Gotovo svaka vijest koja se plasira u mainstream medije je danas, na žalost, neki vid propagande. Novinari gotovo uvijek mogu bilo koju od strana prikazati u pozitivnom ili negativnom svjetlu, kao žrtvu s kojom će ljudi suosjećati, mogu prešutjeti važne stvari koje bacaju posve drugo svjetlo na događaj, ili jednostavno izmisliti neku konstrukciju u koju će svi povjerovati, primjerice da je maloljetnik u Vukovaru napadnut “iz nacionalne mržnje” iako se kasnije ispostavilo da se radi o sukobu navijača.
> (FOTO, VIDEO) Evo tko je došao na prosvjed HND-a: ‘Traže ostavku vodstva HRT-a’
Na žalost postoje neke teme o kojima se laže – vrlo sustavno. Ovo su neke od njih:
Branitelji su tradicionalno u Hrvatskoj najviše na udaru. Braniteljski prosvjed je bio medijski pokriven tako da se o veteranima izvješćivalo isključivo negativno, o policiji koja ih je premlaćivala isključivo pozitivno.
U javnost se plasiralo da su branitelji borci za privilegije, iako je prosvjed izbio iz vrlo konkretnog razloga – grube uvrede upućene svima koji su branili Hrvatsku od strane Bojana Glavaševića, tada pomoćnika ministra obrane, na tribini Documente, organizacije kojoj ideja neovisne Hrvatske nikad baš nije dobro sjela. Konkretno, optužio ih je da su ratni zločinci jer pate od PTSP-a, a Srbi ne, iako vjerojatno čak i Glavašević zna da PTSP nema ništa s osjećajem krivnje već isključivo šokom, i da Srbi i te kako imaju PTSP samo im ga njihova država ne priznaje (jer ionako “nikad nije ratovala”).
Prosvjed ljudi koji su branili svoju zemlju je proglašen “klerofašističkim” dok su oni koji su napadali tuđu u međuvremenu sustavnim laganjem i izvrtanjem postali “antifašisti”, nešto pozitivno. U 555 dana prosvjeda nije zabilježeno ni da je papirić pao na pod, niti jedan izgred u pijanom stanju (mediji nikad nisu izvjestili da je alkohol u i oko šatora bio strogo zabranjen), nije zapaljen niti jedan automobil, nije bilo ni kune štete na imovini, nitko od policije i građana nije ozlijeđen. Mediji su sa više simpatija izvješćivali s prosvjeda Antife u Njemačkoj kad je u jedno poslijepodne ozlijeđeno 476 policajaca, i napravljeno milijardu eura štete.
Od cijelog prosvjeda ostala je zapamćena samo jedna plinska boca koju je netko iznio iz šatora na Savsku i par minuta kasnije je vraćena. Naravno, nitko nikad nije napisao da su plinske boce na otvorenom posve bezopasne. Branitelje se prikazivalo kao divljake i nasilnike: Kad je policajac od 130 kila (bez ikakve pravne osnove) u punoj ratnoj opremi upao u crkvu u koju su se branitelji sklonili kako bi ispoštivali policijski sat, i krenuo u punoj opremi udarati invalida od 60 godina i 60 kilograma, mediji su to predstavili kao da je branitelj napao policajca kojeg je netko slučajno valjda ugurao u crkvu.
Također se pričalo da je prosvjed bio “ilegalan”. To, jednostavno, nije istina. On nije prijavljen policiji, istina, ali to ga ne čini ilegalnim jer u EU Vlada nije ovlaštena zabranjivati građanske prosvjede, pa tako ni dozvoljavati ih. Iznimka je jedino ako su izričito organizirani u cilju izazivanja nasilja ili protiv teritorijalnog integriteta.
To je uostalom u više navrata potvrdila i policija. Nije postojao zakonski temelj za uklanjanje prosvjednika ispred Ministarstva branitelja. “Neprijavljenost prosvjeda” to ne može biti, ali se cijelo vrijeme, svih 555 dana, u medije plasiralo da je prosvjed “ilegalan”. Valja primijetiti, pokret Occupy Croatia, izrastao iz pokreta Occupy Wall Street, se temeljio upravo na “okupaciji javnih površina”, dakle branitelji nisu radili ništa drugo od onog što su radili Occupy Croatia – a upravo je Occupy Croatia tražio zabranu braniteljskih prosvjeda!
Zamjena teza i prebacivanje krivnje je stara i prokušana receptura kod kreiranja lažnih vijesti, odnosno kod dezinformiranja javnosti.
Tema: Rodna ideologija
Još jedno područje gdje se masno laže i šire dezinformacije je “rodna ideologija”, no tu se prije svega manipulira brojevima i statistikama, pored toga što se proizvode, sličnom metodom kao i kod imigranata, “nedužne žrtve zlih opresora”. Sakrivaju se statistike o nasilju u istospolnim zajednicama, dok se tradicionalna obitelj predstavlja kao izvor nasilja i svega zla na svijetu. Inače, u stvarnosti istraživanja pokazuju, nasilje je najčešće upravo u homoseksualnim zajednicama. A i razvodi su daleko, daleko, češći među osobama koje su sklopile “istospolni brak” tamo gdje je to zakonski moguće. Tu su svakako i “istraživanja o homoseksualnosti” i transrodnosti koja “dokazuju” kako je djeci jednako dobro ako su odgajana u takvim “obiteljima” i u tradicionalnim obiteljima s dvije osobe različitog spola. Ta istraživanja vrijede koliko i ona iz sedamdesetih, kad su ljudi (pedofili) poput profesora Sandforta vršili “istraživanja” kojima su dokazivali kako je za maloljetne dječake jako dobro da imaju starije partnere za ljubavnike. Stvarna istraživanja pokazuju nešto drugo, no ona nemaju legitimitet u današnjoj znanstvenoj zajednici jer svatko tko se drzne ići protiv vladajuće ideologije će iz nje biti ekskomuniciran.
Tu svakako treba pribrojiti i propagandu oko Istanbulske, gdje se, recimo, javljalo da je sad već pretprošle godine u Hrvatskoj ubijeno 18 žena, ali je elegantno prešućeno da je ubijeno i – 19 muškaraca. Ta priča nije imala samo feminističku pozadinu, već je svrha bila skretanje pažnja javnosti na problem nasilja prema ženama, koji svakako postoji, kako bi se zamaglio osnovni problem s Istanbulskom konvencijom, a to je “rodna ideologija”, odnosno ideja da ste onog spola kojeg ste si tog jutra umislili da jeste, i svi vas onda tog dana moraju tako tretirati.
Upravo u vrijeme usvajanja ratifikacije Istanbulske u tijeku je bio veći broj procesa ženama koje su ubile partnere ili djecu: Chiari Pašić koja je ubila sina, varaždinki Nuši Bunić koja je ubila bivšeg dečka koji ju je ostavio, glumici i asistentici režije Zrinki Martišković koja je sabljom ubila nevjenčanog supruga (oboje su bili alkoholičari), Kseniji Topolovčan koja je ubila supruga (također oboje alkoholičari), Slađani Brkić (ubila supruga), i tako dalje.
Istina, češće su ubojice muškarci, što je i logično, no kad se sustavno prikazuje samo jedna strana statistike onda je to dezinformacija. Kao i priča o 300 ubijenih žena u 10 godina u Hrvatskoj – iako se podaci DSZ-a i MUP-a ponešto razlikuju, ta brojka je uvećana za bar 20%, ali je isto tako prešućeno da su i žrtve ubojstva, kao i počinitelji, najčešće muškarci (dakle, nije točno da je s te strane opasno biti žena u Hrvatskoj – statistički, kao muškarac imate 50% veće izglede postati žrtvom ubojstva). Najvažnije – prešućeno je i da je samo dio njih (oko pola) žrtva bliskih osoba, a ne sve kako se nerijetko prikazuje, kao i dio ubijenih muškaraca (doduše manji).
Naravno, izmišljeni su i podaci o tome koliko je žena ubijeno od strane bliskih osoba u zadnjih 10 godina čime se često manipulira, jer MUP takvu statistiku vodi tek od 2013.
Ona izgleda ovako:
Razvidno je da su žene osjetno češće žrtve bliskih osoba, uglavnom muževa, nego obratno, ali isto tako da je u velikom porastu nasilje od strane žena prema muškim partnerima. Tvrdnje o 300 ubijenih žena u zadnjih 10 godina i da su počinitelji njima bliske osobe pokazale su se netočnima, a zabrinjavajuće je da te tvrdnje nitko nikad nije ni propitivao (osjetljiva tema koju onda novinari radije izbjegavaju).
U konačnici, Istanbulsku se moralo progurati ovako ili onako, pa je još jedna lažna vijest vezana za nju – a to je ona koju je plasirala sama policija, da je na prosvjedu u Zagrebu bilo 5.000 ljudi, a ostali su čekali tramvaj.
Tema bivša Jugoslavija
I na kraju, tu je i područje o kom se u Hrvatskoj najradije laže u medijima, a to je – bivša Jugoslavija. Ona je, prema vijestima u medijima, bila bogata i uspješna država u kojoj su svi bili sretni, zadovoljni, vladalo je bratstvo i jedinstvo, standard… Naravno, sve što oni pišu se odnosi na period 1968.-1980., dok je standard rastao na stranim kreditima. Sve što se događalo kasnije, od devalvacije dinara koja je uslijedila praktički odmah po Titovoj smrti pa do raspada Jugoslavije – hiperinflacija, nestašice, redukcije struje, bonovi, par-nepar, šverc iz Trsta, rudari na Kosovu, memorandum SANU, rad na crno, štakori u rodilištima, korupcija, Obrovac, osiromašenje radničke klase, male i nepostojeće mirovine koje su kasnile mjesecima, nestašice lijekova i aparata u bolnicama (“nema deviza za uvoz”), Agrokomerc… sve to ne postoji. Ali zato postoji samo “Titov svemirski program”, koji je – naravno – lažna vijest, i čiji autor Žiga Virc nije ni skrivao da je lažna jer se bavi satirom, ali su je mediji prihvatili kao – stvarnu vijest!
Treba li spomenuti da takvo plasiranje vijesti stvara klimu u kojoj je kupovina aviona za obranu granica nepoželjna, ali je obnova Titovog galeba za sto milijuna kuna i te kako poželjna?
Tekst se nastavlja ispod oglasa
