Što su hrvatski biskupi poručili o udomljavanju i posvojenju djece?

“Paradoks je da sustav sam, odnosno Ministarstvo i ministar nisu ti koji daju inicijativu. Oni imaju na raspolaganju razne inicijative. Imamo Forum udomitelja koji mjesecima nije mogao dobiti sastanak s ministrom, imamo eksperte koji se bave siromaštvom, profesore, ali i Katoličku Crkvu, HBK je nedavno pozvala na posvojenje i udomljavanje. Ministarstvo ima niz inicijativa koje bi mogla uključiti. Izostaje kontinuirano vođenje i struktura, bez obzira tko je na vlasti”, istaknula je dr. Željka Markić, predsjednica udruge U ime obitelji u ponedjeljak gostujući na HKR-u.

> Markić, Divjak i Turčin o sustavu socijalne skrbi: Djeca nisu koferi

Aktivistice iz inicijativa “Spasi me” i “Moramo vam nešto reći”, predvođene Jelenom Veljačom i Martom Divjak obrušile su se na ministra Josipa Aladrovića zbog Zakona o udomljavanju i zbog trenutačnog procesa oduzimanja djece biološkim roditeljima. Povod za takvu tvrdnju dao im je slučaj djevojčice iz Nove Gradiške, koja je preminula nakon teških ozljeda koje joj je nanijela majka.

Aktivistice sada traže izmjene koje bi dodatno “liberalizirale” postojeći Zakon o udomljavanju, a koji se našao u središtu javnosti početkom 2020. godine. Ustavni sud je tada prekoračio svoje ovlasti i donio odluku štetnu za djecu bez roditelja i za demokraciju u Hrvatskoj. Naime, Ustavni sud odbacio je zahtjeve za ocjenu ustavnosti Zakona o udomiteljstvu i ocijenio da je u skladu s Ustavom, ali je istovremeno naložio sudovima i drugim nadležnim tijelima da osporene zakonske odredbe (tko čini udomiteljsku obitelj) tumače “na način koji će svim osobama pod jednakim uvjetima omogućiti sudjelovanje u javnoj usluzi udomljavanja, dakle, neovisno o tome živi li potencijalni udomitelj u životnom ili neformalnom životnom partnerstvu”.

Nakon te “intervencije” Ustavnog suda, homoseksualni par Ivo Šegota i Mladen Kožić dobio je dvoje djece na udomljavanje iako po Zakonu o udomiteljstvu na to nisu imali pravo. SDP je povodom toga objavio kako treba omogućiti ne samo udomljavanje već i posvajanje djece homoseksualnim parovima, a tadašnja odluka institucija pod nadležnosti ministra obitelji Josipa Aladrovića je pravni put do toga.

Stoga podsjećamo što hrvatski biskupi kažu o udomljavanju/posvajanju djece.

Biskupi: “Ne smije se dogoditi da odluke budu uvjetovane nekim drugim interesima ili ideologijama”

“Neki sveci i svetice poput svetoga Andrije Bessettea bili su posvojeni. Drugi su poput svetoga Tome Mora bili udomitelji, odnosno posvojitelji. Njihovi primjeri vrijedni su nasljedovanja. Ipak, u Godini svetoga Josipa, Isusova poočima, usmjerimo svoj pogled i misli prema njemu moleći ga za pomoć i vodstvo. Udomiteljstvo je poseban poziv koji treba prepoznati i razlučiti u svom srcu, baš kao što je to sveti Josip učinio, jer nisu svi pozvani biti udomitelji. No po sakramentu krštenja, poslanje svakoga kršćanina jest ljubiti svoga bližnjega i velikodušno mu služiti. Stoga svaki kršćanin, ako i nema poziv na udomiteljstvo, pozvan je pružati potporu udomiteljima i stvarati takve uvjete kako bi se što veći broj kršćanskih supružnika odlučio postati udomiteljima, a osobito u krajevima gdje udomiteljstvo nije zaživjelo. Veliku ulogu u tome mogle bi odigrati župne zajednice.

Pri tome se uvijek valja držati načela koja su definirana i Zakonom o udomiteljstvu, prije svega načelom najboljeg interesa korisnika, a odmah zatim načelima ravnopravnosti u obiteljskom okruženju, održivosti socijalnih veza, uključenosti korisnika i zabrane diskriminacije. Na tome tragu, kao što je već bilo navedeno u priopćenju Vijeća HBK za život i obitelj iz listopada 2020. godine, od presudne je važnosti da odluke koje se donose u vezi s udomljavanjem budu isključivo u najboljem interesu djece i starijih osoba. Nipošto se ne smije dogoditi da te odluke budu uvjetovane nekim drugim interesima ili ideologijama koje korisnike mogu dovesti u situaciju društvene izolacije i potencijalne diskriminacije.

Djeci i mladima bez odgovarajuće roditeljske skrbi potrebno je toplo i ljubavlju prožeto obiteljsko gnijezdo koje svoju najzdraviju jezgru ima u skladnom braku muškarca i žene“, ističe se u poruci Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za život i obitelj povodom Dana života.

Što je Iustitia et Pax (HBK) izjavila o odluci Ustavnog suda i davanju djece homoseksualcima?

1. Ustavni sud nije proglasio Zakon o udomiteljstvu neustavnim, ali je izrijekom stvorio obvezu za sudove i druga tijela da zakonske odredbe tumače i primjenjuju tako da istospolnim partnerima omoguće udomljavanje djece. Time se Ustavni sud stavio u poziciju zakonodavca, što je nedopustivo s aspekta trodiobe vlasti i vladavine prava.
2. Odluka Ustavnog suda je pod snažnim utjecajem europskih strujanja, pravnih tendencija neoliberalnih svjetonazora.
3. Pritisak podnositelja zahtjeva za ocjenu ustavnosti, uz pomoć medija i pojedinih nevladinih udruga, čimbenik je koji je utjecao na odluku kakva je donesena.
4. Ustavni je sud prepoznao legitimni cilj Zakona o udomiteljstvu, a to je da osoba u potrebi, tj. korisnik usluge udomiteljstva, mora biti središnji subjekt cjelokupnoga sustava socijalne skrbi te ističe da su pružatelji usluge udomiteljstva u službi ostvarivanja prava korisnika, u ovom slučaju djeteta, te niječe postojanje „prava biti udomiteljem”. Međutim, Sud nelogično zaključuje da su istospolni parovi diskriminirani, iako Zakon o suzbijanju diskriminacije ne smatra diskriminacijom  „zaštitu prava i dobrobiti djece, zaštitu javnoga morala i pogodovanje braku”.

Što je Iustitia et Pax (HBK) izjavila o najboljem interesu djece?

1. Dobrobit djeteta je individualna i najviša vrednota u pravnim okvirima.
2. Udomiteljstvo je socijalna usluga smještaja djeteta ili odrasle osobe koju pruža udomitelj sa svojom obitelju ili udomitelj samac.
3. Konvencija o pravima djeteta kao najmjerodavniji i najvažniji međunarodni dokument poziva sva državna tijela da uvijek prosuđuju što je u najboljem interesu djeteta te upozorava da djetetovi najbolji interesi imaju prednost pred interesima svih drugih (državne vlasti, institucija i odraslih osoba). Zaštita prava i dobrobiti djece mora uvijek nadilaziti pojedinačne interese odraslih osoba, u ovom slučaju želju istospolnih partnera da udome djecu.
4. U vezi sa smještajem djeteta izvan obitelji, a kakvo je i udomiteljstvo, Konvencija o pravima djeteta pojačano upozorava da odabir smještaja treba osigurati „kontinuitet u djetetovu odgoju, kao i njegovu… kulturnom… podrijetlu” (čl. 20. st. 3.).
5. Ustav RH propisuje da je država dužna osobitu skrb posvetiti djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi (čl. 63. st. 5.). Središnji subjekti u takvoj situaciji su djeca koju valja zbrinuti, a ne odrasli koji bi ih mogli ili htjeli na svoj način zbrinuti.
6. Propust je državne vlasti što premalo djece biva posvojeno, što dovoljno ne podupire smještaj djece izvan domova, vodeći se uvijek djetetovom dobrobiti.
7. Nadležna tijela svaki slučaj zbrinjavanja djeteta (i ne samo udomiteljstvom) trebaju procijeniti u skladu s djetetovom dobrobiti i kroz zaštitu njegova najboljeg interesa uz uvažavanje djetetova prava na izražavanje mišljenja o stvarima koje ga se tiču.

Koji su argumenti Iustitie et pax (HBK) protiv udomljavanja djece od strane istospolnih parova? 

1. Ako se djecu dodijeli istospolnim parovima, odsutnost majke i oca stvara zapreke njihovom normalnom razvoju, jer im nedostaje iskustvo majčinstva ili očinstva.
2. Posljedice koje bi mogle proisteći za dijete udomljeno kod istospolnih parova mogu biti dalekosežne i nepopravljive.
3. “Uključiti djecu u zajednice osoba istoga spola udomljavanjem ili posvojenjem znači činiti nasilje nad tom djecom u smislu iskorištavanja njihova stanja slabosti da bi ih se uključilo u okružje koje ne pogoduje njihovu punomu ljudskomu razvoju. Takva bi praksa zasigurno bila teško nemoralna i u otvorenom proturječju s načelom što ga je priznala i Konvencija o pravima djeteta, prema kojoj u svakom slučaju treba očuvati najbolji interes djeteta kao najslabije i najranjivije strane.”

Što Iustitia et pax (HBK) navodi o tome da ne postoji “pravo na udomiteljstvo” i da se ne krše ljudska prava istospolnih parova?

1. Ni jedan međunarodni ugovor ne poznaje „pravo na roditeljstvo”. Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda nikomu ne jamči pravo osnovati obitelj, posvojiti dijete niti postati skrbnikom djeteta ili njegovim udomiteljem.
2. Dakle, ni jedan par (bračni, izvanbračni, istospolni) ni pojedinac ne mogu sebi prisvajati prava koja ne postoje. Budući da ne postoji „pravo na roditeljstvo” ni „pravo na dijete”, time ne postoji ni pravo pojedinca da bude udomitelj.
3. Praksa Europskoga suda za ljudska prava ne poznaje „pravo postati udomiteljem” u okvirima zaštite prava na obiteljski život (iz članka 8.) ili drugih ljudskih prava, koja štiti Konvencija. Dakle, nije riječ o njihovim ljudskim pravima ni njihovu kršenju, jer strasbourška i ustavnosudska praksa moguću diskriminaciju (pa i temeljem spolne orijentacije) povezuju uz kršenje materijalnih prava i sloboda po nekoj od diskriminatornih osnova.
4. U suprotnom bi se radilo o kršenju najboljega interesa djeteta kao temeljnoga načela Konvencije o pravima djeteta, jer dijete ne smije biti objekt pretenzija odraslih i sredstvo ostvarenja njihovih želja, kako na normativnoj tako ni na provedbenoj razini.

Što Iustitia et pax (HBK) kaže o pravima udomljene djece i njihovih roditelja?

1. Prilikom zasnivanja udomiteljskoga odnosa nadležna tijela moraju voditi računa ne samo o mišljenju djeteta o stvarima koje ga se tiču, nego i o postupovnim pravima roditelja koji imaju roditeljsku skrb i koji mogu biti i nesuglasni s izborom istospolnih partnera kao udomitelja za njihovo dijete. Neuzimanje u obzir ili zaobilaženje želje roditelja moglo bi uroditi neželjenim plodovima, odnosno tužbama protiv države.

Kako Iustitia et pax objašnjava da se odlukom Ustavnog suda vrši dekonstrukcija društvene svijesti i nametanje  novih obiteljskih paradigmi

1. Većina hrvatskih građana smatra, što dokazuju i posljednja istraživanja javnoga mnijenja, da su djeci potrebni majka i otac.
2. U hrvatskoj se tradiciji i kulturi obitelj poima kao zajednica majke, oca i njihove djece, i takav pogled nipošto ne treba mijenjati niti ga označavati nazadnim, neciviliziranim, zastarjelim. On je dio hrvatskoga i općeljudskoga identiteta.
3. Odluke poput one Ustavnog suda o ustavnosti Zakona o udomiteljstvu (ustavnosudskoga, sudskoga i upravnoga karaktera), neizbježno imaju za posljedicu dekonstrukciju postojeće društvene svijesti o tome da je udomljavanje djece od strane istospolnih partnera neprihvatljivo i strano.
4. Odluka Ustavnog suda je prvi korak prema izgradnji nametnutoga društvenog prihvaćanja novih obiteljskih paradigma.