Kad u Hrvatskoj netko radi predstavu o padu Vukovaru pa ga mediji upozore da su transkripte koje on koristi u predstavi jednim dijelom slagali agenti jugoslavenske vojne tajne službe, te da su to sami priznali na Haaškom sudu, a redatelj predstave izjavi kako je „u istraživanju naišao na Čandićevo svjedočenje, no to nisam smatrao vrijednim spomena u predstavi“ onda je jasno da te relacije s umjetnošću nemaju nikakve veze. To je naime javno imao obraza izjaviti redatelj predstave „Pad“ Miran Kurspahić, no kompletno društvo dramskih umjetnosti nije imalo potrebe jedne riječi o tome izjaviti.
Majorovo priznanje
Radi se, naime, o tome da je Mustafa Čandić, major jugoslavenske kontraobavještajne službe, na suđenju u Haagu posvjedočio da su agenti KOS-a ne samo prisluškivali nego i montirali telefonske razgovore zapovjednika obrane Vukovara Mile Dedakovića Jastreba s političkim i vojnim vrhom Zagreba uoči pada grada 1991., kako bi onda ti razgovori zvučali „u skladu s propagandnim ciljevima tadašnjeg vodstva JNA“.
A ciljevi su se ticali sijanja sumnje da je neodgovorni Tuđman prodao Vukovar! Sada se pak frapantno slično nekadašnjim propagandističkim ciljevima KOS-a i JNA usred Zagreba izvodi kazališna predstava koja konzultira dijelom i KOS-ove falsifikate i nitko živ nema potrebe progovoriti o toj diverziji! Naime, redatelj predstave „Pad“, koja govori o padu Vukovara i suflira da ga je neodgovorni Tuđman moguće i prodao, po vlastitom priznanju zna da su dio transkripata koji su ga nadahnjivali za poruku predstave izmišljali i falsificirali agenti obavještajne službe agresorske strane i to usred rata, no on pristaje narodu sakriti u predstavi taj dio ključne istine.
Miran Kurspahić iskreno tvrdi: “U istraživanju sam naišao na Čandićevo svjedočenje, no to nisam smatrao vrijednim spomena u predstavi!“ Zašto?
Zato jer je to, kako on sam kaže, „stvar umjetničke odluke“! Fantastično! Naime, postavlja se pitanje što je „umjetničko“ u falsifikatu koji su radile tajne obavještajne službe kako bi Tuđmana optužile za izdaju Vukovara? Kurshpahić, koji barata točnim podatkom da je u trenutku pada grada 83 tisuće srpskih vojnika napadalo grad, a opće je poznato da je grad branilo 1500 ljudi, u emisiji kod Stankovića još uvijek dvoji radi li se o izdaji?! On to ne tvrdi, ali unatoč ovoj statistici dopušta i takvu mogućnost! No, ako se radi kazališna predstava o recentnom političkom događaju i pritom se ignoriraju elementarni povijesni fakti, nota bene dokazani na međunarodnom sudu, onda to nije nikakva umjetnost nego politički aktivizam! Jer, Kurspahić mora znati da agenti tajne jugoslavenske vojne službe koji su to onda radili, danas likuju, jer je djelomično i njihov uradak, a svakako poruka njihovog obavještajnog posla o prodaji Vukovara postala dio „hrvatske umjetnosti“.
Poruku koju su tada slali kroz krvavo slavonsko blato stigla je sada do samog centra Zagreba i postala dio umjetnosti. Šešelj je stalno prijetio u ratu da će „drugi tjedan piti kavu u Zagrebu“ i to nije uspio, ali je zato zahvaljujući Miranu Kurshpahiću dio KOS-ovih intencija vezanih uz pad Vukovara „legaliziran“ ovom predstavom.
Iz njihove perspektive to je svejedno, važno da je Tuđman kriv i da je ta poruka prošla! U sat vremena gostovanja kod Aleksandra Stankovića taj mu novinar niti jedno pitanje nije postavilo o činjenici da je KOS priznao da je falsificirao transkripte razgovora Vukovar – Zagreb 1991. godine! Postoji li zemlja na svijetu koja bi se tako odnosila prema svojoj recentnoj povijesti? Jer, hrvatski mazohizam nema mjere: mi imamo HAVC, državnu instituciju koja je financirala film u kojem su se izmišljali hrvatski zločini! Gdje je kraj destrukcije i ima li ga?
Naime, tu se negdje zrcali sva hrvatska muka: ne treba nama ni Beča ni Pešte, ni Beograda, mi imamo redatelja koji radi predstavu nadahnut između ostaloga i falsifikatima strane obavještajne službe nastale u srcu rata, kao što imamo Nenada Stazića koji je nekidan na Z1 s nevjerojatnim razumijevanjem govorio o srbijanskom zakonu po kojem su se proglasili mini Haaškim sudom na prostoru bivše Jugoslavije.
I zato mi nismo kao drugi narodi i zato mi ne možemo naprijed i to je taj unutarnji građanski rat u kojem se mi kao ljevica i desnica ništa ne možemo dogovoriti. Jer, mi moramo „drugu“ stranu moliti da ne financira lažne filmove o našim zločinima, a kazališnim redateljima klečeći objasniti da, ako bi nekako mogli, pronađu umjetničke snage pa uvaže da je dio transkripata na kojima se bazira poruka predstave falsicirao KOS!
Nebesa, otvorite se! Jer KOS-ovci su nigdje drugdje negoli na Haaškom sudu priznali da su transkripte falsificirali. Kakve veze imaju umjetničke slobode s ovim relacijama?
Što je Tihomir Dujmović napisao za Slobodnu Dalmaciju pročitajte OVDJE.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
