‘Ne vidjeti djecu, ne vidjeti njihove okice, ne čuti njihov smijeh, njihove svađice… katastrofa’, napisala je.
Učiteljica iz naselja Horvati u Zagrebu podijelila je svoju priču o Školi na Trećem i nastavi na daljinu. Kako je rekla, ona je “samo mala seoska učiteljica sa samo 33 godine staža”, i evo što ona misli o novom načinu nastave.
Sve je podijelila u jednoj Facebook grupi, a RTL prenosi njezinu objavu:
“Najprije se moram predstaviti: obična sam mala seoska učiteljica sa samo 33 godine radnog staža. Učiteljica staroga kova, ne baš vična modernim tehnologijama, ali imam kćeri i sina koji su mi glavni ‘joker’ u korištenju istih. Imam 55 godina i mogu reći da sam svih 55 godina u školstvu. Kako? To nije moguće! Ipak moguće je, rođena sam u školskom dvorištu, prve korake načinila sam u školskom dvorištu, prve riječi progovorila u školskom dvorištu, otac mi je bio učitelj, majka tajnica škole, prvi prijatelji, djeca čiji su roditelji također bili učitelji.
Jednostavno škola je moj život! Kada su me, kao malo dijete, pitali što ću biti kad odrastem, odgovor je bio – učiteljica. Nikada nisam promijenila mišljenje i postala sam učiteljica po zvanju, ali prvenstveno po životnom pozivu. U mome zvanju i zanimanju najvažnija su mi djeca, male spužve željne znanja…
Ah, mogla bih ovako do sutra! Ali vraćam se na temu.
Nastava na daljinu. Od samog naziva hvata me jeza! Učiteljica je druga majka, često dnevno provodi više vremena s djetetom od njegovih roditelja. I sad nastava na daljinu?? Ne vidjeti djecu, ne vidjeti njihove okice, ne čuti njihov smijeh, njihove svađice, katastrofa!!
Ali što je, tu je! Morali smo isprobati i ovo. Ne bismo mi učitelji bili učitelji kada se ne bismo mogli snaći u svim mogućim i nemogućim situacijama.
“Pišem piši-briši flomasterima”
Prva tri dana probali smo sa Školom na Trećem, ali to nije naš Plan i program, mi smo četvrtaši, neke smo stvari već odavno obradili, do nekih nismo ni došli. Kako bih olakšala svojim učenicima, zbog kojih i jesam tu gdje jesam, uz pomoć kolegica otvorila sam stranicu virtualne učionice našeg 4. razreda. Budući da sama nisam baš sklona kvizovima, prezentacijama, interaktivnim igrama, kupila sam kameru i krenula sa snimanjem svojih predavanja, kao da sam u školskoj učionici pred učenicima. Moram napomenuti da je sva tehnologija moje osobno vlasništvo.
Zanima li vas kako sam napravila ploču? Na bijeli zid dnevnog boravka zalijepila sam prozirnu plastičnu foliju, po kojoj pišem piši-briši flomasterima. Htjela sam ja zid obojiti zelenom vodootpornom bojom kako bih mogla pisati kredom, ali nije bilo vremena za sušenje te je moja ploča ostala plastična folija.
Zašto malo koristim neko interaktivno sučelje (čak im ne znam navesti ni imena)?? Odgovor je jednostavan, u mojim Horvatima, svega 20-ak km JZ od Trga bana Jelačića, interneta više nema nego ima, mnogi učenici ne mogu pristupiti internet sučelju u realnom vremenu. Najjednostavnije i za djecu (po mom mišljenju) najbolje rješenje bilo je snimati predavanja, objaviti ih na Youtube kanalu i zalijepiti ih u našu virtualnu učionicu te im na taj način omogućiti praćenje nastave kada im internet to dozvoli.
Jedva čekam da ova nastava na daljinu prestane i da se svi, ali baš svi, vratimo u naše učionice, među našu djecu, da se možemo družiti, smijati, plakati, svaditi… da možemo zajedno živjeti”, napisala je učiteljica Zrinka.
