Tihomir Dujmović: Svijeće za Gračane

Ako su nekog vašeg ubili i zakopali na trasi tramvajske pruge u Gračanima, imate sjajne šanse da mu se grobno mjesto označi, a da njegovi vremešni pretci dobivaju tako željenu mogućnost da svom rođaku zapale svijeću. Ako su, međutim, nekog vašeg ubili izvan današnje trase travmajske pruge u Gračanima, sad je već prilično izvjesno da nikada nitko neće otkriti mjesto njegova stradavanja. Tko im je kriv! Pa nije za to valjda kriva današnja Hrvatska! I stoga najbolje da ostavite tu današnju antifašističku Hrvatsku na njenom europskom putu na miru i prestanite je više uznemiravati, piše Tihomir Dujmović za Slobodnu Dalmaciju.

Te Huda jama, te Jazovka, te sad Sljeme, pa ta vaša nabrajanja se zapravo mogu čitati kao svojevrsna provokacija, jer antifašistička službena Hrvatska se pita: zašto baš sad na tome inzistirate i, uostalom, komu sad trebaju te jame i ta iskapanja? Nama, mladoj europskoj hrvatskoj državi okrenutoj budućnosti i rastu BDP-a, sigurno ne! Mi jesmo za bolna suočavanja s prošlošću, ako je netko vaš ubijen na trasi tramvajske pruge pa je nespretni bager to otkrio. Ali, inače, od Hude jame do drugih sljemenskih i ne samo sljemenskih stratišta, nas na tu temu ništa ne zanima.

Ne gnjavite nas!

Samo budućnost, samo Europa i samo antifašizam! I BDP! I nećemo dopustiti da nas na tom putu zadržavate. To je zapravo prava poruka vrhunskog životnog sarkazma koji se razliježe Hrvatskom i koji je poremetio ustaljeni red izgradnje sljemenske žičare, jer su eto pronađene kosti zapravo zauzdale povijesne projekte o gradnji prve i jedine hrvatske žičare. I dakako planirani rast BDP-a! I tko je to napravio: opet vi, likovi iz prošlosti s vašim kostima! Možda nekome ovo može djelovati sarkastično, ali s obzirom na to da četvrt stoljeća nakon što je nastala hrvatska država mi znamo da širom Hrvatske imamo 980 lokaliteta partizanskih zločina, a da ih nismo niti označili, niti se ljudski ponijeli prema tome, tu nema sarkazma, samo goli realizam!

Dakle, prilikom nedavne gradnje žičare na Sljeme koja pak traži rekonstrukciju tramvajske pruge, bageri su iskopali, kako kažu prva istraživanja, navodno i ljudske kosti. I svi su odmah oprali ruke: grad kaže da o tome ne zna ništa, Ministarstvo branitelja da nije do sada znalo da tamo postoji grobnica, DORH se pravi da niti on ništa ne zna, ali kako sad vire nečije kosti do razine da ih TV kamera nije mogla sakriti, svi su prozvani akteri stigli u Gračane i počeli istragu. Rezultate ćemo vidjeti, ali glavni score već znamo. Gračani, naime, mole ovu vlast već četvrt stoljeća da dolično obilježe grobnice koje se ovdje neobično precizno znaju. I lokacije, čak i broj žrtava. Ova pak koja se sad istražuje, te je nejasno što će se na kraju pronaći, čak i nije na tom popisu, što znači da grobišta po Gračanima ima možda i više od onoga što se znalo.

Radi se o tome da su komunističke zvijeri na lokacijama širom Gračana vršile masovne egzekucije na kraju rata, najčešće nakon kraja rata, osobno sam pisao o dva razreda srednje škole, dakle likvidaciji djece kojima su žicom vezali ruke, djece dakle koje su naši narodni heroji, to samo srce naše antifašističke Hrvatske, ovdje hladnokrvno likvidirali, a zbog tog teksta sam nakon bijesa iz Ureda predsjednika svojedobno dobio otkaz. Naime, priča o zločinima u Gračanima zrcali krajnje jasno sliku današnje Hrvatske. Dakle, odmah nakon prevrata 1990. godine ovdašnji ljekarnik iz Gračana, gospodin Haramija, dao je intervju Večernjem listu, gdje je otkrio kako u Gračanima postoji dvadesetak lokacija gdje su izvršene masovne komunističke egzekucije.

Baratalo se o više od 800 ubijenih ljudi. Nakon kraja rata i bez ikakvog suda. Haramija je bio iznimno precizan u toj temi zato što je bio nazočan kod zakapanja tih žrtava, jer je bio zadužen za ta zakapanja, te je kao izravni svjedok pedantno bilježio i lokacije i broj žrtava.

Desetljeća šutnje

Popis s brojem žrtava i lokacije gdje su ubijeni zakopani sam je zakopao u svojem vrtu, i kad je došla 1990., naivan kao i većina tadašnjih Hrvata, požurio se ispričati medijima tu grozomornu istinu te od novih vlasti zatražiti ekshumaciju i obznanjivanje tajne čije je brojne detalje on znao, tajne stare gotovo pola stoljeća. Odonda, dakle od 1990. do neke 2013. godine, dakle pune 23 godine, nikada nitko nije krenuo putem njegovih zapisa, zahtjeva, prijedloga i molbi.

Lokalne, mjesne vlasti u Gračanima su uz pomoć tamošnjeg župnika, a po Haramijinim informacijama, označile neka od stratišta, podignut je poslije i spomenik na obroncima Medvednice i već godinama se tamo održavaju komemoracije. Haramija je predao svu dokumentaciju koju je imao, tražio je, molio i predlagao da se krene s istraživanjima i iskapanjima, ali bez rezultata. Uspio je animirati mjesnu vlast, pa su neka stratišta označena, ali njega je puna istina proganjala do te mjere da su ga mještani znali vidjeti kako po sljemenskim brdašcima noću pali svijeće na mjestima koja je samo on znao.

Svijeće poklanoj mladosti, svijeće jednom neopisivivom ludilu jedne posve luđačke mržnje i ideologije koja, zanimljivo, baš nikada nije bila inspiracija razvikanim redateljima HAVC-a da uprizore tu nesvakidašnju tragediju. Komisija koju je na temu komunističkih zločina vodio Vice Vukojević bavila se najmasovnijim grobnicama i politički simboličnim zločinima kao što je Jazovka gdje su između ostaloga ranjenici iz zagrebačkih bolnica pobacani u jame kao da nisu ljudi, kao da su životinje. U idućem ratu vojnici s petokrakama na glavi to će napraviti na Ovčari. I stotinu puta sam rekao: Da su zvijeri koje su ranjenike iz zagrebačkih bolnica bacale u Jazovku bile prokazane, kažnjene, osramoćene, žigosane kao bezumni zločinci, da su generacije podučavane o tom zločinu, ja sam sklon povjerovati da se Ovčara i ne bi dogodila.

Ali, kad ste za masovne zločine dobivali ordene i spomenice, te ste pola stoljeća imali status narodnih heroja unatoč tim zvjerstvima, zbog takve pedagogije, zbog takvog tretmana notornih zločinaca, Ovčara se gotovo zakonomjerno morala dogoditi! Jer je zločin bio pohvaljen i za njega su se ordeni dijelili!

Komisija, dakle, Vice Vukojevića otkrila je dosta grobnica, ali se Gračanima i zagrebačkim stratištima očito nije stigla baviti. I onda je došao Ivica Račan i famozni 3. siječnja i komisija je eutanazirana, lukavo, perfidno kako to znaju školovani komsomolci. Prebačena je u Ministarstvo znanosti, i kad je procijenjeno da to više neće izazvati nikakve reakcije, u tišini je ugašena. No, 2003. godine HDZ se vraća na vlast, no u novom “light HDZ-u” Andriji Hebrangu treba punih osam godina da nagovori Ivu Sanadera da formira ured za istraživanje komunističkih zločina.

Otkrića Hude jame bila su toliko jeziva da Hebrang tih dana gotovo ultimativno traži dopuštenje i Sanader popušta. No, drugi filtar je Luka Bebić, jer nakon što je vrh HDZ-a popustio, još morate čekati da dođete na dnevni red saborskih sjednica. Nadajući se da dolaskom nove generacije SDP-ovaca razum funkcionira barem kad se radi o zločinima starim sedamdeset godina, Hebrang inzistira na tome da se zakon izglasa konsenzusom i Milanović začudo pristaje: HDZ i SDP će odluku o tom uredu, odnosno taj zakon izglasati zajedno. Nije se radilo samo o formi, Ured je bio izdvojen izvan ministarstava, imao je zasebno financiranje i bila mu je zajamčena neovisnost i mir u radu. Osim toga taj zakon o istraživanju komunističkih zločina precizno je nalagao lokalnim vlastima brigu za označavanje i održavanje stratišta, dakle radilo se o zaokruženom uistinu europskom zakonskom rješenju koje je smjeralo konačnom rješavanju tog mučnog problema.

I Hebrang, Višnja Starešina i niz stručnjaka kreću na posao. Za kakvih mjesec dana sondirali su 30-ak lokacija, između ostaloga, i tu lokaciju u Gračanima gdje su likvidirana dva razreda srednje škole. Imao sam zapisnik s tog iskapanja u rukama koje su mi se tresle dok sam čitao izvješće sudskog vještaka koji, ocjenjujući dob ubijenih, piše „mladost na rubu punoljetnosti“! Strijeljali su, dakle, dva razreda srednje škole, nakon što je rat završio! I zanimljivo, nema tog Zafranovića, Hribara ili Danila Šerbedžije kojem to zvjerstvo neće dati spavati dok ga ne stavi na filmsko platno!

I više nego zanimljivo: niti jedan jedini od tog mora komunističkih zločina, mirnodopskih egzekucija ili krvavih partijsko-dvorskih spletki u kojima je krv tekla u potocima neće taknuti tanke strune hrvatskih redateljskih duša da se uhvate tih tragedija! Sanader, dakle, odlazi u Remetinec, HDZ gubi izbore, na vlast stiže Milanović i samo koji tjedan nakon preuzimanja vlasti pod udar dolazi i ovaj ured. Najprije ga račanovskom lukavošću vežu uz Ministarstvo branitelja, pa mu ukidaju žiroračun, pa malo pomalo gase iskapanja i istraživanja i eutanaziraju ga baš kao što je to s Vukojevićevom komisijom napravila Račanova Vlada.

No, nakon pada Milanovićeva, dolazi ponovo HDZ na vlast, ovaj put s Karamarkom na čelu, ali Ured de facto opet „ne radi“! I ponovo dolaze novi izbori i ponovo pobjeđuje HDZ, ovaj put Plenkovićev, ali Ured opet, nota bene do dana današnjega „ne radi“!

Prava slika Hrvatske

To vam je puna i prava slika Hrvatske kojoj je opran mozak, koja je lobotomirana tijekom dugih pola stoljeća komunizma, koja se skupila pod iste skute dok su padale srbijanske bombe, ali čim je rat stao, vratila se ta lobotomirana Hrvatska svom opranom i ispranom mozgu u kojem nema mjesta za sućut srednjoškolcima što su likvidirani u Gračanima. Jer je tako odgojena i zapravo dok ne ode na Mirogoj, svatko tko je u toj janjičarskoj jugoslavenskoj logici odgajan, mi se milimetra nećemo pomaknuti!

Cijelu kolumnu pročitajte ovdje.