“U komunizmu su oni koji su se definiralii kao Jugoslaveni imali poseban status. Svi su drugi na neki način bili tretirani kao neka vrsta niže rase, kao primusi konstituirani na nacionalno primitivnoj razini, jedino su Jugoslaveni imali gard superiorne civilizacijske razine, jer njima je eto svaka nacionalna odrednica strana, samo oni za razliku od svih drugih nemaju baš nikakav nacionalni sadržaj, oni su jednostavno operirani od tih relacija. Samo oni tobože nemaju tih niskih strasti”, piše Tihomir Dujmović u novoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji.
“Pa samo primitivci zbrajaju koliko deviza iz Hrvatske ide u Beograd, koliko Srba ima u policiji i diplomaciji, mi smo iznad tih primitivnih, upravo prostačkih relacija, mi nismo nacionalno uskogrudni, mi imamo širinu, mi vidimo dalje i bolje, a vi svi drugi, vi ste obični primitivci, pa je nama providnost plus Huda jama dala da vas sve skupa privedemo na viši stupanj razvoja i da od vas napravimo jugoslavene. To je bio refren jugoslavena i jugoslavenstva.
“…slušat će oluju”
Mi zapravo kao nacija, nacionalisti i nacionalizam ne postojimo! No, i onda i danas se pokazalo da je ta nadmenost jugoslavenstva lažna, da je upravo jugoslavenski nacionalizam imao jasnu i čvrstu puninu sadržaja, da je bio opakiji i perfidniji, uporniji i žilaviji od svih drugih nacionalizama (ako izuzmemo gotovo ljudožderski velikosrpski nacionalizam po kojem je „Reka bila najveća srpska luka!“).
Pokazalo se na kraju da je jugoslavenstvo te umivenije lice primitivnog srpskog nacionalizma, neka vrsta školovanog i naobraženog srpstva, ali u svojoj biti, u svojoj nutrini, jugoslavenstva je bilo i bit će tek mala matura velikosrpstva.
Kako su Jugoslaviju „izmislili“ zapravo Hrvati, ta je bolest i danas ovdje najraširenija, a pokazalo se da su se najveće ikone jugoslavenstva kroz zadnji rat gasile kao takve i palile kao svjećice na torti velike Srbije. Od Gorana Bregovića koji je još 90. pjevao „Jugoslavijo, na noge, pjevaj nek te čuju, tko ne čuje pjesmu, slušat će oluju“, do Lepe Brene koja kao zmija noge skriva uniformu u kojoj se šetalo po Brčkom kad su ga četnici okupirali.
Da ne zaboravimo: od ukupno 27 hrvatskih generala u JNA, njih 20 je ostalo u velikosrpskom Beogradu do dana današnjega! Dakle, žilava je to formula, uporna i tvrdokorna.
No i u miru i u ratu definicija se nije mijenjala: Jugoslavija se, kad ste malo bolje pogledali, redovito pokazivala kao okupana, umivena, obrijana i namirisana velika Srbija! Nerijetko kao njezin špic igrač.
Naime, nema dvojbe da je poneki jugoslavenski vojnik na terenu i spasio neku hrvatsku glavu od pomahnitalog četnika, ali egzekuciju na Ovčari je osmislio i organizirao jugoslavenski KOS. Tamo su pucale zvijeri u ljudskom obličju, kao i u Hudoj jami, ali mozak i jedne i druge operacije je bio jugoslavenski KOS. Nisu jugoslavenski oficiri zaustavili pokolj na Ovčari nego su oficiri KOS-a dan ranije došli s popisom za egzekuciju.
Velikosrbi s jugoslavenskim papirima! Čovjek bi već pomislio da su ovo notorne relacije na koje riječi ne bi trebalo trošiti, da nam se ovih dana nije ukazao najuporniji, najtvrdokorniji, najveći Jugoslaven na ovim prostorima, Rade Šerbedžija.
Rijetko je tko tako uporan, tako nemilosrdan, tako neosjetljiv na naše rane kao Rade Šerbedžija. I rijetko je tko i dandanas uvjeren da je jugoslavenstvo nakon svih otkrivenih Hudih jama i Ovčara i dalje superiorno. Intelektualno, ljudski, politički, u svakom smislu! Koliko se još jama koje je Jugoslavija donijela mora otkriti da bi Šerbedžija shvatio što govori?
I sada i danas, punih 25 godina nakon bestijalne agresije na Hrvatsku, nakon svih istina koje smo spoznali, ta štafeta mladosti u ljudskom obličju, taj zakleti Titov partizan ponovo je pljunuo na samu zipku hrvatske samostalnosti. Na Domovinski rat, na heroje koji su spasili Hrvatsku od masovne Ovčare, na naš ponos i na naše dostojanstvo.
“Nije važno tko je više stradao”
Rade Šerbedžija je, naime, na promociji svoje nove knjige u Beogradu, u intervjuu Tanjugu, između ostaloga rekao da su „bitange zavadile običan narod“, „bitange od kojih se nije mogla spasiti divna Jugoslavija“, “nije važno tko je više stradao, čije su žrtve najbrojnije“, “svi narodi na prostoru bivše Jugoslavije zamrzili su braću i krenuli jedni na druge“, “nije slučajno da su svi ti najveći ratnici, nazovi heroji koji su završili u Haggu, zapravo kriminalci“.
Krenimo redom. Jugoslavija je bila tako divna da je 94 posto stanovnika Hrvatske na referendumu reklo da hrvatskoj državi, a ne „divnoj Jugoslaviji“. Ali, njemu, njemu je dakako Jugoslavija bila „divna“.
To ne čudi, Šerbedžija jest uistinu talentiran, ali on je stasao u doba čuvene hrvatske šutnje kada je politički progon tog istog „divnog“ jugoslavenstva i „divne Jugoslavije“ bio najžešći upravo u Hrvatskoj i upravo u kulturi. A on nije živio u Ugandi za to vrijeme, nego u srcu Hrvatske! To je doba kad se pred njegovim očima događa robija za Vladu Gotovca, Dražena Budišu, Franju Tuđmana, Vlatka Pavletića, to je vrijeme kad se Vici Vukovu 20 godina zabranjuje pjevati!
U tom ozračju stasava Rade Šerbedžija, pa ipak za njega je Jugoslavija i danas „divna“. I dočekati nakon 20 godina takvog terora još i to da jugoslavenski tenkovi krenu na izmrcvareni narod, pa ne odabrati jasno i glasno stranu ni nakon zadavljenog Vukovara, ni nakon silovane Škabrnje, ostati suzdržan nakon što je gorjelo pola Slavonije i kad je rušena Dalmacija i nakon svega toga govoriti o divnoj Jugoslaviji, o bitangama koje nisu dale spasiti Jugoslaviju, o tome „da nije važno tko je više stradao“, pa i nakon svega toga pjevati laude Jugoslaviji, to uistinu svjedoči da jugoslavenstvo nije ništa drugo nego mala matura velikosrpstva.
Vidite kako Šerbedžija vidi rat: ne kao srpsku agresiju nego kao tezu da su „svi narodi bivše Jugoslavije zamrzili braću i krenuli jedni na druge“. Pa tako nešto može izići samo iz glave koja nosi jugoslavensku šapku! Nisu Srbi napali Hrvatsku i BiH, a onda počeli i masakr na Kosovu, nego smo svi krenuli jedni na druge!
Šerbedžija osim toga, da se vratimo natrag, na svojim leđima nosi teški teret i preteški uteg, moralnu stijenu tešku pet stotina tona, onaj Bregovićev „ugarak negdje na dnu grudi“, jer nije bio s narodom čiji pljesak ga je stvorio, jer nije bio s nama kad nam je bilo najteže, jer u ratnom vihoru nije našao jednog dana da zagrli Svena Lastu i Fabijana Šovagovića, jer je u našoj povijesnoj ratnoj drami ostao nedorečen, rezerviran, hladan i distanciran.
Da, znamo da je bio protiv Miloševića, ali to još ne znači da je bio za nas. To je ta prokleta formula jugoslavenstva! To je ta odluka 20 Hrvata generala iz JNA koji se ovdje ne žele niti pokopati, ako Hrvatska nije dio Jugoslavije! Koja bolest, koje ludilo, koja patologija!
Šerbedžija, govoreći o ratu, tvrdi da su „bitange zavadili običan narod“, dakle nisu Srbi okupirali trećinu Hrvatske i dvije trećine BiH i nije to meritum rata? Jugoslavenstvo kao mala matura velikosrpstva, to je to! Šerbedžija nadalje između ostaloga ističe kako „nije važno tko je više stradao, čije su žrtve najbrojnije“, jer bi nas istina o toj statistici dovela do stotinu tisuća ubijenih u BiH i petnaest tisuća ubijenih u Hrvatskoj. Zato „nije važno tko je više stradao“, zar ne?
Ali, nakon Drugog svjetskog rata je bilo isključivo važno koliko je Srba stradalo! Ali, sad kad su Srbi bili krvnici, sad kad su svi drugi više nastradali, sad „nije važno tko je više stradao“! Na samom kraju ove eskapade, Šerbedžija nam je još i pljunuo u lice rekavši „nije slučajno da su svi ti najveći ratnici, nazovi heroji koji su završili u Haggu, zapravo kriminalci“. Dakle, Šešelj i Markač su jedno te isto! Markač je kriminalac? I Blaškić? I Kordić?
Blaškić i Kordić su drugo ime za Karadžića i Mladića? Sad, da je ovo normalna država, pokazao bi se ponos i prijezir prema nekome tko nas ovako brutalno vrijeđa. Ali, ovo nije hrvatska država, ovo je mentalno „bivša socijalistička republika Hrvatska“, pa će se prijeći i preko ovih Šerbedžijinih psovki i nastaviti skupljati donacije za njegov ideološki štab na Brijunima.”
Ostatak kolumne pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
