Dan državnosti u Republici Hrvatskoj obilježava se 25. lipnja kao sjećanje na dan kada je 1991. godine Hrvatski sabor donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske proglasivši Republiku Hrvatsku samostalnom i neovisnom državom. Dan državnosti službeni je državni praznik te je neradni dan.
Do 2001. Dan državnosti obilježavao se 30. svibnja, u spomen na konstituiranje prvog višestranačkog Sabora 1990. Danas taj datum obilježavamo kao spomen dan – Dan Hrvatskoga sabora.
Razlika između Dana neovisnosti i Dana državnosti
Hrvatska slavi Dan neovisnosti u sjećanje na 8. listopada 1991. godine kada je Hrvatski sabor jednoglasno odlučio raskinuti sve državno-pravne veze na temelju kojih je Hrvatska zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dotadašnju SFRJ – Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju.
Kontinuitet hrvatske državnosti
Hrvatski narod bio je jedan od rijetkih naroda koji je nakon pada Zapadnog Rimskog carstva, te višestoljetnih migracija naroda praćenih velikim ratovima i masovnim egzodusima uspio uspostaviti svoju državu na obalama istočnog Jadrana i unutrašnjosti.
Nakon doba hrvatskih knezova, od kojih se već u 7. stoljeću spominje knez Porga (Porin), pa Višeslava, Borne, Trpimira i drugih, nastupa sjajno doba hrvatskih kraljeva krunidbom kralja Tomislava 925 g. Ono traje gotovo 200 godina, kada rastrgano unutrašnjim neslaganjima hrvatskog plemstva i nadirućim osvajanjima ugarskog kraljevstva počinje slabiti. Zanimljivo je da je već hrvatski kralj Zvonimir bio oženjen sestrom ugarskog kralja Ladislava, Jelenom Lijepom. Na temelju baštinskog prava, jer Zvonimir nije imao nasljednika, ugarski kralj Ladislav polaže pravo na hrvatsku krunu i već 1091 g. zauzima zemlje sjeverno od Gvozda.
S obzirom na to da je bio vrlo pobožan vladar kršćanin, kao i većina prvih ugarskih kraljeva, tu uspostavlja 1094. godine Zagrebačku biskupiju, koja kasnije nakon imperijalnih osvajanja dijelova Hrvatske od muslimanskih Turaka postaje stožer i oslonac vjerskog, ali i narodnog života hrvatskog naroda. Hrvatski kraljevi iz južnih krajeva, čiji su gradovi bili pod pritiskom Bizanta i Venecije, pokušali su zaustaviti nadiranje ugarskog kralja Kolomana, ali 1097. Koloman pobjeđuje posljednjeg hrvatskog kralja Petra Svačića i godinu dana kasnije ulazi u stolni kraljevski grad Biograd.
No, time ne prestaje hrvatska državnost i njezin kontinuitet se nastavlja.
Pacta conventa (lat. dogovoreni sporazumi) sporazum je koji je sklopljen 1102. godine između ugarskog kralja Kolomana i hrvatskog plemstva. Takve sporazume sklapalo je i ostalo europsko plemstvo sa svojim kraljevima, a najstariji rukopis te potvrde hrvatske državnosti nađen je u Trogiru u 14 st. i čuva se u najpoznatijem budimpeštanskom muzeju.
Poraz hrvatsko-ugarske kršćanske koalicije protiv turske vojske 1526 na Mohačkom polju označava i pad hrvatsko-ugarskog kraljevstva kakvo je do tada bilo poznato, jer su Turci provalili čak u Budim kojeg su konačno nekoliko godina kasnije i osvojili.
Zato je Hrvatski sabor u Cetingradu u Lici 1. siječnja 1527. izabrao Habsburgovca Ferdinanda I. za hrvatskog kralja.
Tekst povelje i zaključka Hrvatskog sabora može se pročitati.
Ta činjenica i ta odluka Hrvatskog sabora ostaje na snazi i sljedećih stoljeća, kao dokaz i činjenica da je do 1918. uvijek postojala neka vrsta hrvatske državnosti, s više ili manje autonomije.
Hrvatski je narod imao svoj vlastiti Hrvatski sabor, hrvatsko plemstvo, svog hrvatskog bana, su-potvrđivao je zajedničkog kralja, vlastito domobranstvo i niz drugih privilegija kroz višestoljetnu povijest kao jasni kontinuitet hrvatske državnosti i odluku Hrvatskog sabora u Cetingradu.
Ta činjenica se prešućuje i u Hrvatskoj u kojoj brojne skupine govore da su baš one stvorile Hrvatsku, od ekstremnih ljevičara i ZAVNOH-a do desničara i događaja iz 1990-ih.
25. lipnja 1991. zapravo je samo obnovljena državna samobitnost nestala 1918. ali ovaj put kao potpuno samostalna i neovisna država, iako je Ustav SFRJ iz 1974. već dao Hrvatskoj elemente samobitnosti i mogućnosti odcijepljenja.
Nažalost, taj Ustav iz 1974. za njegove je donositelje u praksi bio samo mrtvo slovo na papiru, pa upravo političke i vojne osobe iz tog jugoslavensko–komunističkog okružja, uz podršku srpskog nacionalizma, pokreću agresiju na našu zemlju kada Hrvatska želi iskoristiti svoje pravo na samobitnost i samostalnost. Proglašenje hrvatske neovisnosti praćeno je višegodišnjom krvavom agresijom Srbije i komunističke Jugoslavenske narodne armije na mladu hrvatsku državu. Upravo je JNA, koja je trebala štititi zakone aktualnog Ustava SFRJ iz 1974., uz pomoć srpskih dobrovoljaca i lokalnih naoružanih paravojnih jedinica Srba, bila agresor na mladu hrvatsku državu.
Analizirajući Ustav SFRJ iz 1974., međunarodna komisija pravnika (Badinterova komisija) zaključila je u studenom 1991. da Slovenija i Hrvatska (kao i druge republike, ali ne i pokrajine) imaju pravo istupanja iz državne zajednice SFRJ, uz striktnu obavezu da međusobno poštuju postojeće granice, koje od unutarnjih postaju međunarodne. Tako su pravnici zaključili da se u Hrvatskoj odigrava agresija, a ne građanski rat, a odluka od 25.lipnja 1991. dobiva i međunarodno pravnu potvrdu.
Zašto Dan Državnosti treba dostojno obilježiti?
Dan državnosti trebao bi biti značajan za svaku hrvatsku obitelj, za sve ljude koji žive u našoj Domovini. Hrvatska u načinu obilježavanja ovog i svih drugih značajnijih državnih praznika prepoznaje dosegnuti stupanj političke zrelosti nacije, njezinu tradiciju, kulturu i samopoštovanje, ali i aktualni trenutak u njegovim različitim aspektima.
U budućnosti ih je, stoga, potrebno primjerenije i dostojanstvenije obilježavati, uz obvezno odavanje počasti hrvatskim žrtvama za slobodu i državnu nezavisnost, primjerenijim medijskim osvrtima, isticanjem državnih zastava na zgradama te organiziranjem prigodnih manifestacija, u što je potrebno uključiti i sve hrvatske građane.
Dostojno obilježimo nadolazeći praznik – Dan državnosti Republike Hrvatske te ponosno istaknimo hrvatski stijeg na našim kućama i svim za to predviđenim mjestima.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
