Tko je Josip Boljkovac ?

Sutra bi na zagrebačkom Županijskom sudu trebala biti objavljena presuda prvom hrvatskom ministru unutarnjih poslova, 94-godišnjem Josipu Boljkovcu, kojeg se tereti da je u svibnju 1945. kao šef karlovačkog Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA) naredio uhićenja i likvidaciju 21 civila s područja Duge Rese.

I dok optužba tvrdi da je tijekom tromjesečnog suđenja neupitno dokazala da je Boljkovac naredio odvođenje i ubojstvo civila, njegova obrana je u završnoj riječi ustvrdila da niti jedan dokaz Boljkovca ne povezuje s partizanskim zločinom “koji se objektivno dogodio”.

Zbog sumnje da je počinio taj ratni zločin, krajem Drugog svjetskog rata na karlovačkom području, priveden je 2011., no pušten je na slobodu nakon što je Ustavni sud ukinuo rješenja kojim je Županijski sud u Zagrebu otvorio istragu protiv njega.

Josip Boljkovac, poznat je po tome što se kao Hrvat odlučio natjecati za mjesto karlovačkog župana s liste Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS). Srbe smatra autohtonim narodom te drži da im treba pomoći riječju i djelom, a ne ih getoizirati.

Njegova je politička pozicija bila da se Srbima moraju omogućiti sva etnička, politička i gospodarska prava i njegovati povjerenje u njih.

Poznat je po svom stavu da je Hrvatska 1991. planski napala Srbe u Hrvatskoj i namjerno izazvala rat, Boljkovac tvrdi i da su se Tuđman i Milošević svo vrijeme rata dogovarali i zajedno donosili odluke.

Franji Tuđmanu, Boljkovac dolazi 1989. i pomaže uspostavi HDZ-a, a Tuđman ga postavlja za prvog ministra unutarnjih poslova. Kada je postao ministar unutarnjih poslova Boljkovac je javno u Saboru zamrznuo članstvo u HDZ-u, kako bi bio ministar policije svih građana.

Za vrijeme Boljkovčeva rukovođenja policijom i sigurnošću u Hrvatskoj je poginuo redarstvenik Josip Jović na Plitvicama.

Nakon ubojstva načelnika osječke policije Josipa Reihl Kira, Boljkovac je smijenjen s mjesta ministra, na kojem ga zamjenjuje Gojko Šušak, a Boljkovac odlazi u Manolićev UNS koji je formalno trebao biti kapa za sve obavještajno-sigurnosne službe.

Na glasu je kao najuspješniji gradonačelnik Karlovca novog vremena. Za njegovog upravljanja gradom izgrađeni su: bolnički kompleksi, hotel «Korana», Školska sportska dvorana, željeznički nadvožnjak, robna kuća i niz drugih objekata. Jedan je od idejnih začetnika izgradnje prvog autoputa u Jugoslaviji Zagreb-Karlovac.

S hrvatske strane Boljkovca optužuju da je nakon Drugog svjetskog rata predvodio u likvidaciji ustaša i domobrana, dok sa srpske strane mu zamjeraju što je 1971. umjesto na Titovu stranu stao na stranu Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala.

Na te optužbe Boljkovac odgovara dokumentima da u vrijeme kada su se događali poslijeratni zločini fizički nije mogao biti na svim tim inkriminiranim mjestima i da se 1971. Tita htjelo rušiti iz Moskve i Beograda, a ne iz Zagreba.

Poznat je po pomaganju u otkrivanju Rankovićeve afere prisluškivanja kada je otkrio da se poštanske linije na putu prema Puli i Brijunima prisluškuju te o tome obavjestio Stevu Krajačića, a Krajačić Josipa Broza Tita.

Sredinom 1960-ih Boljkovac je dobio domaćinstvo svjetskog vatrogasnog prvenstvo na kojemu su prvi put nastupili predstavnici zapadnih i istočnih zemalja, a kojemu je Tito bio pokrovitelj. Jedan od problema tada je bio kako ispuniti zahtjev «zapadnjaka» za održavanjem mise i ultimatum «istočnjaka» da će u tom slučaju otići s prvenstva. Situaciju je riješio proglasivši kasarnu eksteritorijalnom, tako da je Jugoslaviju izvlastio od odluke o misi.

S Titovim blagoslovom Boljkovac je na tom prvenstvu vodio tajne pregovore kojima bi se došlo do uspostave odnosa između Jugoslavije i SR Njemačke, a zbog interesa jugoslavenskih radnika u toj zemlji. Te dobre odnose s njemačkim političarima, Boljkovac je zadržao do danas.

Boljkovac je bio i zastupnik u Saboru, gdje se 1971. posebno angažira na promjeni republičkog ustava kojim je pripremljen teren za amandmane na Ustav SFRJ iz 1974.

Josip Boljkovac rođen je u Vukovoj Gorici, 1920. godine, izučio je krojački zanat, no odlučio se za drugačiju karijeru. Nakon što je u II svjetskom ratu bio član Narodno oslobodilačkog pokreta, radio u OZNA-i i kotaru Karlovac, odlazi u Zagreb gdje u Ministarstvu unutarnjih poslova postaje načelnik Odjela za pasoše i granice. Završava Pravni fakultet u Zagrebu, nakon čega postaje načelnik Temeljne uprave policije u kotaru Karlovac.