, stvarnog ili izmišljenog hrvatskog sudjelovanja (teret non-papera ovaj je put pao na Janšu). Jednako je značajna podudarnost hrvatskog non-papera za rješenje krize u BiH s pismom američkog državnog tajnika A. Blinkena, koje najavljuje da će BiH biti na dnevnom redu nove administracije. Bilo bi još povoljnije da su vladajuće strukture u Hrvata (osobito u BiH) manje naslonjene na ruski novac i stare jugoslavenske službe. Ali ako proces krene u pravom smjeru, i tome ima lijeka, zaključuje Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju.
Članak u cijelosti pročitajte na Slobodnoj Dalmaciji.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
