Sudska vještakinja za psihologiju otkrila kako je ministar Piletić preko noći poslao dekret o brisanju ‘otuđenja djeteta’

Splitska sudska vještakinja za psihologiju mr. Danijela Didić otkrila je okolnosti pod kojima je preko noći i bez konzultacija sa strukom resorni ministar Marin Piletić naložio izbacivanje pojma ‘sindroma otuđenog djeteta’ iz sustava za socijalnu skrb. Riječ je o pojavi dobro poznatoj osobama u struci, psiholozima i socijalnim radnicima, koja se odnosi na emocionalno zlostavljanje djeteta koje uključuje emocionalne ucjene kako bi se dijete otuđilo od drugog roditelja. Riječ je o jednoj od mnogih novosti koje je Vlada uvela pod pritiskom feminističkih aktivistica, a koje su prošlog tjedna predstavljene.

Didić je u poduljoj objavi na Facebooku opisala svoja saznanja o tome kako je, preko noći, dekretom resorni ministar rada mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Marin Piletić naredio da se službenoj komunikaciji i praksi više ne koristi pojam ‘sindrom otuđenog djeteta’.

Vlada pod utjecajem GREVIO-a i feministica

Naime, Vlada je najavila izmjenu niza zakona vezanih za suzbijanje nasilja nad ženama. Dio prijedloga izgleda kao da su ga pisale feminističke aktivistice, koje su među ostalima, bile pozvane u Vladu poput Jelene Veljače. Osim sporne izmjene Kaznenog zakona u koji se kao novo kazneno djelo uvodi femicid, tj. teško ubojstvo žene i koji je diskriminatoran na što je portal Narod.hr upozorio, Veljača se pohvalila kako se ukida ‘sindrom otuđenog djeteta’.

Ove izmjene, kako je Vlada i potvrdila, dio su prilagodbe Istanbulskoj konvenciji čiji je nadzorni organ GREVIO, nedavno objavio veliko izvješće o tome kako provodimo naputke iz Istanbulske konvencije.

Didić upozorava da nasilje u obitelji može biti potvrđeno jedino od strane suda pravomoćnom presudom i da tek tvrdnja jednog od roditelja da je zlostavljanja bilo, ne može bez pravomoćne presude biti dovoljna da se uzme u obzir pri sporu o skrbništvu nad djecom.

Hoće li se Piletić posramiti?!

Pita se i zašto Piletić nije dao naputke i što u slučaju kada muškarac optuži ženu i majku svog djeteta za zlostavljanje i djetetom manipulira kako bi ga udaljilo od majke. Zašto se ministar Piletić referira samo na suprotnu situaciju?

”Ako Vi ministre (političaru) budete ispred sebe ikada vidjeli dijete sa školskim primjerom splittinga (otuđenje djeteta, op.a.) , a kakvu ja vrlo često viđam ispred sebe tijekom provođenja vještačenja, možda ćete ostati posramljeni i prije nego što ovu Vašu odluku posrami povijest”, poručila je Didić.

Njezin komentar u nastavku prenosimo u cijelosti.

Ima li ovome kraja? Do kada će struka dopuštati politici da kreira „stručna“ mišljenja? Kada se misli na ljude prestati gledati kao na „žene“ i „muškarce“, umjesto kao na – jednostavno LJUDE? Je li netko, onako slučajno, usput, zaboravio da postoji i dijete?

Minitar Piletić i njegova depeša

U posjedu sam dokumenta kojega je 05. 09. 2023. godine ministar Marin Piletić (političar) dostavio ravnateljicama Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Obiteljskog centra, Centra za posebno skrbništvo (struci) uputu kojom treba ODMAH upoznati sve stručne djelatnike navedenih ustanova da „u službenoj komunikaciji u izradi izviješća i mišljenja ne koriste pojam „sindrom otuđenja djeteta“ kao i da majke (žene) koje se pozivaju na nasilje ne smatraju „nesuradljivima“ i „nekompetentnima“ kao roditeljem“.

A što Piletić navodi kao razlog? Činjenicu da nedostaju bilo kakvi znanstveni temelji za „sindrom otuđenja od roditelja“.

Didić: To su opasne teze

Iz pozicije stručnjaka mentalnog zdravlja – kliničkog psihologa i stalnog sudskog vještaka za psihologiju koji punih 14 godina sluša svjedočanstva ljudi (i žena i muškaraca), koji se kroz tih 14 godina osvjedočio osobno o patnjama djece kojima roditelji (i majke i očevi) manipuliraju u postupcima razvoda braka da bi za sebe osigurali bolje pozicije u sudskim postupcima, koji nije dio niti jednog od sustava kojima politika može nešto naložiti, a najmanje to na koji će način obavljati svoju profesionalnu zadaću i koju terminologiju će tom prilikom koristiti, želim iznijeti svoje osobno i profesionalno mišljenje i naglasiti o kako OPASNIM TEZAMA se ovdje radi:

1. O činjenici da li se obiteljsko nasilje dogodilo ili nije odlučuje isključivo sud i to pravomoćnom odlukom! Dakle ne ni socijalni radnik, niti psiholog, niti pravnik nadležne socijalne službe, niti poseban skrbnik.

2. Majke (žene) nisu ni do sada od stručnih timova bile proglašavane „nesuradljivima“ i „nekompetentnima“ kao roditelji zato „što su se pozivale na nasilje“, nego iz sasvim drugih razloga i ponašanja koja su manifestirala u dotadašnjem postupanju socijalne službe.

3. Zašto je ministar (političar) propustio stručnim timovima dati identičnu uputu o postupanju u slučaju kada se neka majka (žena) nađe u poziciji da je otac (muškarac) optuži za obiteljsko nasilje, zadrži dijete, ne surađuje sa socijalnom službom, odbija omogućiti majci kontakt s djetetom i truje dijete štetnim informacijama o majci? Da li se onda „nedostatak znanstvenih temelja“ može zanemariti i smije li se u tom slučaju zaključiti o manipulaciji djetetom s ciljem otuđenja od roditelja?

Malo o medicinskoj klasifikaciji

4. Ako je nedostatak bilo kakvog „znanstvenog temelja“ za korištenje termina „otuđenje od roditelja“ koje stručnjaci u praksi vrlo često prepoznaju, činjenica da taj termin nije klasificiran niti u Medicinskoj klasifikaciji bolesti (MKB), niti u Dijagnostičkom i statističkom priručniku duševnih poremećaja (DSM-5), netko bi iz struke trebao upoznati ministra (političara) kako se radi o klasifikacijama koje nisu ni Ustav ni Sveto pismo, nego se radi o pukim klasifikacijama koje su podložne promjenama i kroz povijest su se mijenjale i nadopunjavale.

A povijest pamti da je, recimo, PTSP kao dijagnoza klasificiran u DSM-u III tek 1980. godine nakon Vijetnamskog rata, jer je bio čest među veteranima toga rata, iako PTSP nije vezan isključivo za ratne strahote, nego se može razviti nakon bilo kakvog traumatskog događaja koji uključuje intenzivnu strahotu, bespomoćnost ili užas, kao što su prirodne katastrofe, seksualno zlostavljanje, fizičko nasilje, prometne nesreće i druge traumatske situacije. Svjetska zdravstvena organizacija ga je kao dijagnozu u MKB uvela tek 1992. godine.

Sad bi trebalo pitati ministra (političara) je li to možda znači da prije 1992. godine u svijetu nije bilo nikakvog „znanstvenog temelja“ da su ljudi doživljavali potrese, poplave, požare, seksualno nasilje, svjedočili brutalnim ubojstvima, provodili dio života u logorima itd.? Nadalje, povijest pamti da je, recimo, homoseksualnost od strane Svjetske zdravstvene organizacije prestala biti klasificirana u MKB-u tek 1990. godine, a u Americi je uklonjena s liste psihičkih poremećaja (DSM) još 1973. godine. Znači, dok je napredna Amerika prestala homoseksualnost tretirati kao bolest, u ostatku svijeta, barem prema tumačenju i razmišljanju ministra (političara) je to bila legitimna bolest još punih 17 godina jer su za nju postojali svi „znanstveni temelji“ na koje se, netko tamo, poziva. Ne sumnjam da će povijest zapamtiti i ovu uputu ministra (političara) koja je napisana i proslijeđena 05. 09. 2023. godine struci „koja mora slušati politiku“.

Je li bullying u medicinskoj klasifikaciji?!

5. Stručna praksa ima informacije da je svako treće dijete izloženo bullyingu od strane vršnjaka. Hoćete li ministre (političaru) možda nekad, u budućnosti, kada to politici ili nekim tamo glasačima, pred izbore bude odgovaralo, zabraniti struci da koriste i termin bullyinga, jer nije klasificiran ni u MKB-u ni u DSM-u, pa Vašom logikom niti za vršnjačko nasilje (bullying) nema „znanstvenog utemeljenja“?

”Koliko će djece roditelji devastirati dok ministar Piletić radi ovakve greške u koracima i određuje stručnjacima što i kako treba pisati”

A koliko će djece roditelji devastirati dok ministar (političar) radi ovakve greške u koracima i određuje stručnjacima što i kako treba pisati, pa to ne treba nikoga biti briga. Kao što nije bilo briga nikoga niti za osobe koje su patile od PTSP-a dok ga svijet nije i „službeno otkrio“ i „znanstveno utemeljio“ u svojoj klasifikaciji i kao što nikoga nije bilo briga za homoseksualce i njihove patnje i stigmatizaciju koju su prolazili, dok svijet nije našao „znanstvene temelje“ da se ipak ne radi o bolesti.

Nakon 28 godina rada u struci i 14 godina samostalnog rada na mjestu stalnog sudskog vještaka i svakodnevnog susretanja s disfunkcionalnom obiteljskom dinamikom utvaram si da mogu ministru (političaru) pokušati objasniti zašto pojam koji je stručnjacima zabranio koristiti, još uvijek nije klasificiran, iliti, kako to ministar (političar) tumači, „nije znanstveno utemeljen“.

Zašto ‘sindrom otuđenog djeteta’ još uvijek nije klasificiran?

Tri su osnovna razloga za to:

• Nedostatak konsenzusa među stručnjacima – jer postoje različite definicije i kriteriji za dijagnosticiranje otuđenja djeteta, što otežava postizanje konsenzusa o tome kako bi se to trebalo klasificirati.

• Nedostatak znanstvenih dokaza – jer iako postoji nekoliko studija o otuđenju djeteta, još uvijek nema dovoljno znanstvenih dokaza koji bi podržali klasifikaciju otuđenja kao zasebnog poremećaja. Ministre, naglasak je na „još uvijek“, iako povijest pamti sve.

• Kontroverze – jer postoje kontroverze oko toga je li otuđenje djeteta stvarni poremećaj ili je to „samo“ oblik emocionalnog zlostavljanja djeteta. Neki stručnjaci smatraju da bi klasifikacija otuđenja djeteta kao zasebnog poremećaja mogla dovesti do pogrešne dijagnoze i tretmana.

Ukratko, kao što vidite, pojam postoji u stvarnosti, nije izmišljen, roditelji (i očevi i majke) ga svojoj djeci rade, djeca zbog toga silno pate, a sve to dok se „visoka politika“ nateže oko definicija i kriterija za klasifikaciju.

Vi ministre (političaru) možda možete naložiti stručnjacima koje Vaše ministarstvo plaća, što će raditi, što će pisati, kome će morati bezrezervno vjerovati kada kaže „tukao me/tukla me“ i prije nego to pravomoćno potvrdi sud.

”Ima nas kojima ne možete naložiti bilo kakve rečenične konstrukcije koje ćemo koristiti”

Ali, ima nas kojima ne možete naložiti bilo kakve rečenične konstrukcije koje ćemo koristiti, ima nas stručnjaka mentalnog zdravlja od kojih pravna struka traži mišljenje i procjenu roditeljskih kapaciteta, ima nas koji vidimo štetu koju djeci rade i mame i tate, ima nas koji se nećemo i ne smijemo ustručavati napisati „bobu bob, popu pop“ i dok vidimo ispred sebe emocionalno devastirano dijete, ima nas koji nećemo prezati to i napisati koristeći bilo koju stručnu terminologiju, zvala se ona otuđenje, manipulacija, emocionalno zlostavljanje, emocionalno devastiranje, potkopavanje odnosa s roditeljem, rasprostiranje mržnje itd.

Ako Vi ministre (političaru) budete ispred sebe ikada vidjeli dijete sa školskim primjerom splittinga, a kakvu ja vrlo često viđam ispred sebe tijekom provođenja vještačenja, možda ćete ostati posramljeni i prije nego što ovu Vašu odluku posrami povijest.

Tekst se nastavlja ispod oglasa