Što je sve slagao Stipe Mesić kad je rekao da rat nije bio potreban?

Stipe Mesić kontroverzna je osoba i ujedno neformalni vođa hrvatskih antifašista, čovjek koji tvrdi da je Hrvatska u Drugom svjetskom ratu dva puta pobijedila, u travnju 41. i svibnju 45., koji je u stanju izjaviti da je ček na 50.000 dolara od australskih iseljenika, koji mu je predan pred kamerama a nikad nije stigao u državnu riznicu, završio tako da ga je žena oprala s hlačama.

Tako niti ne čudi njegova krajnje drska i bezobrazna izjava dana tijekom ‘Sarajevo Business Foruma’ za njemački državni Deutsche Welle, kad je ustvrdio kako “rat nije bio potreban” i kako smo, citiram, “mogli doći do jednog normalnog političkog dogovora koji bi se zvao “oročena konfederacija” na tri do pet godina, pa da vidimo – ako stvari idu, dobro, ako ne idu, opet svatko sebi, ali kao prijatelji, i opet bismo zajednički nastupali, ali bez ijednog mrtvog.”

Krenimo redom. Mesić kaže – “Najkraće rečeno – ovaj rat nije bio potreban. Završio je s više od 100.000 mrtvih, a granice se nisu promijenile niti za jedan milimetar. Dakle, oni koji su željeli svoje političke ciljeve ostvariti kroz rat, nisu to uspjeli, ali su ostavili razoreno gospodarstvo, ubijene, ranjene… Taj rat je za svaku osudu!”

Rat je bio potreban samo Miloševiću

Istina je jedino da rat nije bio potreban Hrvatskoj ni Tuđmanu, već samo Srbiji. 100.000 mrtvih je bilo kad se računa i rat u Bosni, što je drugi rat. Nije istina da se granice nisu promijenile – nekadašnje republičke granice, unutarnje granice, su postale državne, vanjske granice – a to je jako velika promjena. A nisu se pomaknule ni za milimetar samo zato jer se Hrvatska uspjela obraniti od Srbije: Naime, pomicanje granica je bio cilj samo i jedino Srbije, ne BIH i ne Hrvatske. Iz Mesićevog izlaganja bi prosječan Nijemac mogao, i trebao, steći dojam da su neki Balkanci tamo ratovali bez razloga i svrhe, čisto jer su divljaci i jer su svi isti.

“Oni koji su željeli svoje ciljeve ostvariti kroz rat nisu to uspjeli” – tko su ti? Mesić opet ne navodi, a jasno je i zašto – da bi podvalio da je Tuđman taj koji je ciljeve želio ostvariti kroz rat. Zašto bi netko bez vojske i oružja, i šire međunarodne potpore išao u rat s nekim dobro naoružanim? Onaj tko je pokušao ostvariti svoje ciljeve kroz rat je Milošević, i on, jasno, u tome nije uspio. Tuđman je svoje ciljeve, prvenstveno neovisnost Hrvatske, ostvario, ali mu rat za to svakako nije trebao – bez rata bi ih svakako ostvario lakše, što se vidjelo na primjeru Češke i Slovačke, Moldavije, država bivšeg SSSR-a.

Konfederacija je nuđena, i odbijena

Tu dolazimo do ključnog dijela: da smo mogli doći do dogovora o konfederaciji. Temeljem čega Mesić tvrdi da smo to mogli, kad je jako dobro poznato, i jako dobro dokumentirano, da je Hrvatska nudila konfederaciju kao rješenje, no Milošević za to nije htio niti čuti! U stvari, Milošević nije htio čuti niti za federaciju prema Ustavu iz 74., jer je po njemu davao “previše prava republikama”, a njemu je bila prihvatljiva jedino unitarna Jugoslavija kojom bi vladala Srbija, odnosno on osobno. Kako je znao da ne može pridobiti Slovence i Hrvate, krenuo je u kampanju kojoj je bio cilj odbiti sve Hrvate od ideje ostanka u Jugoslaviji: Znakovito je da Milošević, iako su na hrvatskoj strani bili jako brojni oni koji nisu htjeli samostalnost i koji bi radije ostali u Jugoslaviji, nije niti pokušao pridobiti ih i biti s njima kooperativan, što bi uradio da je htio očuvati bilo kakvu Jugoslaviju koja bi uključivala Slovence i Hrvate.

On je i Šuvara proglasio ustašom, kamoli Račana. Hrvatsku delegaciju je doslovce istjerao s partijskog kongresa u Beogradu, odakle su oni otišli u suzama, čineći time opstanak Jugoslavije u bilo kojoj formi nemogućim i za one koji su je htjeli očuvati s hrvatske strane. Cilj je, naravno, bio isprovocirati da Hrvati (i Slovenci, jasno) izglasaju neovisnost, kako bi se dobio “opravdan razlog” pred međunarodnom zajednicom za napad na “separatističke republike” koje nije niti htio zadržati u sastavu svoje buduće države – zanimali su ga tek dijelovi teritorija koje je mogao “etnički očistiti” i pripojiti Srbiji.

Da je Tuđman (iako, jasno, s figom u džepu) nudio konfederaciju jer je znao da zapad većinom ne želi neovisnu Hrvatsku, pa nije htio ispasti taj zbog kojeg je izbio rat i nasjesti na Miloševićev bizantinski spin, je bilo poznato i Mesiću – bio je tada u vrhu vlasti. Podsjetimo: Franjo Tuđman je u govoru na prvom Općem saboru HDZ-a 24. veljače 1990. rekao:

“Valja nam razjasniti naše pozivanje na avnojska i zavnohovska načela, a i naš odnos prema konfederalizmu, što će reći i prema SFRJ. Ovo smo dužni učiniti s obzirom na brojna pitanja ne samo našega članstva iz domovine i iseljeništva, nego i mnogih predstavnika međunarodne javnosti koji su zaokupljeni i problemom opstanka ili rasipa Jugoslavije.

U svojim programskim osnovama mi smo se pozvali na avnojska i zavnohovska načela ne zbog nekih političko-taktičkih pobuda, nego zbog najdubljih povijesnih i međunarodnopravnih razloga. Ali isto tako ne zbog nekog ustavobraniteljskog stajališta prema avnojskom poretku, već radi njegove nadogradnje pa i nadilaženja, pače i izlaza iz njegova vrijednosnog uporišta.

Naime, u avnojevsko-zavnohovskim osnovama za izgradnju jugoslavenske državne zajednice bila su sadržana načela pune ravnopravnosti svih naroda, a također prava svakoga, pa dakako i hrvatskoga naroda, na samoodređenje do odcjepljenja. Samo zbog zaklinjanja na ta načela pred domaćom javnošću i pred međunarodnim čimbenicima Tito je mogao obnoviti duhovno i zbiljski raspalu jugoslavensku državu. Poslije je, međutim, to pravo ostalo samo deklarativna krilatica poticane i održavane iluzije o mogućnosti stvaranja nekakvoga socijalističkog jugoslavenstva. Time je avnojevski federalizam, skrojen po sovjetskom uzoru, upadao u sve veću nedosljednost i proturječnost, kojih se nije oslobodio ni znatnim poboljšanjima Ustavom iz godine 1974.

Tu su dijelom i korijeni unitarističko-hegemonističkih teorija da su svoje pravo na samoodređenje narodi SFRJ jednom zauvijek potrošili, već samim time što su se našli u ovoj državnoj zajednici pa da im više nema nikakva drugog izlaza. A to je čista besmislica sa stajališta međunarodnoga prava, a pogotovu povijesne zbilje otkad ima naroda i državnih tvorbi.

(…)

Samo postojanje SR Hrvatske kao nacionalne države hrvatskoga naroda – bez obzira na to koliko njome iz mnogih razloga bili nezadovoljni – pružalo je i dalje polazne osnove za opstojnost i dalje napore za oživotvorenje pune državne suverenosti hrvatskoga naroda. To su bili razlozi našeg pozivanja na avnojska načela, a ne neka težnja za puko vraćanje (restauraciju) njegova federalna poretka, kad je on već bio skršen miloševićevskim velikosrpskim neoekspanzionizmom, a i odlučnim slovenskim zahtjevima za uspostavu dosljedno konfederativnih odnosa. HDZ je od samoga svoga početka čvrsto i nedvosmisleno dao znati da je na strani opravdanih zahtjeva slovenskoga i albanskoga naroda na Kosovu, dotično protiv hegemonističko-unitarističkoga ugrožavanja svakog naroda. Sa svime što do sada rekosmo dan je zapravo odgovor i o našemu shvaćanju konfederalizma.

Onima iz unitarističkoga i birokratskoga tabora što nas, već zbog samog spominjanja konfederalizma, optužuju za separatizam i razbijanje državnog jedinstva i ne želimo odgovarati.”

(…)

Djelujući u tim okvirima, ali s odlučnim opredjeljenjem da ih mijenjamo demokratskim putem, mi smo u samom početku naš zahtjev, da unutrašnji odnosi u SFRJ moraju počivati na konfederativnim osnovama – postavili do kraja jasno i nedvosmisleno. To je za nas pretpostavka da hrvatski narod može sam – posredovanjem slobodno izabranog predstavnika ili izravnim svenarodnim glasovanjem – odlučiti o svojoj sudbini.”

Tuđmanov govor – dokaz da ne postoji nikakva antifašistička ideologija u Ustavu

U tom govoru Franjo Tuđman je ujedno dao i dobar odgovor onima – na čelu opet sa Stipom Mesićem – koji se pozivaju na tobožnji “antifašizam” u hrvatskom ustavu temeljem spominjanja ZAVNOH-a: Tuđman je objasnio kako se ne radi ni o kakvom ideološkom opredjeljenju za ZAVNOH i AVNOJ, naprotiv, već samo o tome da se oni spominju u kontekstu kontinuiteta hrvatske državnosti, i činjenice da ona nije nestala s NDH već je nastavila postojati kroz SRH.

Da rezimiramo: Kad se jasno nazirao raspad Jugoslavije, Hrvatska i Slovenija predlagale su u listopadu 1990. mirno razdruživanje i konfederaciju. Prijedlog je razmatralo ondašnje Predsjedništvo Jugoslavije, ali ga nije usvojilo. U svim govorima predsjednika Franje Tuđmana, u saborskim i Vladinim aktima, isticana je konfederacija kao poželjan model mirnog razrješenja jugoslavenske državne krize. Mesić, dakle, manipulira i laže da se moglo preko dogovora o konfederaciji izbjeći rat, je takav dogovor jednostavno nije bio moguć, i to samo i jedino zbog Miloševića.

Rat, dakle, Hrvatskoj nije bio potreban, ali je bio neizbježan: Sigurno da Tuđman, tada bez vojske, međunarnodnog priznanja i potpore, i oružja, nije htio otvoreni rat sa Srbijom – u stvari, njegov najveći uspjeh je bio što je sve četiri godine rata uspjevao izbjeći izravno vojno konfrontiranje sa Srbijom, što je Milošević želio.

Rat je, suprotno onom što se iz Mesićeve priče da zaključiti, izbio samo zato jer je Srbija htjela pripojiti dijelove Hrvatske i BiH. To je bio rat za teritorije, osvajački a ne građanski rat, međunarodni sukob a ne etnički sukob Hrvata i Srba. Uostalom, rat i nije započeo u Hrvatskoj, već na Kosovu, na Gazimestanu kad je Milošević uz  veliki aplauz i oduševljenje u narodu najavio ratnu opciju.

Ne, Srbija i mi nismo kompatibilni

I na kraju, valja se osvrnuti i na zadnji Mesićev spin namijenjen publici u EU, koja baš ne razumije naše prilike, a kako i bi kad im i brojni Hrvati serviraju “istine” poput Mesićevih. On kaže, “što se tiče regije, mora se shvatiti da imamo kompatibilno gospodarstvo. Na kraju, većina nas je bila u istoj državnoj zajednici i dobro bi bilo da mi surađujemo, da često zajedno nastupamo na vanjskim tržištima, jer ako zajedno nastupamo, onda smo moćniji, onda smo snažniji i svoje kapacitete možemo više aktivirati.”

To je isto tako laž. Hrvatska ne može nastupati zajedno s BIH i Srbijom, jer je članica međunarodnih organizacija kojih te države nisu članice, prvenstveno EU. Hrvatska ima pred sobom otvoreno tržište od 350 milijuna ljudi na koje može plasirati bilo koji svoj proizvod ili uslugu, i ne treba joj Srbija za to, jer ona tom tržištu ionako nema slobodan pristup. To što mi na to tržište izvozimo prvenstveno radnu snagu a ne proizvode je drugi problem, i Srbiju se to ne tiče. Usto, što znači da su nam gospodarstva “kompatibilna”? Gospodarstvo Hrvatske je u lošem stanju, a ono Srbije i BIH je praktički nepostojeće i nema nikakvog smisla povezivati se s njima kad se možemo povezati s Višegradskom skupinom, s kojom smo puno kompatibilniji i s kojom smo, uostalom, u EU.