Vrlo često potrošači se žale na procjenu i naknadu štete zbog prometnih nezgoda ili nekih drugih problema s limenim ljubimcima.
– Kada se dogodi nesreća, dođe procjenitelj iz osiguravajućeg društva i kaže kolika je šteta, s čime se najčešće potrošači ne slažu. Autokućama je, naravno, u interesu da plate što manju štetu, a potrošaču da se pokrije cijela. I tu onda nastaje problem jer je riječ o nečemu što je nužno potrebno, ne može se čekati neki dugotrajni postupak te potrošači često pristanu na ono što im se ponudi, rekla je Ana Knežević, predsjednica Hrvatske udruge za zaštitu potrošača, gostujući na HRT-u-a.
Antonio Đureta, tajnik Hrvatske udruge Auto struka, rekao je da bi procjenitelji trebali biti neovisni te imati određeno znanje, kvalifikaciju i odobrenje za rad, te ističe veliki problem u toj priči:
– Danas su svi procjenitelji zaposleni u osiguravajućim društvima – sami procjenjuju štetu koju moraju platiti.
Osiguranja zagovaraju pogodbu
Problem nastaje i pri slobodnoj pogodbi – to je pogodba koju sklapa oštećenik vozila s osiguranjem koje treba podmiriti štetu, a Đureta ističe kako osiguranja zagovaraju pogodbu u velikoj većini slučajeva zbog toga što na nju ne plaćaju PDV.
– Mi iz naše udruge postavljamo pitanje državi zašto to dopuštaju i opraštaju veliku količinu novca, kaže.
Hrvatska udruga Auto struka predlaže reformu, za koju je inicijativa krenula još 2018. godine na poziv Udruženja obrtnika grada Zagreba.
– Oni su nas pozvali kao organizaciju koja je dio europske organizacije, pa znamo kako izgleda uređena zapadna Europa. Osnovni modeli koje mi zagovaramo – donijeli smo pravilnik i osnovali radnu skupinu u kojoj su bili predstavnici Hrvatske gospodarske komore i Hrvatske obrtničke komore– zagovaramo jasniji i transparentan sustav procjene štete, objašnjava Đureta.
Hrvatski ured za osiguranje na prijedlog reforme odmahuje glavom, a Knežević kaže kako to nije napad na osiguravajuće kuće, nego prijedlog da se uvede red.
– Prema njihovu izvješću za 2019. godinu uplaćena je premija od više od 2 milijarde kuna, a isplaćena naknada štete je oko milijardu i sto milijuna, i to 80 posto pogodbama. Samo 20 posto ljudi odluči se ići na sud, jer su ljudi uvjereni da sud neće brzo završiti, a ne možete čekati popravak auta 5 ili 10 godina.
Oštećena vozila umjesto na otpad, ponovno idu u u promet
Đureta je upozorio i na velik problem vezan uz procjenu štete na automobilima i sigurnosti na cestama:
– Kada se procijeni totalna šteta, auto bi trebao ići na otpad – u jednoj uređenoj Njemačkoj to se tako radi. Totalna šteta može biti ekonomska ili tehnička, znači auto je nepopravljiv i potrošač mora dobiti određenu naknadu, a takav auto mora ići na rezalište. Kod nas se događa upravo suprotno – ostaci tih automobila često završe na tržištima pa se prodaju, kupuju ih takozvani dileri vozila i onda ih popravljaju. Takvi automobili najčešće zadovolje neke tehničke uvjete, prođu tehnički pregled i voze se na hrvatskim cestama. Postavljam pitanje jesu li ti auti sto posto sigurni – ja pretpostavljam da nisu, što je potvrdila i struka.
Knežević naglašava da je najveći problem kada potrošač nije kriv za prometnu nezgodu, a novac koji dobije kao odštetu nije dovoljan za popravak automobila.
– Zato treba uvesti reda. Prigovor osiguravajućih kuća da se reformom hoće povećati cijena rada nema smisla – one prekriže cijenu rada iz auto servisa i odrede koliko njima odgovara, to nema nigdje. Tu potrošač najviše pati, kaže Knežević.
– Dosadašnja je praksa da ima i pozitivnih primjera, ali ljudi većinom prijavljuju nepravilnosti u tom sektoru tržišta. Potrebno je promijeniti i uvesti neovisne procjenitelje u cijeli taj sustav procjene štete kod obveznog autoosiguranja, zaključuje Đureta.
