Uzeir Srna, otac našega kapetana Darija Srne, koji je preminuo nakon duge i teške bolesti pokopan je u nazočnosti rodbine i prijatelja na groblju Svetog Ivana u Metkoviću. Darijo se sa crvenom ružom u suzama oprostio od svog oca, tješeći majku i brata Igora.
Iako je zaljubljenicima u nogomet životni put obitelji Srna dobro poznat, šira javnost vjerojatno ne zna za nevjerojatne tragedije koje je Srnin otac Uzeir doživio. Kada je Darijo Srna napustio Hrvatsku i krenuo igrati za Shakhtar Donetsk, kupio je svom ocu, Uzeiru, Mercedes. Dvije godine kasnije, kako je njegova karijera veznog igrača u Ukrajini napredovala, kupio mu je i BMW, piše Telegraph.co.uk.
“Znam da je nemoguće da vratim ocu za sve što je učinio za mene”, rekao je Darijo, “ali ja sam kupio mu aute, i dao mu dovoljno novca da živi normalan život sad kad je star – to je najmanje što mogu učiniti. “.
Životni put Uzeira Srne započeo je u malenom selu Gornji Stopići u istočnoj Bosni 1940. godine. Samo godinu dana kasnije ovim je područjem bjesnio Drugi svjetski rat zbog čega je većina stanovnika pobjegla te su se, ne znajući što ih čeka, u selo vratili tek 1941. godine.
Misleći da je rat konačno gotov, stanovnici Stopića pokušali su izgraditi što je srušeno, samo da bi jednu večer u selo upali četnici i spalili ga do temelja. Malenog Uzeira tada je spasio njegov otac koji je, zajedno s Uzeirovim bratom Safetom, pred četnicima pobjegao u šumu.
Nažalost, njegova majka nije bila te sreće. Trudna s četvrtim djetetom, ostala je u selu gdje je 1941. godine živa spaljena zajedno s kćerkom.
Uzeir je s ocem i bratom pobjegao u Bosanski Šamac, ali u sveopćem kaosu koji je uslijedio biva odvojen od obitelji i, pod okolnostima koje nikad nisu do kraja razjašnjene, završava u Sarajevu, a zatim i u sirotištu u Sloveniji.
Tamo ga je posvojila obitelj policajca iz Murske Sobote te je Uzeir Srna na jedno kratko vrijeme postao – Mirko Kelenc.
Otprilike u to vrijeme u Bosanskom Šamcu Uzeirov otac radio je kao konobar u malenom kafiću kada ga je pogodio zalutali metak i na mjestu usmrtio. Uzeir je tako ostao bez majke i oca, a njihove grobove nikad nije pronašao.
Sve što mu je ostalo od obitelji bio je brat Safet koji se priključio vojsci, ali nikad nije zaboravio na malenog brata. Gdje god da je išao raspitivao se o Uzeiru, dvije godine bez ikakvog uspjeha, sve dok nije premješten u Niš gdje mu je zapovjednik bio Slovenac koji je igrom slučaja čuo za nekakvo siroče iz Bosne koje je posvojila obitelj u Murskoj Soboti.
Safet je istog trenutka zatražio dopust i zaputio se u Sloveniju gdje je nakon nekoliko tjedana uspio pronaći Uzeira i nagovoriti udomitelje da mu predaju dječaka iako su ovi inzistirali da će u Sloveniji imati bolji život.
Uzeir je odlučio postati pekar. A s prvom pekarskom plaćom otišao je u posjet rodbini iz Sarajeva.
Nakon nekoliko mjeseci u Sarajevu se uspio zaposliti kao pekar, a tu je počeo i igrati nogomet. Kao golman FK Sarajeva. Nakon toga je igrao se pridružio Čeliku.
Jedna od prvih utakmica Čelika bilo je gostovanje protiv Neretve u Metkoviću gdje se ispisalo novo nevjerojatno poglavlje priče Uzeira Srne.
Naime, netom prije utakmice jedini golman Neretve se ozlijedio i domaćini su čelnike Čelika zamolili da im ustupe svog rezervnog vratara. Uzeir je, naravno, spremno uskočio, a na golu je bio toliko dobar da su iz Neretve inzistirali da ostane igrati za njih što je on i učinio.
Nedugo zatim oženio se za Metkovku Nadu i dobio sina Renata. No, ni u dolini Neretve nije se dugo zadržao. Nakon raspada braka otišao je u Francusku gdje je jedno vrijeme igrao i radio, a nakon četiri godine opet se vratio u Metković gdje se oženio za Milku s kojom je dobio dva sina – Igora i Darija.
U Metkoviću je radio kao vozač kamiona da bi se naposljetku skrasio kao trener u Neretvi gdje je karijeru upravo počinjao njegov sin Darijo.
“Darijo je od malena bio talentiran za sve. Rukomet, nogomet, stolni tenis… Jednog dana došao je iz škole i rekao mi da mu je učitelj savjetovao da se ostavi nogometa i prebaci na košarku”, izjavio je jednom prilikom Uzeir.
Srećom, Darijo i otac odlučili su ignorirati trenera te se maksimalno posvetili razvoju njegovih nogometnih vještina.
Vijest o talentiranom dječaku iz Metkovića brzo se proširila Hrvatskom te su za njega uskoro postali zainteresirani iz tadašnjeg Varteksa, Zagreba i Dinama.
“Iako je bio jako mali, mogli ste vidjeti da je veliki talent”, rekao je Uzeir. Tako velik da je Hajduk izrazio interes. To, međutim, nije bio kraj njihovih problema, jer rat je i dalje trajao, bilo je mnogo onih u Splitu koji nisu željeli vidjeti Muslimana da potpisuje za klub.
“Bilo je to teško vrijeme”, rekao je Uzeir: “a ime je tada bilo važno. Ali najgore je bilo to što su neki treneri me otvoreno pitali da platim ako želim da Darijo igra tamo. Srećom, Darijo je bio toliko talentiran da kad ga je vidio menadžer za mlađi grupu igrača, odlučio je da mora ostati”.
“Moj otac i moja obitelj znače mi sve”, rekao je Darijo Srna za Telegraph. “Ne mogu zaboraviti kako su patili dok su pokušavali pronaći novac za mene tijekom mojih dana u Hajduku.”
Među stotinama ljudi koji su danas došli izraziti sućut obitelji Srna bili su i izbornik reprezentacije, Ante Čačić koji je u ovom teškom trenutku bio potpora Dariju, a osim njega na žalovanju i pogrebu bili su brojni bivši i sadašnji igrači te sportski djelatnici Hrvatskog nogometnog saveza: Pletikosa, Đolonga, Zahora, Miladin, Igor Štimac, Erceg, šimunić, Carević, Stanić i mnogi drugi.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
