Pomoćnik HDZ-ovog ministra uprave Lovre Kuščevića u subotu je na okruglom stolu SDP-u bliskog GONG-a o tome “kako ostvariti ravnotežu izravne i predstavničke demokracije” – kao da bi tu trebalo postojati neke neravnoteže, kad bi izabrani zastupnici stvarno zastupali interese onih koje zastupaju i koji su ih birali – o potpisima koje su prikupljale građanske inicijative “Narod odlučuje” i “Istina o Istanbulskoj”, rekao da je “moguće da su za njih ‘glasovale’ i bebe”.
On je također rekao i kako “postoje potpisi, a na knjigama ne piše gdje su prikupljeni što otežava posao”. To gdje su potpisi prikupljeni bi, naravno, trebalo biti posve svejedno jer Ustav RH daje jednaka politička prava i pravo glasa svim državljanima RH, a diskriminacija prema mjestu stanovanja (u ili izvan matične države) striktno je zabranjena presudama Europskog suda za ljudska prava, što se naravno našeg zakonodavca previše ne tiče: Zakonom je zabranjeno prikupljanje referendumskih potpisa u inozemstvu, ali naravno nije moguće zabraniti bilo kojem državljaninu RH da potpiše inicijativu jer bi to bilo protuustavno, što je paradoksalna situacija i nedorečenost Zakona.
Naravno da nije moguće provjeriti je li netko tko živi u inozemstvu potpisao u Hrvatskoj ili izvan nje, ali je moguće provjeriti da su mjesta za prikupljanje potpisa bila organizirana samo u RH! Sve ostalo se, naravno, ministra ne bi trebalo ticati: Tamo gdje je nešto nemoguće dokazati, okrivljenik se smatra nedužnim, bar je tako u civiliziranom svijetu od antike, no ministra Kuščevića i njegovog pomoćnika se to očito ne tiče previše pa niti ne traže niti nude dokaze za svoj optužbe.
GI Narod odlučuje, naravno, nije HDZ pa da bi za njih glasovale bebe i mrtvi, iako je sve moguće u Hrvatskoj, pa i da je netko pokušao podvaliti nevaljan potpis. No zašto se HDZ toliko očito trudi poništiti potpise i spriječiti organiziranje referenduma ako je tako uvjeren da niti 10 % građana ne podržava referendumske prijedloge?
Mladen Nakić, koji se trudi i više od Kuščevića ugoditi premijeru Plenkoviću, osoba je razmjerno malo poznata široj javnosti. Njegova službena biografija navodi kako je rođen 1962. u Zagrebu, a diplomirao je studij politologije na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Magistrirao je međunarodne odnose na istom fakultetu te i doktorirao iz područja međunarodnih odnosa i nacionalne sigurnosti, naravno prije stjecanja neovisnosti, u SFRJ.
Zanimljivo je da se u njegovoj biografiji na stranicama UHD-a kojeg je suosnivač nigdje ne spominju nikakve godine: navodi se kako je “nakon kratke muzejske karijere, nastavio karijeru u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske obnašajući niz dužnosti od načelnika Odjela za vojne izaslanike i bilateralnu suradnju preko dužnosti vojnog izaslanika RH u veleposlanstvu RH u SAD-u i Kanadi do načelnika Službe za nadzor naoružanja. Odrekao se vojne mirovine i uz častan otpust u činu brigadira napustio OS RH. Nastavio je karijeru kao karijerni diplomat u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske.”
Navodi se kako je Član Upravnog odbora Atlantskog vijeća Hrvatske, Hrvatske udruge za međunarodne studije (HUMS), generalni direktor Centra za međunarodne studije, neprofitnog think tanka sa sjedištem u Zagrebu, te kako je “jedan je od inicijatora i osnivača Udruge hrvatskih diplomata.”
Ono što je pomalo nejasno je kako se i zašto odrekao “vojne mirovine” kad se radi o čovjeku koji je kad je napustio OS, po svemu sudeći bio u kasnim tridesetim ili ranim četrdesetim, i po kojoj bi osnovi imao pravo na mirovinu kad se ne radi o ratnom vojnom invalidu.
Svojevremeno, 2009., najavio je svoju kandidaturu za predsjednika RH, no od svega na kraju nije bilo ništa. Tada je naveo, predstavljajući svoju kandidaturu u Novinarskom domu, kako ‘Hrvatskoj treba nezavisan, nadstranački predsjednik i jedino takav predsjednik može osigurati nacionalno zajedništvo, biti korektiv političkog života, intenzivirati borbu protiv organiziranog kriminala i korupcije i vratiti dostojanstvo čovjeku’. Rekao je kako je “sadašnja politika potrošena” i kako želi promijeniti odnos politike prema ‘nama građanima’, te kako će zagovarati dijalog i toleranciju. Parola mu je bila ‘Vratimo ponos čovjeku i dostojanstvo narodu’.
Od nestranačkog i neovisnog došao je do pomoćnika HDZ-ovog ministra, a od “promjene odnosa politike prema nama građanima” došao je do odnosa krajnje bahatosti i prezira prema građanima s pozicije vlasti koja misli da može što god hoće.
No najpoznatiji njegov dosadašnji angažman – što se tiče javnosti – vezan je uz UHD – Udrugu hrvatskih diplomata. O njenom djelovanju nije moguće naći previše, ali je moguće naći osnivačke dokumente iz lipnja 2011. iz kojih je razvidno da bi se onda komotno mogla zvati “Udruga diplomata bivše SFRJ“. Uostalom, razvidno je iz programa da se na trećoj godišnjoj konferenciji u organizaciji te Udruge nazočnima obratila – Vesna Pusić.
Zanimljiva imena iz bivšeg režima
Od javnosti poznatijih imena među njima pada u oči Ivica Maštruko, član izvršnog odbora Udruge, posljednji jugoslavenski i prvi hrvatski veleposlanik u Vatikanu, često spominjan u kontekstu UDBE i još češće neprijateljski nastrojen spram RKC: Iako postariji, i danas daje izjave poput one nedavne da “Crkve na HRT-u nema samo još u Vakulinoj prognozi”, što je izrekao kao član programskog vijeća HRT.
Nadalje, tu je Mišo Broz, također jugoslavenski diplomat koji je prešao u hrvatsku diplomaciju gdje je bio veleposlanik u Indoneziji, a inače je poznat kao sin Josipa Broza, pokojnog diktatora SFRJ, i otac kazališne redateljice Saše Broz.
No vodstvo je jednako zanimljivo kao i članstvo. Predsjednik Udruge, Dubravko Žirovčić je također diplomat iz bivše SFRJ, polaznik kumrovečke partijske škole. Da ne idemo dalje kroz brojna imena u udruzi koju je osnovao “branitelj” Nakić, pomoćnik ministra Lovre Kuščevića, spomenimo tu još samo Zvonka Plećaša, konzula iz bivšeg sustava.
Naime, ostalo je zamijećeno da je Zvonko Plećaš ostao konzul u Dűsseldorfu kad je pred tri godine generalni konzul Josip Špoljarić na brzinu povučen pod izlikom da mu je istekao mandat, dok nitko u MVP-u očito nije primijetio da je davno istekao mandat i Zvonku Plećašu: On je kao jugokadar bez problema zadržao svoje mjesto!
Balkanska turneja
Svojevremeno, pred četiri godine, Udruga hrvatskih diplomata upravo je na dan obilježavanja žrtve Vukovara 18. studenog 2014. godine uputila svojim članovima “ponudu za novogodišnji aranžman” u vidu balkanske turneje koja je uključivala i posjet Beogradu. Tu bi članovi Udruge hrvatskih diplomata, kako je stajalo u programu, posjetili – doslovce – „čuvenu Skupštinu“, “Bulevar Ambasada-mimo ostataka NATO bombi”, “Kuću cvijeća sa Titovim grobom na Dedinju”, te “velebni stadion Marakana”.
Damir Sabljak, bivši konzul RH u Frankfurtu, se na to osvrnuo s dozom humora, poslavši Nakiću i Žirovčiću, liderima te udruge, pismo koje je prenio fenix magazin koji je došao do kopije pisma:
Poštovani gospodine predsjedniče Žirovčić, poštovani gospodine potpredsjedniče Nakić,
razmišljam o tome da se učlanim u Udrugu hrvatskih diplomata (UHD) no, iako djeluje preko tri godine, još uvijek nisam potpuno siguran radi li se o dovoljno vjerodostojnoj i relevantnoj udruzi. ….
U slučaju da odlučim pristupiti UHD-u, pretpostavljam da bih imao pravo prijaviti se na putovanje koje organizira Udruga za svoje članove u Grčku, Makedoniju i Srbiju od 28.12.2014. do 04.01.2015. Obavijest o planiranom putovanju UHD je poslao 18. studenog 2014.
(…)
Vidio sam da je u program aranžmana uključena posjeta „velebnom stadionu Marakana“. Predlažem u program razmotiti uključivanje i susreta s igračima nogometnog kluba “Crvena zvezda” i njihovom navijačkom skupinom “Delije” čiji je posljednji posjet Republici Hrvatskoj održan na početku novog povijesnog razdoblja i emancipacije naše Domovine. Osnaživanje športske dimenzije u aranžmanu moglo bi potaknuti prijavljivanje dijela kolega, osobito muškog spola ili roda (ili ipak spola), odnosno muškaraca.
Također, moglo bi se ispitati održava li se u to vrijeme kakav koncert autohtone i vrlo popularne nacionalne glazbe poput, primjerice, nastupa Dare Bubamare ili Svetlane Ražnjatović – Cece (…)
Kulturni program mogao bi se proširiti i posjetom Vojnom muzeju Srbije gdje su, između ostalog, izloženi osobni predmeti Draže Mihailovića – Čiče, zapovjednika četničkog pokreta u II svjetskom ratu. Koliko mi je poznato, Ministarstvo kulture Srbije bilo je pokrovitelj otvaranja ove izložbe, što svjedoči o uistinu važnoj kulturnoj ponudi. Ako bi, eventualno, posjet Vojnom muzeju Srbije značajnije opteretio satnicu programa, može se, zbog prepoznavanja specifičnog srbijanskog pristupa u sučeljavanju s prošlošću, razmotriti kratko zaustavljanje kod biste Draže Mihailovića – Čiče postavljene u Nišu, srbijanskog grada kroz koji je također planirano vaše putovanje.
Poštovani gospodine predsjedniče Žirovčić, poštovani gospodine potpredsjedniče Nakić,
UHD je poziv za posjet Beogradu poslala svojim članovima 18. studenog 2014. Uvjeren sam da vam je poznato da na taj dan Hrvatska obilježava pad Vukovara i Škabrnje u ruke velikosrpskih agresora i sjeća se s pijetetom stradanja nesrpskog stanovništva kakve Europa nije vidjela od II svjetskog rata, odnosno poraća kad je novi totalitarni komunistički režim bez suda pogubio desetke tisuća ljudi. Predlažem vam da, pri razmatranju budućih putovanja članova UHD-a razmislite o putovanju u neku zapadnoeuropsku destinaciju ili, ako baš morate putovati u Beograd, da se suzdržite od slanja poziva na dan kad se Hrvatska prisjeća najtežih trenutaka svoje moderne povijesti i uz to iz Beograda trpi besprizorne provokacije odgovornih za agresiju na Hrvatsku.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
