Jučer je u Zagrebu u 91. godini života umro akademik Dušan Bilandžić, redoviti član HAZU, povjesničar i političar, nekadašnji potpredsjednik Republike Hrvatske.
Od franjevačke gimnazije preko partizana do pukovnika JNA
Dušan Bilandžić rodio se u Maljkovu kod Sinja, 1924. Niže razrede franjevačke gimnazije završio je u Sinju, a više razrede u gimnaziji u Osijeku. Još prije rata stupio je u SKOJ (komunističku omladinu), a od 1942. godine sudjeluje u ratu kao borac i politički komesar u slavonskim partizanskim postrojbama. Sam za sebe znao je govoriti da bi “nekadašnji mladi i nabusiti Dušan Bilandžić iz ratnih i poratnih dana poslao vjerojatno današnjeg Dušana, s ovakvim stavovima, pred streljački vod”.
1955. godine završio je Pravni fakultet u Beogradu, a od 1945. do 1960. godine djelovao je kao predavač povijesti na Vojnoj akademiji u Beogradu.
Poznanstvo s Tuđmanom odredilo karijeru
Zanimljivo je poznanstvo Dušana Bilandžića sa pokojnim predsjednikom Tuđmanom još iz Generalštaba JNA u Beogradu, i to krajem pedesetih i početkom šezdesetih prošlog stoljeća. Soba do sobe su bila tri pukovnika JNA: Franjo Tuđman, Veljko Kadijević i Dušan Bilandžić. Njih trojica su u mnogome utjecali ili će tek utjecati tijek događanja i budućnost naroda i ljudi na ovim prostorima. Dok je Veljko Kadijević ostao u JNA kao provjeren kadar i aktivno sudjelovao u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, Franjo Tuđman je već početkom šezdesetih počeo djelovati kao disident i u novo osnovani Institut za radničku povijest doveo uz Dušana Bilandžića i mladog Brunu Bušića, kasnijeg hrvatskog mučenika ubijenog od strane komunističkog režima u Parizu.
Bilandžić se nakon nekog vremena odvaja od Tuđmana i zamjenjuje ga na mjestu direktora Instituta. Početkom sedamdesetih Franjo Tuđman biva prvi put zatvoren od komunističkog sustava i poslan na robiju (poslije hrvatskog proljeća), a sam Bilandžić je od odvajanja s Tuđmanom od 1968. do 1982. bio član CK SKH i zastupnik u tri saziva socijalističkog Sabora SRH. U isto vrijeme dok je bio član CK SKH bio je i dekan Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.
1982. izlazi iz državnih komunističkih struktura i jače se angažira u znanstvenom radu, no u prosincu 1989. poslije odluke o raspisivanju prvih višestranačkih izbora ponovno postaje član Centralnog komiteta SKH.
Nakon gubitka izbora od strane Bilandžićevog SKH-SDP, predsjednik Tuđman ga u skladu sa politikom pomirenja postavlja za potpredsjednika Hrvatske od srpnja 1990. do siječnja 1991. Od 1994. do 1996. predsjednik Tuđman ga postavlja na mjesto savjetnika u Uredu Republike Hrvatske u Beogradu. Nažalost nakon Tuđmanove smrti, kao česti gost komentator na HTV-u i novinama, često je između ostalog znao govoriti i o navodnim Tuđmanovim planovima o podjeli Bosne i Hercegovine. To je tada bila vrlo popularna teza, ponajviše u cilju diskreditacije hrvatske politike prema BiH i samog predsjednika Tuđmana (tzv. detuđmanizacija), a koja je poglavito dolazila iz krugova bliskih Stipi Mesiću, Vesni Pusić i nekom političarima iz SDP-a.
U mirovini – povijest komunističke Jugoslavije ostala glavno područje interesa
Glavna područje Bilandžićeva povjesničarskoga interesa ostaje komunistička Jugoslavija i položaj Hrvatske i Hrvata u njoj. Osim brojnih članaka u stručnim časopisima, te niza lakših feljtona u novinama, autorova glavna djela ostaju “Historija SFRJ” (1978.) i “Hrvatska moderna povijest” (1999.). Dok je prvo djelo, unatoč mnoštvu vrijednih dijelova, ipak zastarjelo zbog neslobode u ozračju u kojem je pisano i objavljeno (SFRJ), Bilandžić je u Hrvatskoj modernoj povijesti inkorporirao obilje materijala iz prijašnjega djela, no u drugačijem pogledu i slobodnom načinu i stilu izlaganja.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
